"Dodik nije jedini koji Bošnjake vidi kroz vjersku perspektivu - to je i Izetbegović"

Vezujući opstanak i budućnost Bosne i Hercegovine isključivo za islamsku vjeru, Bakir Izetbegović želi državu prema načelu: cuius religio, ilius regio – čija vjera, onoga i država.

Piše: Drago Bojić za Tačno.net

Kad se nekom bosansko-hercegovačkom narodu želi zanijekati status političke zajednice i kad ga se želi politički delegitimirati, onda ga se najčešće svodi na vjersku skupinu. Prema toj logici bosansko-hercegovački Hrvati su „bosanski katolici“, kako tvrdi dio bošnjačkih intelektualaca i političara, a pripadnici bošnjačkog naroda su „muslimani“, što uporno u javnom prostoru ponavlja Milorad Dodik. Takve kvalifikacije doživljavaju se i među vjernicima kao diskriminacija i pokušaj da se narodu uskrati pravo na politički subjektivitet.

Trending

Lijepe vijesti iz GRAS-a: Tramvaj od Ilidže do Baščaršije ponovo u funkciji

Kad Milorad Dodik Bošnjake svodi na vjersku skupinu s uvredljivim aluzijama na manju vrijednost te vjere, s pravom negoduju pripadnici tog naroda. No, Dodik nije jedini koji Bošnjake promatra kroz vjersku perspektivu. I mnogi među Bošnjacima, njihovi politički i vjerski vođe, Bošnjake prvenstveno doživljavaju kao muslimane, dakle, kao vjersku zajednicu. Nedavno je to nedvosmisleno učinio i Bakir Izetbegović.

Gostujući u emisiji „Stil života u islamu“ na Hayat televiziji Bakir Izetbegović, između ostalog, izgovorio je i sljedeće riječi: „Vezivno tkivo Bosne i Hercegovine su Bošnjaci. Da nema Bošnjaka, ne znam do kad bi Bosna potrajala, a vezivno tkivo unutar Bošnjaka je vjera. Da nema vjere, mi bi polako izgubili identitet i rasuli se. Ako bi se mi rasuli, rasula bi se i zemlja. Izgubili bi ono što su naši preci radili, što su držali hiljadu godina. Dakle mi jesmo vjernici i nas je vjera spasila. I dokle god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu, dakle, ja nisam zabrinut za ovu zemlju.”

Ideološka maštanja o „hiljadugodišnjoj istoriji“ bošnjačkog naroda odavno su u ozbiljnoj historiografiji odbačena kao povijesno neutemeljena, i od relevantnih bošnjačkih historičara, ali unatoč tome, Izetbegović i njegovi istomišljenici u Stranci demokratske akcije i Islamskoj zajednici ne odustaju od tog narativa. Takvi mitovi nemaju nikakvo uporište u prošlosti, ali ih ipak prihvaća veliki dio bošnjačkog naroda i predstavnika Islamske zajednice u BiH.

Da je riječ o ideološkim konstrukcijama i prilagođavanju prošlosti bošnjačkom nacionalizmu i dnevno-političkim potrebama, pokazuje i nedavno objavljena studija historičara i profesora na Filozofskom fakultetu Emira O. Filipovića o srednjovjekovnoj porodici Kotromanići u kojoj autor analizira „stvaranje i oblikovanje dinastičkog identiteta u srednjovjekovnoj Bosni“ koji nema nikakve veze sa sadašnjim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim ideologijama i identitetima. Jedina sličnost onoga i ovoga vremena, ako stvari promatramo iz perspektive porodice Izetbegović, sastoji se u dinastičkom načinu održavanja na vlasti.

Bakir Izetbegović ne griješi kad tvrdi da su Bošnjaci vezivno tkivo BiH, ali to isto su i Srbi i Hrvati i pripadnici drugih naroda u BiH. Ne griješi ni kad kaže da je vezivno tkivo unutar bošnjačkog naroda islamska vjera. To je slučaj i s drugim balkanskim narodima koji svoj identitet najvećim dijelom temelje na vjerskoj pripadnosti. No, vjernički identitet nije jedini čovjekov identitet. Izetbegović u svome vjerničkom i ramazanskom zanosu ignorira činjenicu da unutar bošnjačkog naroda ima ljudi koji ne prakticiraju islamsku vjeru, ali time nisu manje Bošnjaci od, primjerice, bračnog para Izetbegovića, i od onih koji se izjašnjavaju kao vjernici.

Koliko god Izetbegoviću i muslimanima u BiH značilo to što su „džamije pune mladih ljudi“ i što „stotine hiljada bosansko-hercegovačkih muslimana dobrovoljno poste“, to nema nikakve veze s državom Bosnom i Hercegovinom jer ona ne može opstati na ni na jednoj vjeri, nego samo i isključivo kao sekularno i demokratsko društvo koje će poštivati svaku vjeru, ali nijednu od njih neće privilegirati. Što više islamiziranja Bosne i Hercegovine, do čega je stalo Izetbegoviću i njegovoj stranci, to manje države shvaćene u suvremenom, modernom smislu.

Kad Izetbegović Bosnu i Hercegovinu promatra isključivo kao državu bosansko-hercegovačkih muslimana, on time nedvosmisleno poručuje da ona ne pripada, primjerice, pravoslavcima i katolicima, pripadnicima neke druge religije i građanima koji ne prakticiraju nijednu vjeru. Time Izetbegović potvrđuje ono što se opravdano prigovara politici stranke koju vodi – da želi islamizirati Bosnu i Hercegovinu. Takvu, islamiziranu BiH, doista želi SDA otkako je ta stranka osnovana, ali takvu BiH ne prihvaćaju pripadnici drugih vjera, a ni dio pripadnika bošnjačkog naroda. Takva Bosna i Hercegovina naprosto nije moguća bez etničkog čišćenja i progona ljudi.

U mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine dogodilo se etničko čišćenje pri čemu su pripadnici drugih vjera i naroda protjerani. To nije slučaj samo s Republikom Srpskom iz koje su gotovo posve prognani katolici i muslimani, nego i s mnogim mjestima i gradovima u Federaciji BiH. Bez izjednačavanja odgovornosti, sve su strane u ratu provodile etnička čišćenja. Uz Vojsku Republike Srpske, činili su to i pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH, druge dvije vojne komponente koje su nedavno proslavile trideset godina od svoga osnutka. Na svečanim akademijama 8. travnja (HVO) i 15. travnja (Armija BiH) ni jedna ni druga strana nije ni riječ progovorila o vlastitim zločinima počinjenim u ratu.

Kad Bakir Izetbegović budućnost Bosne i Hercegovine veže isključivo uz bošnjački narod i islamsku vjeru, ignorira činjenicu da je ova zemlja multietnička i multireligijska i da su takva prisvajanja cijele države ili njezinih dijelova, dolazila ona iz srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog ideološkog laboratorija, prouzročila strahovita stradanja ljudi. Čak i ako jednog dana Bošnjaci u BiH budu u velikoj većini, čemu se Izetbegović nada, ni u tom slučaju neće biti dobro da zemlja bude islamizirana, jer bi se time svela na vjersku državu, a takve su države, znamo to iz povijesti, bile isključive i nasilne prema drugim vjerama i svjetonazorima.

U vrijeme vjerskih ratova polovicom 16. stoljeća mnogi su ljudi stradali upravo zbog toga što su pripadali drugačijoj vjeri. Ratove se pokušalo zaustaviti Augsburškim mirom 1555. godine i usvajanjem načela „cuius regio, ilius religio“ čija država/teritorij, njegova i vjera. Podanici su prema tom ugovoru morali prihvatiti vjeru svojih gospodara ili su bili prisiljeni odseliti. Time, međutim, nisu prestali vjerski sukobi i tek se nakon Westfalskog mira 1648., iako s velikim otporom, počelo govoriti i o vjerskoj toleranciji (shvaćenoj u negativnom značenju kao podnošenje drugoga), ali i nakon toga će proći mnoga stoljeća i poteći puno krvi dok to načelo zaživi u političkom i vjerskom životu.

U mnogim dijelovima islamskog svijeta ni danas se ne toleriraju druge vjere i konstantno su izložene diskriminaciji i progonu. U nekim islamskim pravno-teološkim školama postoji shvaćanje džihada u njegovoj prostornoj dimenziji. Prema tim tumačenjima svijet se dijeli na zemlje islama, što se opisuje izrazom Dār al-Islām (arapski: kuća islama), i na područje rata i još neislamiziranog dijela čovječanstva, što je obuhvaćeno pojmom Dār al-harb (arapski: kuća rata). Možda su Izetbegoviću nepoznata ova shvaćanja, ali iz njegovih riječi je očito da on Bosnu i Hercegovinu u budućnosti vidi kao kuću islama. Vezujući opstanak i budućnost Bosne i Hercegovine isključivo za islamsku vjeru, Bakir Izetbegović želi državu prema načelu: cuius religio, ilius regio – čija vjera, onoga i država.