Ja mislim / Amar Čustić: Od početka pandemije lažu da nema virusa, a mi smo uvijek krivi

14. 09. 2020. u 23:04:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 524

Amar Čustić, ljekar u sarajevskoj Hitnoj pomoći, objavio je na Facebooku svoja razmišljanja o borbu s koronavirusom koju vode ljekari i medicinski radnici. Status prenosimo u cjelosti

Od početka pandemije svjedoci smo raznoraznih objava pojedinaca o propustima Zdravstvenog sistema. Bilo je tu svakakvih priča, istine i neisitine, statusa, medijskih izjava i sve je to bilo dio uobičajene hušačke propagande protiv radnika u zdravstvu.
Nekako imam osjećaj da naš narod obožava oštricu noža usmjeriti u ljekare i tehničare, ma kakve prirode problem bio.

Mi smo uvijek krivi. Za sve. Jer smo obični ljudi, jer nismo zaštićeni zakonom... jer želimo pomoći.

Možda ljudi ne vole da im se pomaže, možda im se gadi ideja da je neko posvetio život pomaganju drugima, možda misle da oni ne bi nikad taj posao radili zbog tih razloga pa misle da smo svi kao i oni.

Ne znam.

Ali mislim da je vrijeme da se čuje i druga strana priče.

Istina, sistem je pokleknuo pod pritiskom COVID-a, ali nije tu samo zdravstvo klecnulo na koljena, već i svaki drugi aspekt pravne države.

Ali ono o čemu niko ne piše jeste koliko je zapravo društvo posrnulo, propalo, okliznulo se i palo ispit čovječnosti.

Ama baš niko ne piše o profiterima koji su iskoristili pandemiju da se obogate, preprodajući opremu koja je bila prijeko potrebna zdravstvenim radnicima.

Jasno je ko dan da se ljudi plaše nepoznatog, i da je najlakše ignorisati problem, praviti se da ga nema. Ali niko, ama baš niko ne piše o pojedincima koji od početka ovog igrokaza negiraju sve dokaze i iznose laži i neisitinu, promovišući antirazumnu propagandu.

"COVID-19 je laž, manipulišu sa nama, kontrolišu nas vakcinama obogaćenim nanobotima, 5G-om..."

Ovakve izjave su odgovorne za masovnu društvenu konfuziju i kolektivnu nevjericu, koja je rezultirala smrću velikog broja ljudi.

A onda su izjavljivali: "Umiru samo bolesni i stari!"

Kao, jel, u ratu u Bosni i Heregovini je ubijeno 100.000 ljudi, ali 85.000 ih je bilo starije od 50 godina i sa pratećim bolestima - tako da je od posljedica rata umrlo samo 15.000.

Apsurdne izjave, ali niko ne piše o tome.

Onda su došle izjave da se plaća ljudima 1.000 KM da kažu da im je neko umro od COVID-a. Kao da porodica ima neke ovlasti u tome, i kao da smo mi ono baš bogata država pa se razbacujemo novcima.

No ono gdje me najviše boli jeste to što su svi bili spremni skočiti na nož kada se pokrenula priča da zdravstveni radnici nisu htjeli pomoći nekome, ali niko ne spominje našu priču.

Dispečer iz Hitne pomoći prima poziv. Čovjek teško diše, hroničan bolesnik. Ima li temperaturu? Nema. Je li bio testiran? Nije. Nije izlazio nigdje, nije niko dolazio.
Ekipa se pošalje u kućnu posjetu, troje ljudi, sa djecom, muževima i ženama, roditeljima.

Uđu u kuću, čovjeku priključen kisik, svi nose maske, pored kreveta antibiotik i c vitamin. U nalazima stoji i rezultat pozitivnog testa na COVID.

Od početka pandemije ljudi lažu da nisu bolesni, dolaze u Hitnu zaraženi, zovu ekipe koje ulaze u kuće, jer mi nemamo vrijednost, čini mi se.

Naši životi nisu bitni. Kolega, otac i muž, izvrstan tehničar i po svoj priči - vanserijski čovjek, izgubio je borbu sa COVID-om, ostavio iza sebe ženu i dvoje djece, i o tome se pričalo jedan dan. Doktor u Banja Luci, mladi specijalizant, preminuo, iza njega ostala žena i dvoje male djece. I o tome se kratko pisalo.

Naši životi nisu bitni da se piše o njima. O smrti će se pisati, dan dva, o životu nikako. O lažima i obmani ljudi - to se nikad spomenuti neće. Ali će se facebook status neke besposličarke koju "niko nije htio pregledati" proširiti brzinom lavine, iako nije istinit.

Hvala društvu. Hvala pojedincima što ne mogu smognuti minimalno čovječnosti da kažu "da, otac mi je testiran, pozitivan je".

Jer bi ekipa svakako došla. Samo bi se bolje opremili, sa svom zaštitnom opremom. Otac bi dobio pomoć, ali bi se dala šansa nečijem tuđem ocu da ne bude zaražen jer mu sin ne bi pokupio virus u kući.

Ovako, nečovjek slaže, kolega/ica iz najbolje namjere da pomogne, pokupi virus i odnese ga kući.

Govori li iko o toj strani našeg društva?

Stidimo se našeg mentaliteta. Fuj!

KOMENTARI (6)