Ja mislim / Sanja Hajdukov: Svaki put kad jave da je umrla nečija mama...

07. 08. 2020. u 08:07:00 Radiosarajevo.ba

Shares: 414

Svaki put kad jave da je umrla nečija mama, meni bude žao tog nekog. Jer znam da će taj neko puno puta vidjeti kako promiče skut haljine kakvu je nosila njegova majka i pomisliti da je ona.

Piše: Sanja Hajdukov*

Još i danas, 30 godina kasnije, poneka trgovkinja, sada već vremešna, kaže mi da se sjeća moje mame kako je pažljivo birala platna, brokate i svile od kojih nam je šila najljepšu ljetnu odjeću. Pa kad krenemo na more meni bi sašila torbu za plažu i na njoj mašnu, a od istog materijala na slamnatom šeširu vrpcu i ja bih, mnogi su govorili, bila najljepša djevojka u Baškoj Vodi.

I jednom je tako mama odabrala u tekstilnoj radnji divan lepršavi materijal, boje žute dunje, od kojeg je sebi sašila haljinu. Nekako joj je baš savršeno pristajala i svi su je pitali gdje je kupila. Ja sam na tom ljetovanju imala momka, tu ljetnu priželjkivanu romansu. Upoznala sam ga s mamom, koja je bila u svojoj novoj haljini i on mi je rekao kako je moja mama jako lijepa i kako ću ja isto tako vremenom postati ljepša. A ja sam misila da sam najljepša bila zapravo baš tada i začudio me komentar momka, čijeg se imena više ne sjećam. I zapravo se ne sjećam ničega osim da je to rekao i da je mi je bilo drago što misli kako je moja mama lijepa. A tada je imala 45.

Puno je godina prošlo od kad smo šetale mama i ja po Moskvi i na Kutuzovskom ugledale radnju, ona već bolesna, a ja jednako mlada i vesela, kao tog prethodnog ljeta. U izlogu radnje je bila predivna haljina, šarena ljetna, u osnovi narandžasta, sa motivima cvijeća i tropskog voća, od kojih su se ananasi i limuni nekako najviše isticali. Mnogi bi rekli kič. No mojoj mladosti je pristajala.

Ušle smo u tu prodavnicu, ja sam probala haljinu, razdragano se vrtila pred ogledalom i svi ananasi i limuni poskakivali su u krug oko mene. Prodavačici se svidjela moja spontanost, stavila je svoje dlanove na obraze i vrtila glavom desno lijevo i rekla: „samaja krasiva djevuška“ (najljepša djevojka) i mama je rekla da je kupim. Imali su samo još dvije, moj i mamin broj.

„Da kupimo i tebi, mama?“ Njoj se svidjala, al plašila se da ne pristaje njenim godinama, vidjela sam koliko joj se dopada, no mislila je da možda nije za nju.
Obući ću je za neku posebnu priliku“, rekla je.

Kupili smo obje i svoju sam oblačila često. Mamina je ostala u ormaru za sve godine njene nemilosrdne bolesti. „Obući ću je kad ozdravim, kad sve ovo prođe, kad dođe bolje vrijeme, kad dođe toplo vrijeme..."

A bio je vreo ljetni dan kad je umrla, i ja sam predala tu haljinu s etiketom mrtvozorniku, da joj obuku. I razmišljala sam uvijek koliko je samo neracionalnosti u tom potezu, kad svoje pokojnike oblačimo zapravo u skladu s vremenskim prilikama tog dana. Savršena ljetna haljina, jedan krasan ljetni dan i nemilosrdan oproštaj sa svijetom. Tog ljeta sam svoju haljinu na ananase i cvjetove bacila u smeće, zbog bolne asocijacije na istu takvu, za broj veću i samo jednom zauvijek obučenu.

***

Kad jave da je nekom umrla majka meni je zapravo žao te majke.

Pomislim kako neće dočekati, baš kao i moja, neke uspjehe i neke diplome, i kako neće, kao što ni moja nije, vidjeti kako sam bila lijepa sa 45, baš kako je rekao moj bezimeni momak. Žao mi je te majke, jer se nekih haljina nije nanosala i nekih ručica naljubila. Žao mi je, jer je imala još neku tajnu da otkrije, još neku muku da podijeli, jer je mogla drugačije, jer nije znala bolje...

Gledam pažljivo starice i razmišljam kako li bi izgledala moja majka da je ostarila. Da li bi bila kao nečije mame usporena u koraku, tiha, pomalo zaboravna. Ili bi bila vedra starica u čijem bi se oku ogledala?

Prošlo je dvadest godna kada sam je oprala prvi put. Maminu žutu haljinu, u kojoj je bila najljepša na plaži, te godine kada smo jeli smokve i šetali Baškom Vodom kao da je naša. Do tada sam je mirisala krišom. Al' jednom, izvadivši je iz skrivenog ugla ormara prašnjavu kako miriše na ustajalost, znala sam da mami dugujem da je operem.

Oprala sam je svjesna da će u vodi ičšeznuti dvadeset godina čuvani miris moje majke. Oprala sam je da je čistu obuku moje kćerke, jer moji kukovi već odavno ne staju u taj broj. Oprala jer hoću da miriše ono što na moju majku podsjeća. Na neprolaznost.

***

Danas su opet javili da je umrla nečija majka.

I meni je bilo žao moje mame.

Što je otišla s 58, što nije dočekala mnoge ljepote. Što nije bila tu da je gledam kako stari i dobija bore, kako usporava korak i zaboravlja datume. Što nije bila tu da mi miriše na dunju. Da miriše na smiraj kakav samo starost daje. Što je otišla, a nije vidjela mene kad mi je bilo 45. Što ne zna da sam se bez nje snašla. Što mi kukove ne bi prepoznala. Što bi imala opravdanje za svaki moj propust. Što ne mogu da zamislim kako bi izgledala sa 80. Što mnogi koji imaju majku od 80 ne računaju da imaju 30 godina uspomena više.

***

I tako često čujem i po sto puta ponovo jave da je umrla nečija majka. I ja vidim po stoti put ponovo kako iščeznu iza ugla skut lepršave haljine na cvjetove i ananase. Opet je ljeto. I vidim moju mamu na Kutuzovskom prospektu kako me s osmijehom gleda dok se vrtim u krug, a oko mene lepršaju bijeli limunovi cvjetovi na narandžastoj podlozi.

I meni uvijek bude žao mene.

*(tekst objavljen uz dozvolu autorice)

NEMA KOMENTARA