Moje prve humorističke serije

Ideja za pjesmu

Urednik ove rubrike i kolumne nikad ne napiše pjesmu a "pun je ideja":

Elvis J. Kurtović: Vidjet će oni koga su...

Evo ideje za jednu pjesmu (koju ja naravno neću nikad dovršiti), a došla je od jedne izjave Michael Hutchencea, pjevača grupe INXS, koji je mlad preminuo i nije baš vodio neki zdrav život.

Naime, pripremajući muzički vikend na našem radiju i proučavajući karijeru i život Kylie Minogue...

Kylie Minogue na Radiju Sarajevo

... naišao sam na jednu izjavu pokojnog Hutchencea iz vremena dok se Kylie zabavljala s njim. Kada bi ga u to vrijeme pitali šta ima novo, šta radi, čime se bavi... Michael bi odgovorio: "A, evo ništa, pomalo... šta radim? Kvarim Kylie!"

To mi je dalo ideju da napišem pjesmu "Ja ću te pokvariti"

"Prvo lice u pjesmi" obećava da će pokvariti svoju smjernu, čednu, patrijarhalno odgojenu curu i svo vrijeme nabraja šta će sve grozno od njega naučiti, recimo, "idemo na utakmice da psujemo sudiju".

Naravno, nikad neću dovršiti pjesmu, i dobro je što neću, jer ne treba propagirati kvarenje dobrih djevojaka kroz pop-rock muziku.

Main event

U današnje vrijeme može se pomoću podataka s interneta tačno odrediti kada je šta bilo. Nedavno, kada je bilo 50 godina od čuvenih duela Sarajeva i Manchester Uniteda, sjetio sam se detalja s tih utakmica koje sam pratio na TV s nepunih šest godina.

S TV serijama je interesantan slučaj jer se djeca vežu za likove, upamte za cijeli život te likove. U mom slučaju to su Mendo i Slavica, a šta su Mendo i Slavica radili u tim emisijama... ne sjećam se.

Ono što sada mogu da istražujem je "sa koliko godina sam mogao da kontam humorističke serije"?

Recimo, serija Muzikanti, koja je bila smiješna mojim starcima, meni je bila tužna! Jer, likovi iz te serije, članovi muzičkog sastava La Campanela – basista Burduš, violinista Rajko i harmonikaš Lepi Cane – uvijek ostanu izrađeni za lovu, ili je naivno potroše što sam kao 7-godišnjak jedini primjećivao i bilo mi je bitno.

No, slatko sam se smijao seriji Majstori, a nekih se provala sjećam i sada. Glavni likovi su moler Lale (Dragomir Bojanić Gidra) – ženskaroš koji ima jednog dječaka-šegrta pomoćnika i uglađenog menadžera Tozu (Mića Tomić) koji ga stalno zavlači za pare, a pompezno nastupa u javnosti u fazonu "Da se upoznamo: Ja sam Toza, preduzimač molerskih radova!"

Toza ima neke smješne brčiće, pa mu je nakon svađe majstor Lale jednom rekao: "I ko to da mi kaže? Toza zvani Hitler". To smo kao djeca prepričavali u školi...

Kad sam porastao htio sam biti sličan muljator kao Toza i često bih koristio modificiranu njegovu rečenicu iz serije. Naime, Lale ga traži da ga bije što mu duguje pare i nalazi ga kako sjedi s nekim gazdom kome treba okrečiti, pije rakijicu i šupljira: "Vidite, ja sa svojim majstorima prvenstveno idem na kvalitet!"

U školi smo stalno prepričavali i provale iz serije Diplomci. Glavni junaci, koje glume kasnije još poznatiji glumci Bora Todorović, Nikola Simić, Vlastimir Đuza Stojiljković, Milan Gutović su "vječiti studenti" koji ne uče, grebu se od staraca, cugaju, ganjaju ženske.

Ima scena kada Bumba (Bora Todorović) polaže ispit sav izubijan po licu nakon što je, kao i obično u seriji, svratio malo do lokalne birtije da popije jednu ljutu "da mu se razveže jezik pred ispit".

Tamo je zakuhao, dobio batine i takav čudan pristupa izvlačenju pitanja. Profesor ga pita šta mu je to s licem, a Bumba odgovara da je u tramvaju ustao da ustupi mjesto jednoj starici, vozač je naglo prikočio i on se udario.

"A zašto bazdite na alkohol?", pita profesor, a Bumba odgovara:

"Pa, stavio sam malo rakije da isperem ranu!"

Sve ove glumce iz Diplomaca sam i prije viđao na televiziji, a Danilo Bata Stojković bio mi je potpuno nepoznat, mislim da je lik Bubuleje njegova prva veća TV uloga:

Naravno, poslije su došle Kamiondžije i puno poslije Grlom u jagode s potpuno novom generacijim glumaca koje su predvodili Bogdan Diklić, Miki Manojlović i Branko Cvejić. Istraživanje na intenetu pokazalo je da su moja sjećanja iz djetinjstva nepouzdana. Naime, Diplomci su išli prije Majstora!

Evo šta kaže Wikipedija:

Muzikanti - jesen 1969.

Diplomci - jesen 1971.

Majstori - kraj 1972.

I nisu previše "kasnile" Kamiondžije (početak 1973) ni Grlom u jagode (1976). Za Kamiondžije me omelo to što je kasnije snimljen i nastavak, još u koloru, pa mi se sve pomiješalo. Također, i Grlom u jagode su išle u koloru pa je to, uz ono naglo odrastanje od devete do četrnaeste godine, dalo današnju iskrivljenu sliku na "stare crno-bijele humorističke serije".

Možda me je zbunilo i to što mladi glumac iz Diplomaca u Grlom u jagode već glumi oca:

Ili je jednostavno riječ o opštem napretku koji se desio "u periodu Diplomaca do Grlom u jagode", o čemu sam pisao u kolumni koja se zvala:

Elvis J. Kurtović: Orkanski visovi

A napredak je bio tako brz, da mi se samo pet godina između te dvije serije čine kao "različite epoha"?

Kraj kolumne sa nedovoljno snažnom porukom

Kao mali želio sam da, kad porastem, menadžerišem kao Toza "preduzimač molerskih radova" iz serije Majstori ("vidite, ja sa svojim majstorima uglavnom idem na kvalitet!").

Režiseri su moj talenat za "davanje intelektualnih usluga" prepoznali i davali mi uloge sličnih prodavača magle kao što je bio Toza:

No, u stvarnom životu me dopala tužna sudbina Burduša iz serije Muzikanti koju sam gledao sa sedam godina, kada djeca ne kontaju humor za odrasle. On svo vrijeme serije kuka kako ga je žena ostavila zbog nekog limara, a kad se članovi grupe La Campanela, uz svoje solo dionice, najavljuju i odjavljuju, Burduš pjeva:

"Ja sam, ja sam Burduš bez oca i majku

Sudbina me odvoji od Rajku

Nekada mi verna ljubav bila

I mojoj se muzici divila..."

Dok su se moji roditelji smijali Muzikantima, ja sam tugovao s Burdušom kao da sam znao da kad porastem neću biti uspješni menadžer kao Toza, preduzimač molerskih radova, nego siromašni muzičar kao Burduš koga će ostaviti sve one koje su se nekada divile mojoj muzici...