Ranjenike ne smijemo ostaviti!

"Igraj odgovorno i pametno se kladi!" - slogan je koji se pojavljuje u reklami za jednu kladionicu. Obično počnemo kolumnicu sa nekom drevnom kineskom izrekom koja svojom dugovječnošću negira opšte mišljenje "sve što sam kupio od Kineza raspalo mi se poslije mjesec dana", a danas počnimo kolumnu sa promišljanjem poruke društveno angažovanog reklamnog agenta kladionice.

Ne treba biti neodgovoran i nepametan, spiskati cijelu platu na pogađanje parova, dovesti porodicu do raspada, a sebe do samoubistva...

I ostaviti kladionicu bez prihoda u budućnosti. "Igraj odgovorno i pametno se kladi" - poručujem i ja danas svojim čitateljima umjesto da citiram Konfučija i ostale drevne kineske mislioce koji nam nisu ostavili neke velike mudrosti vezane za "tri kladionice pod istim krovom".

Treba biti odgovoran, pametno se kladiti i polako ali sigurno puniti kasu omiljene nam kladionice. Ja sam uvijek za racionalna i realna rješenja, a možda se sjećate kada sam radio kao fudbalski trener da mi je omiljena "realna" izreka bila "bolje Dinko Vrabac u ruci nego Mirza Golubica na grani".

Imam neku potrebu da zapišem i misli dragih ljudi koji su nas zauvijek napustili. Oni više nisu fizički sa nama, ali njihove riječi mi često prolaze kroz glavu. Jedan od njih je i čika Šefket, Zenitov otac, uvijek aktivan i vrijedan. Za svog života gradio je kuće, Zenit mu je pomagao, ali u srednjoškolskim godinama mladi ljudi imaju potrebu da izlaze, druže se... Tako da Zenit danima nije nalazio vremena da ofarba neki prozor kao što je ocu obećao. Tolerantni čika Šefket nije puno vršio pritisak na Zenita da uradi taj prozor kao što je obećao, s vremena na vrijeme mu pomenuvši obavezu.

I tako...

Dani su prolazili, prozor je ostajao neofarban. Jedne noći se Zenit vratio iz izlaska i provoda i krenuo u kuhinju da polako nešto pojede, tiho da ne probudi starce. Na kuhinjskom stolu, gdje mu je mama ostavila večeru, nalazio se i veliki papir sa pisanom porukom. Rukopis je bio od oca.

Pisalo je:

"Prozor noćas mora pasti!"

Stari

Ostanimo još malo u vremenima kada nije bilo sportskih kladionica i kada su se ispunjavali listići "sportske prognoze". Djeca su igrala lopte oko kuće i sami se učili igrati fudbal. Stariji bi obično igrali u napadu, mlađi bi počeli na golu, u odbrani, učili bi finese od starijih, i tako bi vršnjačkom edukacijom djeca u dvorištu oko kuće učila igrati, a ne kao danas od trenera. Kod nas je relativno nova pojava da mala djeca idu na treninge, no interesantna su iskustva iz drugih država. Rođak iz USA je primijetio kako oni djecu prvenstveno uče da rade timski, i ako se neko ističe svojim kvalitetima oni ga namjerno drže na klupi ili stavljaju u odbranu, da bi nekako djecu odgojili da budu kao tim, jer će im to kasnije trebati u životu. Svi dobivaju šansu da igraju, i oni koji nisu dobri.

"A dobro šta bude sa onima koji veze nemaju, koji imaju dvije lijeve noge?" - upitao sam ja.

"E takvi idu na utakmice kao navijači! Oni doprinose timu tako što navijaju!" - objasnio mi je rođak iz Amerike.

Danas ako mi nešto nije jasno upotrebim metodu koju preporučuje raper Vojko V. Kada ga je kolega Ćatović u intervjuu priupitao o po meni izvrsnom stihu "Vojko nije plaka kad umrla je Bepina" kako će mlađe generacije koje nisu gledali seriju Malo misto znati o čemu se radi, Vojko je rekao "Šta ću im ja, neka izguglaju...".

Tako i ja - kad mi nešto nije jasno ja fino izguglam... Mogao sam sve ovo iz USA naći i na Googlu, ali više vjerujem kad mi rođak ispriča...

Kraj i naslov

Bio sam u Jablanici kao gost na festivalu  PYAF

Edo Maajka: Ja vam se divim da ste aktivisti u BiH

Veliko je zadovoljstvo naći se na istorijskom mjestu, gdje se uz to još i svira rock muzika. Svi bi trebali kada idu na more posjetiti Memorijalni kompleks Bitka na Neretvi, a ne samo Jablanicu vezivati za istorijska mjesta kao što su "Maksumić", "Gojko"... 

Edo Maajka je izrazio veliko zadovoljstvo što nastupa na jednom takvom mjestu i počeo je nastup sa svojom pjesmom koja govori o potrebi borbe protiv fašizma "No Pasaran", pa ćemo sa njom završiti današnju kolumnu.

Mada je neukusno stavljati svoje selfije u kolumne, i ugledni kolumnisti to izbjegavaju, pošto je Jablanica u pitanju možete mi "progledati kroz prste" za ovo:

Naslov kolumne je prirodno došao. On je jednostavno svo vrijeme tu, nosim ga u sebi iz djetinjstva, a u ovim novim vremenima, u kojima dominira sebičnost, iskorištavanje drugih i "odgovorno klađenje"- kao da dobiva neku novu snagu...To je definitivni naslov kolumne, mada mi se ponekad javi u glavi i "Prozor noćas mora pasti!"...