Silovanje historije srednjim prstom

Niti je dobro, niti treba prejudicirati stvari prije nego što se nešto napravi, ali valja pribilježiti da su Turci, po ko zna koji put u historiji, pokazali odsustvo sluha za političko stanje u Bosni i Hercegovini. Traume nagomilane prekrajanjem historije ovom serijom sigurno neće biti ublažene: da stvar bude apsurdnija odmah su se javile i druge dvije "patriotske" snage filmskih i televizijskih četa i postrojbi. Iz Republike Srpske su odmah najavili da će i oni snimiti svoju “istinu” u vidu serije o Radovanu Karadžiću, a bivši borac predstojnik HVO-a, danas možda samozvani predstojnik za igrane programe HZHB, glumac Slaven Knezović nije časio ni časa (satio ni sata?) i ispalio da “ako će snimati film o Izetbegoviću i Karadžiću, onda ćemo i mi snimiti film o Mati Bobanu. Logično je da zaokružimo tu trilogiju i pokažemo i našu stranu historije.“

Đe Boban, đe su milioni

Halalolsun, što bi se reklo, neka snima ko god koga hoće, ali sve to skupa samo potvrđuje da je vrijeme od 1995. samo nastavak rata drugim sredstvima: ako isključimo očigledno zanemarenu činjenicu potrebe za umjetničkom slojevitošću prikazivanja nekog vremena i likova u njemu (koga za to zaboli, ako ima, a ima, budala koje će na to dati milione), ostaje gorak okus nakon silovanja povijesti. Povijest nije mjesto pravde, ali ona nađe načina da se naceri svojim katilima: neki dan sam prolazeći kroz Konjic čuo da se u staroj kući Zuke Džumhura, velikog (puto)pisca, dokumentariste i karikaturiste, upravo snima serija Alija. Kakva veličanstvena groteska: zamislite da se u kući Miljenka Smoje u Splitu snima serija o Franji Tuđmanu, ili da se tamo gdje je živio Duško Radović odvija saga o porodici Milošević. Tužno. I kako bi se, kad bi njihovi autori imali imalo kreativnog naboja zvale sve te serije: Bivši Udbaš?, Prljavi haaški zatočenik?, Predsjednik Partizana?, Ordinacija Doktora Dabića?, Do podne jedno, od podne drugo?... I šta bi dragi i svemirski Zuko, koji je Andrića smatrao “najboljim turskim piscem”, rekao da se kojim čudom može ponovo prošetati svojom avlijom, i zatekao lijepe novoturke kako prave paradu nove epohe!? Asli bi odmahnuo rukom, kazao ono svoje duboko “jah’” i otišao pored Neretve prekratiti ovo idiotsko vrijeme bokalom loze grozde, uz dva paradajza i jednim grozdom za mezu. I mislio da svaku laž, pa makar ona bila i filmska, vrijeme stavi na svoje mjesto.

Djevojka nije zelen bor sadila

Rekosmo da ono što se još nije dogodilo možda i ne treba unaprijed osuđivati, ali kako kaže poslovica - Dabogda, šćeri da te sultan uzme, ama hojrati oko kuće hodaju. Tako je nekako i sa serijom. A i oko kuće, jer ispada da čim se negdje doselim – počnu problemi. A i s hojratlukom koji se neki dan dogodio u sarajevskoj ulici Koševo, mom novom i starom komšiluku Alije Izetbegovića i sina mu Bakira. Vijest kaže da su američka državljanka i njen prijatelj iz Sarajeva privedeni u Policijsku upravu Centar, zato što je ona iz automobila pokazala srednji prst prema pratnji Bakira Izetbegovića. Incident se dogodio kada su Amerikanka i njezin friend krenuli na izlet. U drugoj traci su se nalazili automobili iz Izetbegovićeve pratnje, a u jednom se vozio i sam Bakir. Jedan od Izetbegovićevih pratilaca je ispričao da mu je upravo šef naredio da pozove policiju i zaustave automobil iz kojeg mu je djevojka pokazala srednji prst. Middle finger, što se kaže, je gest koji se na kolokvijalni bosanski najlakše prevodi kao “evo ti ga na”, a koristi se u situacijama u kojima se sugovorniku ili protivniku želi pokazati da je zaslužio ono što nije pristojno nazivati u medijskim napisima. Djevojka, dakle, nije kao u narodnoj pjesmi ili turskoj seriji sjedila kraj potoka biste vode, ili zelen bor sadila, nego je Bakiru pokazala ono što ga sljeduje, a što naš prestrašeni i izluđeni puk ne smije. Njen prijatelj je ovako opisao situaciju: “Spustila je prozor i pokazala prst. Nije bilo nikakve zle namjere, nije ih napala, niti gađala kamenom, ništa slično. Rekao sam joj da je možda neko od naših političara i bio sam u pravu.”

A ko je u pravu, dobije dvije patrole i tjelohranitelje, službenu zabilješku i odvođenje u policijsku stanicu. I prekršajni nalog zbog drskog ponašanja. Koji je Amerikanka prihvatila, kao s pjesmom: curo Laro/ne pravi belaja/satraće te na Koševu/ Bakirova raja.

Da mi je neko rekao da ću nekad u životu poželjeti da se snima reality show, nikad mu ne bih povjerovao. On bi se zvao Porodica a pratio bi supružnike u njihovim svakodnevnim radnjama. Publika bi imala samo rukama pravo ocjenjivati njihove aktivnosti. I sve nešto mislim da bi najbolja i najčešća ocjena njihove bahatosti bila upravo visoko podignut srednji prst.

Ako je američka građanka bila prva, a taj se trend nastavi i na izborima, onda ne treba žaliti pare poreskih obveznika za taj show. Da konačno prestane to silovanje povijesti kako sadašnjosti, tako i budućnosti. Srednjim prstom.