Maca Diskrecija vs. Oliver Stone

Dok smo, uredno čekajući premijeru filma Žaba, stajali u redu između Prve gimnazije i Umjetničke škole, u mraku, ali na sređenom prostoru oivičenom lancima koji čuvaju travu od gaženja, visoka, relativno skupo obučena djevojka u bijeloj kožnoj jakni i suknji do iznad koljena, govorila je na mobitel, rastegnutim "novosarajevskim" akcentom:

“Jaooj, mene gluapače. Nisam znala sneimit’ fotografiju, neg’ sam pritisnula veideo, ali vid’ćeš super sam snim’la veideo. Joj, kako je super. Rek’o mi je da sam vrlo aizgrađena osoba, da imam svoje stavove, da sam pravi leader, i da ću biti ruler of my country. Jest. A enda je došla ona glupača što istjeruje, pa nas sve istjerala. A ja još ništa nisam jela. Jooj, al’ ved'ćeš super je video…”

Dok sam jeo najslađih pet ćevapa – long live “Ferhatović”-  ispečenih na štandu u još jednom novom festivalskom venueu Eating Pointu, odmah sam shvatio da je mlada dama susrela Olivera Stonea, i da joj je on mamuran od susreta u sitne sate i opijen Srcem Sarajeva, dao nešto komplimenata. U svom stilu: nekadašnji pjesnik Hollywooda pisac scenarija za mitskog Conana Johna Milliusa i autor Voda smrti, jednog od najboljih (anti)ratnih filmova u povijesti žanra, danas je čovjek – simbol. Neslaganja s Amerikom koju prema njegovim aršinima pogrešno vodi CIA, Ii koji je, između ostalog, došao predstaviti svoj novi projekt Intervju s Putinom: video – hagiografiju Vladimira Putina u trajanju od skoro četiri sata.

Nastalu u seriji intervjua koje je autor radio za vrijeme nekoliko desetina posjeta Moskvi i dvorovima ruskog predsjednika. Vidno opčinjen moći bivšeg KGB-ovog agenta – “on je tako iskren” – Stone je ušao u za njega nedefiniran prostor. Intervju je, naime žanr, i u njega se, kao i u svako drugo istraživanje ulazi prvenstveno sa spremnošću za slušanje sugovornika. Prema načinu ophođenja s ljudima, a i prema tom što pokazuje u novim filmovima, Stone već dugo nije neko ko bi iskreno mogao slušati nekoga: možda samo Putina, kojim je opčinjen, i to, čini se na način, na koji je jedan drugi reditelj, naš nekadašnji sugrađanin zaljubljeno gledao u Miloševića. Pa i Putina. Što se tiče CIA-e, ona već dugo pati od teških frakcijskih borbi, a još duže utječe na Hollywood: obavještajna agencija od Hitchocka do Ridleyja Scotta, kao što navodi The Guardian, utječe na filmsku industriju. Možda je Stone, kojem su bili dostupni dijelovi arhiva oko Johna Fitzgeralda Kennedyja, jednostavno shvatio da je iskorišten, da su ga iskusni majstori posla, kao u slučaju filma The Recruit, s Collinom Farrellom i Al Pacinom u glavnim ulogama, jednostavno odveli na pogrešan trag. Naime, Paul Kelbaugh, nekadašnji visokopozicionirani dužnosnik CIA-e je u svom predavanju na College of Law in Virginija, govorio o relacijama CIA i Hollywooda. I rekao da je njegov posao kao konsultanta na tom filmu bio da uputi one koji rade film na pogrešan trag. Citat iz njegovog izlaganja, jednostavno, glasi: “Nismo htjeli da Hollywood dođe preblizu istini”. Moglo bi biti da je i Oliver Stone naišao na sličnu podvalu. A možda mu je "samo", trebao novi finansijer da ispriča priču. I možda ga je našao u Velikom Vladimiru.    

No, ostavimo se teorija zavjere, koje mogu i ne moraju biti tačne. Nekako istovremeno dok sam ispred Metalca slagao uspomene iz mladosti o odigranim utakmicama na tamošnjem betonu, i ulogu tog školskog dvorišta u globalnoj industriji zabave, crvenim tepihom je prošla izvjesna Maca Diskrecija. To je izazvalo konsternaciju svekolikih čuvara ćudoređa vašara taštine: ne bih je prepoznao da sam je vidio, kao što sam prije petnaest godina prepoznao Stonea u WC-u sarajevskog kina Apollo, a nije baš ni najjasnije ko je gospođa i čime se bavi.

Maca Diskrecija je subjekt reality showa, o njezinoj prošlosti se zna onoliko koliko iskopaju tabloidi koji među tom publikom podižu popularnost njezinih akcija. Ko god joj je smislio “PR”, nema sumnje da je “ub’o u nulu” – Maca je svoje poprsje prošetala crvenim tepihom i pored manjine zgroženih kritičara dobila armiju sljedbenika na Facebooku i Instagramu. Maca je, istina, samu sebe pozvala na SFF, ali to vam je tržišna demokratija. Svako ko kupi kartu može se prošetati i uslikati na crvenom tepihu. I od toga praviti karijeru: Macina osnovna djelatnost je traženje finansijera, i ona se po tome suštinski ne razlikuje od ljudi iz ostalih grana industrije zabave. To što njezin zanat zovu najstarijim na svijetu, može ali i ne mora predstavljati prepreku da se i ona ogrebe za svojih pet minuta slave na sarajevskom crvenom tepihu. Oko kojeg vreba veliki broj onih koji će vam pružene ruke zatražiti jednu marku. Bili oni dijelom šire prosjačke mreže, ili im ona, zaista, trebala za kruh.

Sarajevo Film Festival je velika stvar za grad i onaj ko ne misli tako je ili zlurad ili budala. Istovremeno, u samoj srži tog festivala ima nešto duboko servilno, uvlakačko prema gostima i svemu što se ovdje snimi, i nepodnošljivo prepotentno kad su u pitanju pokušaji bilo kakve kakva kritike i domaći mediji. I skoro da je pitanje elementarne inteligencije i dobrog ukusa ne pristati na tu igru u kojoj će vam ispražnjeni Oliver Stone reći da ste “aizgrađena leičnost”, i da ćete biti “ruler of your country”. Baš kao što se ne trebate nalijepiti na bacanje kamenja na Macu Diskreciju. Čiji je glavni posao, kako bi rekao ovdašnji sleng  - “roller-ruler”. Hvatanje kapitalaca kojima se za usluge garantira diskrecija.

Ispade tako da Oliver i Maca i nisu baš toliko raznorodne pojave kako u prvi mah izgleda. Ispada da je sve na svijetu pitanje nivoa: da li nešto radite u Kremlju ili na crvenom tepihu. Ostalo su, manje – više, nijanse.