Seobe i džehenemi

Vučemo svijeće

od sobe do sobe

u najvećem holu

ormari bez stolice

prošla proljeća

pokrivena bijelim plaštom.

Sve to čeka nekog,

kuća je na prodaju.

Pjesmu je objavio zagrebački band Dorian Gray, na albumu Sjaj u tami, 1985. godine. Mislim da sam tada posljednji put i bio u stanu u koji se doseljavam, tada ulica Sutjeska, broj 24a, kod svog životnog druga Haseta, iz prvog razreda, odjeljenje 2, osnovna škola Miljenko Cvitković. Tamo na starom mjestu već radnici iznose ostatke proživljene decenije, ono knjiga što nisam mogao ponijeti završit će negdje po sarajevskim pločnicima, ili na pijaci kod uličnih prodavača, pa ću, možda, nekada i negdje opet kupiti neku, za marku ili dvije. Život je, u osnovi takav: čovjek pred strahom od besmisla nakuplja te silne stvari – stolice, dvosjede, stolove i regale, a onda shvati da ni to nema smisla i negdje na drugo mjesto, u neki drugi svijet na ovom svijetu, ponese samo ono što misli da će mu najnužnije trebati. Kad dođe na to drugo mjesto, onda opet shvati da je ponio previše. I tako ukrug, do samoga kraja. Gdje se, kao što znamo, ne nosi baš ništa, nego ako si štogod ostavio, dobro jeste, ako nisi, možda se to sve skupa nigdje i ne zapiše. 

Kad smo kod selidbe, a kad je već pos’o taki, šeretski, ispada da je u Sarajevu lakše preseliti na onaj svijet, nego s lijeve na desnu obalu Miljacke. Prvo, prijevoz: odeš tamo kod ogrjeva, dogovoriš se s "gazdom", a po onom ćelopeku se ni tebi ni njemu ne da govoriti više od tri riječi pa se otprilike čuje samo ono – “sto maraka”. Onda ljudi uredno dođu, dva momka u naponu snage, i šef koji vozi, i koji izgleda fizički najjači od njih, ali ne pada mu na pamet da nam eventualno pomogne dok nosimo stvari. Nekoliko kurtoaznih pitanja, tipa “odakle su tvoji?” ili “kako ide pos’o”, i standardnih odgovora “tu, iz Istočne Bosne”, ili “ma nekad krene paša, ali čim skupiš neki dinar, odma' ne valja filter od ulja, skupi dijelovi, ‘na”. I tako. Obična, dosadna predstava kakvih je u gradu na desetine.

“Samo paša, ako možeš ti uzet’ ovo vino, ja ovo ne bi’ prevozio.”

Ja, kud ću šta ću, uzmem dvije te flaše, a jedan će od radnika, da malo ublaži:

“Znaš, on je malo vjerski nastrojen.”

“Znam”, velim, “Svako ima pravo izbora.”

Gazda, valjda ne očekujući tako bezuvjetnu kapitulaciju, malo "umanjenijim" tonom pita:

“A čime se ti, izvini, baviš?”

“Pišem, novinar sam",  velim.

“A, vidim po ovim knjigama. Teške su one, k’o drva da nosiš”.

“Jes’”,  kažem ja, “Teško je znanje.”

“Ja’”, kaže on.

“Ja’", kažem ja.

Momci nose, ja pomažem. Šutimo.

Ni poslije toga nije uzeo nijednu kutiju da ponese. Ali, nema veze, posao je obavljen korektno. Vino će se popiti u novom stanu.

U najavljenim restrikcijama vode, prvo je bilo da će nestajati samo uvečer, pa onda da nema preko cijelog dana u utorak, pa da nema od 18. I taman se ja spremio, krenuo u istraživanje – te koliko je neprihodovane vode, te koliko firmi ima ugovore s Kantonom za eksploataciju vode, te koliko je novi direktor amidžića i daidžića strovalio na posao u Vodovod i kanalizaciju, taman da im nakamaram i đe išta imaju, i SDA, i Dinu Konakovića, i koga sve treba, onako štrokav od nosanja, premetanja i razmještanja, i potrage za flašama i šerpama koje ću napuniti, kad – ima vode. Vodokotlić – radi. Česma u kuhinji radi. U banji – radi. Tuš – radi. Gore – radi. Sve – radi. Pih, pomislim, propade mi kolumna, taman mislio sasut’ sve. Kad radi. Nisam budala, znam da me niko nije počastio, osim možda samo dragi bog, zato što sam se preselio u stari kraj. Ali, šta je ovo sad? Zakažu da neće biti vode, a bude je!? U čemu je fol?

Da se boje naroda i demonstracija, to, vala, nije. Dosad je bilo razloga da ih se sve motkom potjera, pa ništa. Ko će stajat’ i izvikivat' nake parole po ovoj vrućini? Odgovornost? Da je imaju, ne bi se ovako ponašali. Nije, vala ni to. Predizborna kampanja? Može malo biti, ali ne možeš jednima pustiti, a drugima zavrnuti vodu pa očekivati da za tebe glasaju i jedni i drugi? Doduše, možeš. Ovdje sve može.

Mada, sve liči na ono kad su se Mujo i Suljo našli na putu za onaj svijet. Pita ih dragi bog – gdje ćete vi, ima njemački i ima naš džehenem, pa birajte. Misli Mujo, pa konta, malo je u ratu i bio u Njemačkoj, ma mora da je tamo bolje, pa kaže:

“Ja ću u taj njemački.”

Suljo, nije nikad mnogo ni hod’o niđe, gdje bi ga zapalo tu bi i bio. Gdje ga ostaviš, tu ga i nađeš, skroman kakav jest misli, pa hajde već kad mi je tak’o zapalo da sam tako živio, da tako i dalje budem, pa kako bude. I kaže im starješina: “Mnogo ste griješili u životu, prva kazna vam je da svaki dan pojedete po kantu anamoonoga, jer ste brate mnogo srali u životu.“ Nađu za oni za dva mjeseca, Mujo iz njemačkog, Suljo iz našeg džehenema, da razmijene iskustva. Pita Suljo: 

“Kako je tebi?”

“Kako će bit’? Dođe čovjek u uniformi u devet ujutro, istrese onu kantu, ja ono pojedem, od odnese, I tako. Al’ mora se - džehenem. A kako je tebi?”

“Banja. I meni bi svaki dan čojek to trebo donosit’. Al’ jedan dan nema čo’jeka, drugi dan nema govana, treći dan ne radi onaj frajer što to izdaje, četvrti opet ja ne dođem, i tako, mogu ti reć’ da sam samo dvaput baš pravo poj’o. A što kažeš, mora se, kenjali smo dok smo živjeli.”

E, tako je i nama s vodom. I sa selidbama. Samo što nisu vicevi.