Pismo dijaspori

Dragi moji,

polako stižu uskršnji i blagdani, i vi ćete u skladu sa svojim poslovima i obavezama polako krenuti prema domovini. Avioni iz Chicaga, Los Angelesa, New Yorka, Londona, Rima i Munchena će biti puni vaših lijepih želja, nadanja i brige. Srce će već zalupati jače kad od Zagreba malo stisnete gas prema Brodu, a već negdje oko Doboja nepovratni miris roštilja ući će u nozdrve i izaći odatle tek kad se ponovo vratite na Portobello ili Times Square. Otići će negdje u maglu iznad Hudsona ili Seine, iznad zabrinutih glava vas i vaših sugrađana, i otići natrag u domovinu, da vas dočeka za sljedeće praznike. Do tada, vi ćete teško zarađivati svoj kruh, živjeti i sanjati, i ponekad se vratiti arhivi sjećanja, jedinom pouzdanom znaku da čovjek na ovoj planeti nije sasvim besmislena pojava.     

Jedan dio od onoga što zaradite šaljete nama, svojim najbližima u Bosnu i Hercegovinu. Zvanično, u zemlju stigne još jedan budžet Federacije, oko dvije milijarde maraka. Nezvanično, taj broj je skoro dvostruko viši – oko 3,5 milijardi, i to je ozbiljna injekcija zemlji u kojoj, praktično, nema ekonomije, nego je finansiraju krediti. Hvala vam na tome.

Taj fenomen u ozbiljnim zemljama ne postoji: nigdje u novinama koje čitate nema vijesti koliko su zaradili Amerikanci izvan Amerike ili Nijemci izvan Njemačke. Taj fenomen je samo za sirotinju.

O tom poklonjenom novcu ne može se ništa reći osim velikog – hvala. Vi znate da mi živimo u jednoj vrsti unutrašnje okupacije – čudnoj kombinaciji jaransko-nacionalističkog kapitalizma i demagogije, i da smo, kao i vi shvatili da u ovom vremenu postoje tri vrste sreće. Prva, najveća i najrjeđa je kad kupujete od proizvođača na pijaci, i malo se, ako imate duha i talenta, i cjenkate s njima. Proizvođača je, zaista, malo pa onda deverate s nakupcima. Ili idete tražiti drugi oblik sreće, to je kupovanje u tržnim centrima s polica. Tu, zapravo, birate cijenu, od onoga što je izloženo. Treći stupanj kapitalističkog shaolina je kupovanje s interneta u kojem možete imati sve, i to peglanjem kartice.

Mi to, draga moja dijasporo, ne bismo mogli sami. U ovoj se zemlji od svoga rada, ma koliko neko velemajstor posla ili zanata, ne može dobro živjeti. Izuzetaka od toga pravila je doista mali broj. Stvorena je nekakva odvojena klasa, u sjajnim odijelima i s bijelim košuljama koja baš i ne zna naš jezik najbolje, ali pričaju glasno kad govore o nacionalnim interesima. Jer to čuva njihove enormne plate, pa mlate. Vama, znamo, nije lako s vašim Trumpovima, Theresama May, Borisima Johnsonima i ostalim zagnojenim desničarima, ali ono što priča naš premijer zaista su takve budalaštine, da čovjek osjeti primarni poriv da potraži, dođe u njegovu kancelariju i zvizne mu ljudski šamar, i onda serbez ode popiti piće u neku od sarajevskih bašti. Top lista njegovih izvala bi mogla biti čitan i praćen medijski sadržaj,  a  najjača je ona da neki mladi odlaze, a imaju dobre poslove, te da naš problem nije što ljudi idu, nego – natalitet. Stvarno, za šamara, pa je l’? Neki dan je rekao kako su “mnogo uložili u puteve, ali se to ne vidi.” Kao u vicu o vama, u kojem Mujo dovede Sulju da mu pokaže auto, kuću i zanosnu, skoro dva metra visoku plavušu, a za frajera koji uže s njom u auto kaže: ovo sam ja. E, tako i mi, živimo u vicevima, ali nije smiješno.

Više je jako neprijatno.

Što se komšiluka tiče, što bi rekao trener jednog sarajevskog prvoligaša, kod njih je rezultat takav kakav jest'. Međunarodna zajednica, što se kod nas uglavnom čita kao Angela Merkel, podržava Vučića u Srbiji, ali su mu, praktično, odriješene ruke, ali on ima legitimitet. Nije ukrao izbore, ali se studenti bune protiv diktature. Dokaz da imaju pravo jeste što toga ima jako malo u vijestima, što znači da njegova propagandna mašinerija radi. Jedan student je napisao dirljivo i tačno pismo svome ocu.

Mi se ponašamo kao da nas se to ne tiče, a i ne tiče, jer su studenti kod nas konzervativniji od profesora. Kao u srednjem vijeku, oni koji idu na molitvu, privilegirani su u odnosu na one koji ne idu. Ako ste, dakle, student, nesklon kriminalu, i ateist, nema sreće. Postat ćete dijaspora. 

U Hrvatskoj, propao je konglomerat usko vezan uz državu, njezina finansijska baterija, ako se tako može reći. Agrokor, klasični primjer sindroma neotranzicijske pohlepe i gutanja preko svojih mogućnosti. A propao je ispumpavanjem novca i prezaduživanjem u ruskim bankama. Tamo se događa finalni čin drame osiromašenja srednje klase u kojoj se može dogoditi i da “odlete” neki kapitalci, svaka hobotnica ima glavu, ali se neće dogoditi suštinska promjena nakon koje ljudi ne bi išli iz zemlje. Znam da vam je pun kufer zemljaka u zemljama u kojima živite, ali ne brinite, bit će ih još. Ovo je nepresušan izvor talenata za pravljenje dobrih ljudi, ali za neko drugo mjesto.

Shodno kontinuiranoj politici velikog svijeta da ih Balkan ne zanima previše, osim kad se koljemo, napravljen je jedan prešutni konsenzus u kojem kriminalci mogu biti na vlasti, samo da se ne puca. Mi smo, dakle, stiješnjeni između toga da biramo kriminalce koji su naci(onali)sti, i nešto malo njih koji su također kriminalci, ali nisu nacoši. Pa biramo, oči nam ispadoše od izbora, ali stvar – ne ide. Tako da valja reći da je suštinski, budalaština, prizivanje Vučića u svojoj avliji. Kao “i nama bi trebao jedan takav”. Ne bi. Zato i jeste ovako – što je previše “takvih”. Ko voli takve, nek’ ih vodi kući.

Dakle, ko god na bilo koji način traži smjenjivanje ovih režima ukorijenjenih i ogrezlih u kriminalu, on je – moj. I vaš. Ove zemlje mogu postati uredne za život ako se poduzmu dvije stvari. Jedna je zajebantska: nemojte dragi moji dijasporci slati svojim najbližima novce, šaljite ih odma Bakiru, Dodiku, Čoviću, Novaliću, ima modela ne zna čovjek za koga bi se prije odlučio. Ionako su smislili da će naplaćivati odlazak iz zemlje, pa je jasno da bi znali rasporediti vaše pare bolje nego vi sami.

I nešto ozbiljno, draga moja dijasporo.. Ova zemlja vas treba: dijasporu koja je spremna zadati ozbiljan udarac vlasti, biti korektiv i odgovoran dio društva. Po cijenu da neko vrijeme deponirate novac koji šaljete, jer tako na vlasti svi skupa održavamo spori pljačkaški sistem koji ne radi ništa drugo neko priprema i dobiva izbore. Postoji mogućnost da nama kojima šaljete te novce na kratak rok bude lošije – u takvim situacijama najčešće stradaju najslabiji – ali to može biti zalog za kakvu takvu budućnost.       

Samo tako će sloboda i demokratija živjeti. Ako im uzmemo pravo na monopol na vlasništvo krvnih zrnaca.

Onda ćemo moći reći da smo pobijedili. 

I da smo slobodni.

Hvala, draga dijasporo, na pažnji. Jasno vam je da smo i mi, u jednoj mjeri, isto: neka unutarnja dijaspora. To što se radujemo što vas vidimo, zapravo je, efekat ogledala. U svijetu u kojem se rogobatni tipovi gledaju u njega i pitaju “ko je najljepši na svijetu”.

Oni nisu. A uz njih, nismo ni mi.