Ostani đubre do kraja

Ovaka beše, kako kažu braća Makedonci, ili nekako ovako: žuta kaseta je, posredstvom starije raje iz ulice Kralja Tomislava nekako došla do mene, i pustio sam je na Philips kasetofonu, koji je moj stari nabavio preko jarana Ibre koji je radio u Jugoslavenskim željeznicama i mogao donositi fine stvari, koje su tada podlijegale carini. Iz kasetofona je krenulo prvo neko stupanje, marširanje vojske, onda je grunula neka gitara, a preko svega tanki, cinični, meketavi glas koji je više recitovao nego pjevao, a govorio je – I don’t want to holliday in the sunn(a)… Samo toliko sam razumio, a činilo mi se blizak taj stav o kojem sam nešto pročitao u novinama, koje je Stari tako uredno kupovao.  A to je bilo da se u Engleskoj, koja je u krizi i gdje radnici ostaju bez posla dok zemlju vodi Margaret Thatcher, rodio novi muzički pravac – punk. Bune se protiv klasnih nejednakosti, zalažu se za anarhiju, a njihov je znak A u krugu. E, sad, šta se sa četrnaest godina o tome stvarno može znati, a šta je su kasnije naplavine kulturne antropologije, to će ostati vječna tajna, ali znam da sam tu kasetu, na čijoj su drugoj strani bili Ramonesi, preslušao tri ili četiri puta. Na velikoj svesci svjetlosmeđih korica za matematiku napisao sam veliko “A”, i zaokružio ga.

Bio je to simbolički akt pristupanja jedinom pokretu u životu kojem sam iskreno pripadao.

I to je jedino i jeste moguće u tim godinama upoznavanja s činjenicom da je svijet mjesto nepravde u kojoj mu moguće samo male, prividne pobjede. Kad se krene uspinjati po društvenoj ljestvici, pa makar se radilo o sasvim običnom odrastanju i starenju, čovjek izgubi onu naivnost koja pokreće revolucije. Ali, ja sam kao panker, već imao spreman “plan”: Zlaja i Bojan su već uredno nosili majice s Morrisonovim likom, precrtane sa šablona koji su stariji hašišari ljubomorno čuvali i davali samo najperspektivnijem dijelu podmlatka, a kako starijih pankera kod nas u kraju nije bilo, ja sam se morao staviti na čelo pokreta u razredu. Hase, koji je stanovao u Sutjesci, koja je graničila s Kralja Tomislava, već je bio sasvim inficiran a i bili smo najbolji, pa ga nije bilo teško pridobiti, a Boru iz Jug-Bogdanove (danas Rizaha Štetića, inače najljepša ulica u gradu) sam pozvao kući i pustio mu Pistolse. I servirao mu priču kako su Deep Purple i Zeppelini dosadni dinosauri koje pravi tipovi više nigdje ne zarezuju. A i da su Riblja čorba i Bijelo dugme čobani, na čijim pločama bleje janjci, i zvekeću prazne flaše u staničnim bifeima. On se složio, možda i zbog toga što je u emisiji Primus, na drugom programu Radija Sarajevo, čuo grupu Pekinška patka i njihovu pjesmu Bolje da nosim kratku kosu: kasno je za hard rock/umorni su Gillan i Plant/ubila ih velika lova/sveža krv je novi val. Bolje da nosim kratku kosu/i slušam taj zvuuuuuk. 

Stvar se kasnije razvijala u pravcu otvorenih neprijateljstava s hašišarima, jer smo mi tada mislili da ako si panker, to znači da treba da mrziš sav dotadašnji establishment, a kako establishmenta, barem onog estradnog nije bilo – mrziti Čolu je bilo, otprilike, kao da mrziš Tita, to se prvo nije smjelo, a nije ni bilo ni u skladu s odgojem, a treće što ćeš uopće mrzit’ Čolu – pa je jedan od osnovnih postulata punka, kod nas na Džidžikovcu, odmah doživio fijasko. Nadalje smo se spremili za pisanje grafita: još uvijek nismo bili spremni za parole tipa - Dole crvena buržoazija”, I hoćemo promjene, a glavnu zadaću nam je zadao Bojan koji je plavim autosprejem na kapiji u Jug-Bogdanovoj napisao: Pijem, pušim, drogiram se, čini mi se popravljam se… Umjetnički najdarovitiji od nas, bio je takav da si ga morao voljeti, a kad je to napisao – što direktorica i razrednica nikako nisu smjele saznati – bio nam je, nekako, još draži. Mislim da su ga tada prebacili iz našeg razreda u četvrto odjeljenje, ali tada je sklopljeno trajno savezništvo s hašišarima. Ja sam, uz pomoć mladog komšije Šobe i Jote, lokalnog zevzeka u pokušaju, izvadio kantu crvene boje i četkom na zgradi napisao punk. Prvo sam se dok sam miješao boju u haustoru potpisao na kamenom podu ispred podruma i zamalo nisam fasovao maru od staraca, ali više nije bilo nazad. Komšija Mićo, koji se furao na heavy – metal i imao električnu gitaru Jolana (češku kopiju Fendera) poveo me je na vojni otpad, gdje je bilo kupiti raznih stvari koje su se uz određene preinake mogle izgledati rokerski. Za neke bijedne pare kupio sam jaknu u kojoj su vojnici ljeti izlazili u grad, nabavio dva ili tri bedža – jedan veliki s likom Johnnyja Rottena mi je napravio neko od raje – i moj je imidž, konačno, bio zakovan. Majka je rekla da sam se nabručio, a Stari se u svom stilu našalio narodnom poslovicom – pa ja, čega se pametan stidi, time se budala ponosi.  I dodao: Tako je izgled’o Karanana, sve značke što pokupi od raje metne na sebe pa hoda po čaršiji.

Ali, poštovali su moj izbor, i hvala im na tome. Nakon toga osvojenog djelića slobode, nikad se nisam dao uhvatiti u nekakve kolektivne furke i mitove, i nikada mi pripadnost koju dobijaš rođenjem neće biti važnija od onoga što si sam izabrao. Na tome, valjda, valja zahvaliti Sex Pistolsima i njihovom pjevaču Johnu Lydonu, koji se nakon kratke, ali globalne slave počeo baviti drugom vrstom muzike, osnovao Public Image Limited, postao sve ono protiv čega se deklarativno borio, reklamirao puter (perfetta!?) i postao trgovac nekretninama. Sredinom devedesetih, u valu revivala starih bendova uspio sam ih vidjeti i čuti na koncertu u Ljubljani, urlao sam tekstove na koncertu kao malo dijete, ali ti krici nisu više bili autentičan glas slobode, nego glas želje da se opet pripada nečemu subverzivnom, a univerzalnom, kao što je bio punk. To, naravno, više nije bilo moguće, a punk na Džidžikovcu je kroz sljedeće generacije živio dosta krepko, da bi iz njega nastalo nekoliko maštovitih i nerealiziranih muzičkih projekata i jedan pravi, pravcati bend kao što je Sikter.

Zato me je, iako sam mislio da sam sva takva razočarenja davno preživio, iznervirao nedavni intervju Johna Lydona u kojem podržava Trumpa, a Brexit naziva “autentičnim glasom radničke klase, jer je i on jedan od njih”. Intervju završava patetičnim priznanjem da bi, vjerovatno, da nije bilo punka završio kao diler droge.

Današnji svijet se od onoga u kojem je Johnny Rotten postao zvijezda razlikuje po tome što takvi danas ne mogu uspjeti. U najboljem scenariju, Lydon bi bio neka istetovirana zvijezda reality – showa koja nešto baljezga, nešto između klovna i redikula, čije klipove s provalama jedni drugima šalju tinejdžeri u pauzama između časova. Možda obmana kakva je bio punk – čiji je kraj nastupio čim se potrošila ona prvinska, naivna energija, a pop-industrija našla novo/staro odijelo za gitarske riffove – nije trebala tako jako pogoditi Džidžikovac i mene osobno, i možda je, nie možda već sigurno, naivno misliti da je bilo gdje postojao svijet u kojem nije važno koje si vjere, nacije, boje kože, seksualne orijentacije…

Ali, na kraju, nije bolje da je Rotten završio kao diler, kao u nekom crnom filmu izboden na pločniku, isto kao što ne bi bilo dobro da nismo imali iluzije. Jer, estrada je polusvijet, a Rotten je, ako ništa do kraja ostao punk. Ta riječ, još u Shakespearovim djelima označava prostitutku, a koristila se u slengu kao sinonim za nešto bezvrijedno, za sitne kriminalce i kradljivce. Dakle, đubre. Baš kao u pjesmi Riblje čorbe Ostani đubre do kraja.  

No, idealizacija te poetike dna bila je važan dio našeg odrastanja. I, ja je se, bez obzira na sve, ne mislim odreći. Tada bih u svojim očima bio kao Johnny Rotten: koji se u zvijezde podigao iz đubreta, ali to, zapravo, nikada nije prestao biti.

Za nas koji smo njegov lik ponosno nosili na reveru.