Jessie se ne vraća kući

Samo pročitate izjavu Mladena Ivanića da nas čeka vatreno proljeće ili Fadila Novalića da naš problem nije odlazak ljudi iz BiH nego natalitet (koliko li oni vremena potroše da smisle takve gluposti!?), odmah možete potrošiti dan na sekiraciju. Ali, ne treba. Treba misliti o nekim malim, hrabrim potezima, koji na kraju ispadnu herojski. Takav slučaj je Jessie, sarajevska kujica lutalica, koju su shodno mahalskoj sklonosti brutalnom davanju nadimaka zvali – Curica Velikih Gu.ica. No, dok je bilo tako, bilo je dobro: igrala se okolo, dok zimus nekome nije palo na pamet da je prijavi kao agresivnu i mogućeg prenosnika zaraznih bolesti. Odmah ju je spengalo, i odvelo u azil u Prači, jer ni Kanton ni komunalne službe nemaju mogućnosti ni strategije da se izbore s ovom vrstom problema – a tamo joj je, u najboljem slučaju, bilo namijenjeno višemjesečno tavorenje, koje završava najgorim ishodom.

No, aktivizmom legendarnog sarajevskog taksiste (inače mog druga iz prvog osnovne) Fahrudina Cakija Brave, i uz pomoć njegove socijalne mreže, Curica je spašena iz azila i udomljena u Češkoj. Tu počinje njezin novi život: odlazi prvo na kurs koji završava ocijenjen čistom desetkom: pametni su, valjda, ti naši mahalski psi, jer kad živ stvor prođe tu vrstu torture, spreman je za najteže ispite. Može ispast iz aviona, što se ono kaže, i ništa ne biva.

E, tako je Curica, prvo dobila svoj broj, i onda i ime: Jessie. Sad bi se ovdje mogao smisliti kakav glupav vic od toga da joj dođe neki drugi pas i kaže  - “đe si ti, Curice” – a ona prpošno odgovori  - “nisam ja Curica, ja sam sada Jessie”, a on namigne i kaže –“pa to i kažem, đe si” i sve završi fantastičnom ljubavnom storijom, ali nismo ovdje zbog pisanja basni, ni zbog zajebancije, nego zbog ozbiljnih stvari.

Dakle, Jessie danas, u svom novom životu posjeduje certifikat, potpisan rukom izvjesne doktorice Linde Krenovske (fakat, zvuči kao ime ženskog lika kod Kundere) u kojem stoji da je zdrav i izrazito inteligentan pas, koji može raditi i živjeti s osobama s poteškoćama u razvoju. I, nota, bene može boraviti i raditi s djecom s posebnim potrebama.

Ozbiljna država, a u ovom sučaju se Češka Republika pokazala takvom, ozbiljno i rješava problem: istina oko ljudi (izbjeglica s Bliskog Istoka) nisu se baš pokazali kao gostoljubivi, ali oko cuka - jesu. I poručuju: ako imate još ovako inteligentnih i sposobnih pasa, pošaljite ih, jer su oni, nakon treninga, spremni pružiti veliku pomoć ljudima. Filmska priča, zar ne: Jessie se neće, kao Lessie, škotski ovčar iz legendarnog romana i filma, preko sedam brda i preko sedam mora, vratiti kući, nego će pomagati djeci u Češkoj i, vjerovatno, ostati zapamćena kao nečija privatna heroina: s psima je, unekoliko, bolje nego s ljudima, jer vam se količina ljubavi prema psima, uglavnom, vrati istom mjerom, što sa ljudima baš i nije slučaj. Kad se sve zbroji i oduzme, lijepa prič(ic)a, sa sretnim krajem, koja je , eto, morala biti ispričana. 

Iza koje stoji i pitanje: koliko je sličnosti u životima pasa i ljudi u ovom vremenu u kojem je nebriga jedna vrsta nepromjenljive društvene konstante. Koliko je u ovoj zemlji i ljudi i pasa, i svega dunjalučkog koji bi negdje po svijetu bili divni idealni pomagači, partneri, certificirani donosioci boljeg, da ih u tome ne sprečavaju tipovi poput Ivanića i Novalića? I koliko je, u ovom slučaju ljudi, koji su u svijetu upravo to – punopravni, svjesni članovi društva, koji ne pomišljaju da se vrate, upravo zbog teškog, pasjega života, koji nam je nametnut. Života u kojem te tipovi u kojima ne znaš šta im je žalosnije – vanjski izgled ili inteligencija -  ubjeđuju da ti je dobro dok polako truneš, u nekom azilu, ili izvan njega.  

Ili, takva pravda, zapravo, nigdje ne postoji: osim u bajkama i basnama, kakva je ova o Jessie. Koja se, rekosmo, neće vratiti. U pasje proljeće.