Dani Sarajeva u Sarajevu: Dobro došli u kreditnu dolinu suza

Ne znam tačno kad je došlo vrijeme da svaka stvar na svijetu ima svoj dan, ma mi se čini, što bi rekli na moru, da je naišlo kad i onda kad su sve stvari dobile svoj festival. Juli je mjesec, srpanj, i dobro je što se misli na more: nakon ovih kiša valjalo bi da slana voda ispere one naslage što su godine na nama ostavile. No, do toga je barem još jedna stvar. Jedna od prijatnijih koje se u toku te iste godine dese.

Festival Bookstan, treći po redu, ove se godine bavi granicama i ograničenjima. Njegovu temu je definirao Geert Mak , holandski sveznadar i putopisac, jedan od onih ljudi čije “fele" nestaje, neko ko istovremeno poučava svijet i uči od njega. Uslovljenost ličnog identiteta kolektivnom prošlošću je još jedna od centralnih tema festivala, i tu odmah kreću zavrzlame. Naši lični identiteti pobrisani, umjesto njih dobili smo naciju, devetnaestovijekovni konstrukt koji u našoj mutiranoj izvedbi znači okupaciju zemlje od strane njezine vlasti i domaće birokratije. "Nikom dobro osim majmunima u džipu", glasi stih jedne rap – poeme, i ispada da je doista tako. Kad bih ispisivao reklamni slogan za današnje vrijeme  mislim da bi on glasio: "Dobro došli u kreditnu dolinu suza."

I bio bi fazon da se iznad svih glavnih gradova Istočne Evrope napravi taj neki svjetleći natpis. Festivalski. Pa šta košta.

Što se tiče Bookstana, mi ga između sebe zovemo – Dani Sarajeva u Sarajevu. Kad se čovjek u jednom trenutku u noći otvorenja ispred Buybooka okrenuo oko sebe imao je šta i vidjeti: bezmalo sve što vrijedi u današnjem književnom (u dobroj mjeri i ljudskom) svijetu  što se kaže Zapadnog Balkana (bilo) je tu. Sasvim zgodno za neku knjigu koja bi se, na tragu one majstorije Sergeja Dovlatova “Naši”,  velikog ruskog pisca koji za života nije objavio nijednu knjigu u domovini, zvala – “Moji.”

Iskreno, pažljivo ispisivanje individualnog karaktera - a toma nas uči povijest književnosti od Don Quijottea do Andreja Sanikova – osim što sjajno oslikava kontekst, često do paroksizma dovodi kolektivne identitete. "Logori korumpiraju i krvnike i žrtve" – piše čovjek koji se drznuo da se kandidira za prdsjednika Bjelorusije, i odmah je strpan zbog toga. Današnje, "polovno" vrijeme , pokazuje nam barem dvije stvari: da je težnja za slobodu pod “komunizmom”, zapravo, bila samo želja da eventualno bude bolje. I da je taj san o slobodi u dobroj mjeri bio laž, jer nije bio baziran na stvarnom boljitki, nego je njegov glavi cilj bio neiživljeni (nacionalni) identitet.

Jer, prava istina o nama nisu knjige, nego ono što ih je napisalo. Istina o Hrvatskoj nije pismo Dubravke Ugrešić, još jedne gošće Bookstana, nego zagrljaj Kolinde Grabar Kitarović za znojavim igračima nakon s(p)retne pobjede hrvatske reprezentacije protiv Danske na Svjetskom prvenstvu. Istina o nama nisu pjesme Mustafe Zvizdića ili price Faruka Šehića, predstavljena na Bookstanu, nego praznina koja se pojavi svakog jula, pogotovo u preizbornoj godini kakva je ova, pa se  krene misliti i brinuti o Srebrenici.

Istina o Srbiji, koja stoji u tekstovima Tome Markovića, Bojana Tončića ili Svetislava Basare, ni izbliza nije dominantan glas te zemlje. Nego su to Vučićeva obećanja, kulise progresa narasle na neviđenoj prevari da će narodu biti bolje ako se bude više osjećao srpskim. To je lula koju smo svi, bez izuzetka, popušili, lula lažnog duhana. Naci-erotic-turbo-folk. Ubleha. Ništa. Nič. Nula, jarane.

Geert, Chris, Saša, Stefan, Toma, Bojan, Tanja, Olja, Amira, Amila, Damir, Mustafa, Marko, Faruk, Nenad, Refik, Haris, Lana, Samra, Renata, Sejo, Ida, Tanja, Kristina,  John, Kruno, Emir, Gorčin, Tomislav, Olja, Senka, Mile, Zoran i još desetine ljudi koje je ovdje nemoguće pobrojati su Bookstan. I njihov, odnosno, naš zadatak je u osnovi mali korak koji treba preći u evolucijskom putu od lažne slobode do života koji diše svojom punoćom, kvalitetom i kontinuitetom.

Ali, šta može slabo pismo čeliku i staklu banaka, šta je tekst u odnosu na vlast, jesmo li mi samo čamac ludaka plemenitih namjera koji ide u nigdje, u neizvjesnost svakog sljedećeg dana, u gradu koji nije više multietnički, u zemlji koju skoro jednako razdiru oni koji se najviše zaklinju u nju, kao i oni koji su otvoreno, a i hinjski protiv nje.

Previše je tu pitanja. A malo rješenja. Ali, ako i jeste tako, ako i jesmo sanjari i utopisti, ako se obriše jedna suza s dječjeg lica, ili ako se da obrok više jednom izbjeglici, barem dio cilja je postignut. Jer, život nije samo Bookstan.

Nego onih drugih 360 dana.