Poraz Recepa Tayipa Erdogana budi nadu turske dijaspore?

Politička scena u Turskoj doživjela je značajnu promjenu od kako je konzervativna Stranka pravde i razvoja (AKP) predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana doživjela istorijski poraz na lokalnim izborima.

Republikanska narodna stranka (CHP), kao partija lijevog centra, proslavila je značajnu pobjedu, koja je odjeknula cijelom zemljom i to u 21 manjoj opštini i u 14 velikih gradova, uključujući ključne centre poput Istanbula, Ankare i Izmira. Pobjeda je probudila i nade opozicije, koja je bila duboko razočarana Erdoganovom pobjedom i reizborom na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Sada su po prvi put nakon niz godina na ulice izašli ljudi, koji su slavili. Vođa CHP-a Ozgur Ozel je u svom pobjedničkom govoru rekao da su zahvaljujući ovoj pobjedi "mladi ljudi, koji su u mislima već spakovali svoje kofere, ipak odlučili sačekati sljedeće izbore".

Ozelovo priznanje mladim ljudima tokom govora u Ankari, održanim pred masom entuzijasta, nije bilo bez razloga. Turska je nedavno doživjela najveći talas odljeva mozgova u svojoj modernoj istoriji, pri čemu su mladi ljudi, razočarani 22-godišnjom vladavinom konzervativaca, odlučili preseliti se u zemlje u kojima imaju veću ekonomsku i političku stabilnost. Ali, može li ova pobjeda, nakon toliko godina, biti tračak nade za te mlade ljude i navesti ih da se vrate kući?

Turski iseljenici u Evropi između nade i stvarnosti

Ozgecan Ozeren, 35-godišnjakinja koja se prije tri godine preselila u Njemačku - jednu od najpopularnijih destinacija za turske iseljenike - smatra da su rezultati izbora ohrabrujući, ali da to nije dovoljno. Ozeren, koja radi kao marketing-menadžerica za jednu njemačku kompaniju, objašnjava da se preselila u Njemačku s nadom da će imati bolji životni standard, ostvariti bolju ravnotežu između posla i privatnog života, smanjiti stres i brige o budućnosti. Kaže da su nedavni izbori bili nešto što je priželjkivala posljednje 22 godine. "Uprkos mom preseljenju u Njemačku, uvijek se brinem za svoje najmilije, koji i dalje žive u Turskoj, s obzirom na sve izazove i okolnosti koji tamo vladaju. Zato je osjećaj olakšanja i nade, koji sam nakon ovih izbora osjetila za svoju zemlju, bio ogroman". Ipak, dodala je Ozeren, izbori nisu značajno promijenili njene srednjoročne planove, koji se odnose na njen potencijalni povratak u domovinu. "Trebaće vremena da se uticaj u zemlji, ostvaren u posljednje 22 godine, prevaziđe."

Esra Ogun, specijalistkinja za tehnologiju u istraživačko-razvojnom odjelu jedne multinacionalne kompanije u Frankfurtu, slično razmišlja. 35-godišnjakinja, koja živi u Njemačkoj od 2014. godine, s razočarenjem govori o svojim izbornim iskustvima i u zemlji u kojoj sada živi. Kaže da su proslave među njemačkim Turcima nakon Erdoganovih pobjeda bile više razočaravajuće nego one u Turskoj. "Slavlje do ponoći, uz trube nakon svakih izbora i ovacije kojima smo morali svjedočiti ispred turskog konzulata tokom glasanja, doprinijele su da naše nade za povratak u Tursku polako izblijede..." Iako su nedavni izbori probudili tračak nade, Ogun kaže da joj radna atmosfera u Njemačkoj više odgovara i da nema planove vratiti se u Tursku do penzije.

Rast turske dijaspore u Njemačkoj u posljednjih nekoliko godina i atmosfera solidarnosti su drugi važan faktor, koji veže Ogun za zemlju u kojoj sada živi. Kada je prvi put stigla u Frankfurt imala je samo jednog turskog prijatelja, ali sada je okružena desetinama ljudi različitih profesija iz Turske. Opisujući svoj krug kao "ljude koji žele miran život bez represije", dodala je: "Njemačka kao da je odjednom za nas postala nova Turska."

Onur Keskin, inžinjer za testiranje sigurnosti proizvoda koji radi u Velikoj Britaniji, zauzeo je primjetno neutralan stav u vezi s nedavnim ishodom izbora u Turskoj, signalizirajući da želi ostati u inostranstvu neodređeno vrijeme. Sažeo je svoje razloge za preseljenje. To su "nedovoljno vrjednovanje rada u poslovnom životu u Turskoj, neravnoteža i stres u svakodnevnom životu, nepravda, socijalna i ekonomska nesigurnost i neizvjesna budućnost", dodavši: "Iako se turska vlada često identificira kao izvor tih problema, ne vjerujem da će gubitak moći trenutne vladajuće garniture biti rješenje", rekao je Keskin. "Ovdje je opšti problem što su ljudi izgubili osjećaj za pravdu. Kada odlučuju je li nešto ispravno ili ne i formiraju mišljenje, gledaju na to ko je subjekt događaja umjesto na sam događaj. Netolerancija se odražava svugdje, od ponašanja djece prema drugoj djeci do saobraćaja, od ulice do radnog okruženja", kaže Onur Keskin.

Glas otpora usred političkih izazova

Za mnoge turske iseljenike, koji su nedavno preselili u Evropu, povratak kući je, barem teoretski, još uvijek moguć. Međutim, za opozicionare poput tursko-armenskog novinara Hayka Bagdata, perspektiva povratka nosi značajno veće izazove. Trebat će mnogo više od pobjede na izborima da Bagdat riskira da se vrati u Tursku. Zbog vrijeđanja predsjednika Erdogana, njega čeka desetogodišnja zatvorska kazna u zemlji koju je napustio. Bagdat je demantovao tužbe, koje se temelje na nekim njegovim postovima na društvenim mrežama i kolumnama.

Kada je upitan o posljednjim izborima, Bagdat je rekao da je izgubio nadu za Tursku kada je riječ o priznanju genocida nad Jermenima, kao i pitanju sigurnosti i dobrobiti manjina. "Ako me pitate nema mnogo razloga za uzbuđenje", kaže on. A onda nešto snažnijim glasom dodaje: "Ali naravno da nisam samo Jermen. Ja dijelim zajedničke radosti miliona ljudi u Turskoj: tu su djeca, naši prijatelji u zatvoru, naše kolege, žene, Kurdi..."

Bagdat, koji se usred rastućeg pritiska i prijetnji preselio iz Turske u Berlin 2017. godine, našao je solidarnost u rastućoj zajednici opozicionih umjetnika, intelektualaca i novinara, koji sada žive u njemačkoj prijestolnici. Među njima su oni koji su gajili nade u promjenu vlasti sa svakim novim izbornim ciklusom. Na prethodnim izborima u Turskoj, Bagdat je čak šaljivo kritikovao one koji su prerano pakovali svoje kofere. Ovaj put, priznao je jasnu promjenu svoje perspektive i stava. "Ovog puta više se ne šprdamo s nadom", rekao je. "Još uvijek je rano za pakovanje kofera i povratak, ali svi mi dijelimo kolektivni osjećaj nade. Nije to naivni i sanjivi osjećaj potstaknutnostalgijom, već osjećaj prožet hrabrošću. Svjesni smo da predstoji teško razdoblje puno izazova, ali smo motivirani da se opremimo, pripremimo strategiju i djelujemo u skladu s tim", piše DW.