Šaćir Filandra: 30. godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma

Ako danas Bosnu i Hercegovinu posmatramo iz šire geopolitičke perspektive i u dijahronijskoj ravni, onda se može dokazivati i braniti stav da njena državna pozicija u suvremenosti nikada nije bila bolja. Znam da ovakva tvrdnja djeluje  politički arogantno i donekle provokativno.

Piše: Prof. dr. Šaćir Filandra, za Radiosarajevo.ba

Bosanske unutarnje prilike danas jesu krajnje kompleksne, dijabolične i antinomične, ali to zapravo nije ništa novo jer su one uvijek kroz povijst na realpolitičkoj razini bile takve. Mi, u pravilu, iz ideoloških razloga na instrumentalan način tumačimo svoj socijalni bitak shodno političkim potrebama aktualnog trenutka, pa jednom preovlađujuće govorimo o sukobima, a drugi put o skladu bosanskih različitosti.  

Kakvo je povijesno iskustvo bosanskog političkog subjektiviteta sa samim sobom, neposrednim okruženjem i međunarodnim akterima tokom modernog doba? Posegnut ću za tri prema meni važna historijskopolitička momenta iz modernog doba dovodeći ih u optiku recentnog vremena.  

Srbija – izvor svih regionalnih problema

Dok su se u antiimperijalnom a protonacionalnom toku evropski narodi integrirali na teritorijalnom, jezičkom i političkom planu u procesu stvaranja nacionalnih država tokom 19. stoljeća, u Bosni svjedočimo obrnutom procesu, njenom unutarnjem kulturno-političkom dezintegriranju.

Moć srpskog etničkog nacionalizma, a ovom prilikom se njegovim odnosom prema bosanskoj državnosti separatno bavim, u višedecenijskom neprekinutom unutarnjem dezintegriranju i spoljnjem nepriznavanju Bosne bitno je suodredila i još suodređuje bosansku političku stvarnost. Bosna ne može biti mirna i skladna, liberalna i demokratska, bez zbiljske promjene ili kvalitativnog demokratskog preobražaja srpskog nacionalnog pitanja. Srbija, evropska država i danas bez definiranih granica, izvor je svih regionalnih problema ali i rješenje.   

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Prva historijska referencija. U Nevesinju i Čapljini ove godine se na pompezan i nacionalnoromantičarski način obilježila 150-godišnjica Hercegovačkog ustanka iz 1875. godine. Sarajevo je tu godišnjicu prešutilo, iz neobjašnjivih razloga, osim prigodnog predavanja jednog njemačkog historičara u ANUBiH. 

A reflekse ideja tog ustanka i danas osjećamo. Da podsjetim, na razvalinama Osmanskog carstva u okviru Istočnog pitanja Srbija je željela i vojno pokušala Bosnu pripojiti sebi, a Hercegovinu Crnoj Gori. Tajnim sporazumom ruskog i austrijskog cara 1876.  dogovoreno je da Bosna pripadne Austro-Ugarskoj, čime je Rusija za račun svojih interesa izdala pretenzije pravoslavne subraće na Balkanu. U kojoj mjeri je, s geopolitičkog aspekta današnje Bosne i Hercegovine, važan Berlinski kongres, kojim je završio pomenuti ustanak?

Bosna i Berlinski kongres

Koja su njegova iskustva i pouke? Na kongresu velikih evropskih sila jasno je istaknuto da se Austrija posjedajući BiH "stavlja na evropsko gledište", da se u cijeloj stvari  radi o zajedničkim interesima vodećih evropskih sila. A taj interes bio je spriječavanje stvaranja velike etničke srpske države kao mogućeg i potencijalnog uporišta ruskih interesa na Balkanu.

Ovim kongresom Bosna je tada, a što važi i do danas, konsenzualno potvrdila svoje evropsko političko pripadanje, odnosno, pripadanje zoni utjecaja velikih evropskih naroda.

U opravdanom ili neopravdanom povezivanju srpskh i ruskih interesa na Balkanu, kako tada tako i danas, Milorad Ekmečić, čovjek čije je mišljenje decenijama suodređivalo stanje duha srpske elite u Bosni, vidio je negativan i nepravedan odnos evropskih sila prema velikoj srpskoj državi.  

Moj sljedeći stav jeste da su geopolitičke suprotstavljenosti Rusije i zapadnih sila na našem području i danas u osnovi nepromijenjene u odnosu na razdoblje prije 150. godina. Ali to samo po sebi za Bosnu nije dovoljno. Razvidno je danas da bosanska politika rat Rusije i Ukrajine, kao svojevrsnog proksija Zapada, nije iskoristila za jačanje svoje državne pozicije i ubrzanja evropskog puta.   

Krcun i pokušaj "prisajedinjenja BiH Srbiji"

Druga referencija. Kakve veze ima Slobodan Penezić Krcun s dejtonskim političkim rješenjem? Formalno nikakve ali suštinski duboke. Ovaj predsjednik Izvršnog vijeća Srbije šesdesetih godina prošlog stoljeća, drugorangirani srbijanski komunista, odmah iz Aleknsandra Rankovića, široj javnosti najpoznatiji preko filma "Klopka za generala" budući je osobno uhvatio Dražu Mihailovića, pod nerazjašnjenim okolnostima stradao je u saobraćnom udesu 1964. godine.

Da je iza javne scene, u politički tajnom, povezanost bosanskog i srbijanskog pitanja i tokom socijalizma bila prisutna nije danas nikakva novost.

Nije također ni novost da je umanjenje srbijanske moći u jugoslavenskoj federaciji već završeno ranih šesdesetih godina kada su suprostavljene stavove o federalizmu i centralizmu zemlje iznijeli vodeći partijski intelektualci, Dušan Pirjevac iz federalističkog i Dobrica Ćosić iz centralističkog  bloka u javnoj polemici 1961. godine.

Naime, ustavnim promjenama iz 1963. godine, republike su prvi put definirane kao države, Autonomna kosovsko-metohijska oblast, baš kao i Vojvođanska oblast, dobile su status autonomnih pokrajina, a sve na štetu "uže" Srbije.

Vojvođanski i kosovski funkcioneri pokrajinskim statusom isticali su dobrovoljno prisajedinjenje Srbiji 1945., što je impliciralo da u budućnosti imaju pravo na razdruživanje od nje. To je Kosovo u konačnici i na tom pravnom osnovu i učinilo, tako da je svako aktualno povezivanje kosovskog pitanja s entitetom Republika srpska čista nacionalistička fantazmogorija.

Krcun je kao prvi čovjek srbijanske izvršne vlasti tim tokom stvari intimno bio nezadovoljan, blago rečeno. Došao je u sukob s Titom, smatran je nacionalistom, i ostao je bez glave. U njegovoj političkoj biografiji navode se ljutite riječi Titu:

"Mi smo te primili u naše društvo i bićeš u njemu i voditi socijalizam sve dotle, ne zaboravi, dok te Srbija podržava".  

Da je status BiH u dijelu srbijanskog komunističkog vodstva i tada bilo fluidan svjedoči pukovnik Salim Ćerić, tada visoki bosanskohercegovački partijski funkcioner, i sve navode o Krcunu ovim poentiram. U svojim memoarskim bilješkama Ćerić svjedoči, mada materijalnu potvrdu ovog iskaza nemam, da je Krcun tih godina Saveznom izvršnom vijeću poslao elaborat o prisajedinjenju BiH Srbiji, vjerojatno kao obliku kompenzacije gubitka srpske unutarrepubličke moći.   

Geopolitika ide naruku BiH

Treća referencija odnosi se na konačno, sporazumno imenovanje jednog bosanskog etiteta nazivom "Republika srpska". Uvidom u stenografske bilješke 282. sjednice Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 23. aprila 1995. godine vidimo da je taj naziv tokom priprema mirovnog sporazuma bio Miloševićev ultimatum, a kojeg su međunarodni pregovarači prihvatili kao svoj.

Alija Izetbegović je, prema Richardu Holbrookeu, u konačnici zbog takvog rješenja bio "šutljiv i nesretan". Jedan sam od onih koji smatraju da nije trebao pod američkim pritiscima pokleknuti. Na pomenutoj sjednici Predsjedništva države on je isticao da naziv "republika" za entitet znači i potencijalnu mogućnost njegovog samoodređenja, a s kojom se prijetnjom u verbalnom smislu danas suočavamo. 

Nametanjem dejtonskog mirovnog sporazum kroz "lomljenje" legalnih državnih organa, Amerikanci su željeli političko postignuće i dobili su ga. Sudionici rasprave na bosanskom državnom Predsjedništvu bili su nemoćni, ali i u prihvatanju nametnutog naziva suglasni, osim jednog člana tog organa.   

Moj završni stav je da geopolitika i dalje ide naruku bosanskohercegovačkoj državi. Velike zapadne sile, iz svojih interesa i razloga, a ne iz ljubavi ili mržnje prema malim balkanskim narodima, nikada u prelomnim povijesno-političkim zbivanjaima (1878. 1918. i 1990.) nisi dozvoljavale uspostavu velike etničke srpske države kao prethodnice mogućeg ruskog prisustva u ovom dijelu Evrope. 

Nadati se da će tako i ostati. Mogućnost promjene ovog geopolitičkog stava može proizaći iz propasti Zapada, što je malo vjerojatno, mada aktualna multipolarnost  svijeta, uz antizapadni populizam u dijelu srednjeevropskih javnosti, pred postojeći međudržavni poredak postavlja nove izazove.  

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba