Prof. dr. Šaćir Filandra o prof. dr. Nijazu Durakoviću: 'Cijelim svojim bićem se zalagao za Bosnu'
U povodu 13. godišnjice smrti uglednog bosanskohercegovačkog intelektualca i političara, prof. dr. Nijaza Durakovića u ponedjeljak, 27. januara 2025. godine je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu razgovarano o novom izdanju njegove kultne knjige Prokletstvo muslimana, objavljene prije 31 godinu.
Knjiga je objavljena u izdanju Izavačke kuće "Connectum".
Ovim povodom, uz dozvolu autora, prenosimo obraćanje prof. dr. Šaćira Filandre na promociji knjige Prokletstvo muslimana:
Haris Zahiragić: 'Gasite te vaše bagere, biće dobro ako nakon vas išta od države ostane'
"Mada je intenzivno bio profesionalno politički angažiran, i usprkos činjenici da je izgradio zavidnu političku karijeru, prof. dr. Nijaz Duraković nije zapostavljao svoj akademski poziv, i to ističem ovim povodom, budući je percepcija njega kao političara u javnosti dominantna. Njegov znanstveni politološki i sociološki opus je interesantan i obiman.
Navodim samo četiri njegove knjige, Bosanski izazovi (1999), Međunarodni odnosi (2009), Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju (1981), Prokletstvo Muslimana (1993) kako bi ilustrirao tematski obzor njegovog znanstvenog rada. Duraković je bio veliki intelektualni kapacitet, akribičan i ekspresivan, na peru i jeziku precizan i oštar, široko obrazovan čovjek, što je za domaće političke djelatnike prava rijetkost, pogotovo danas.
U raspetosti između politike i akademije, smatrao je da je prikraćen ostao njegov akademski poziv, za čime je u poznijim godinama znao žaliti. Stav da je pisanje u Bosni privilegija, odnosi se i na njega.
Duboki tragovi
U akademskom smislu u teoriji nacije i nacionalnih odnosa Duraković je ostavio najdublji trag. Početni impuls za ovakvu teorijsku orjentaciju dobio je od Atifa Purivatre, s kojim je na početku karijere radio u Studijskom centru Gradskog komiteta SK Sarajevo.
U intervju novinaru Senadu Avdiću (Nijaz izbliza) sam će priznati da od bavljenja nacionalnim pitanjem nije profitirao, kako se uobičajno smatralo, da je zlonamjerno zbog toga često proglašavan muslimanskim nacionalistom, te da je tokom socijalizma tragična bila sudbina svih ljudi koji su se bavili takvom problematikom.
Duraković jeste bio nacionalno osvješćen komunista, što se za mnoge komuniste iz reda muslimanskog naroda u njegovo vrijeme ne bi moglo reći. On je znao svu kompleksnost muslimanskog nacionalnog pitanja i sve inkonzistentnosti odnosa komunista prema tom narodu. I još više, znao je kauzalnost tog pitanja s bosanskom samostalnošću i državnošću, i s tog državnog, bosanskohercegovačkog stajališta, on u knjizi Prokletstvo Muslimana govori o Muslimanima, tj. Bošnjacima.
Njegov znanstveni opus prožimale su tri noseće ideje: ideja nacionalne ravnopravnosti; vizija i politička praksa multinacionalne Bosne i Hercegovine te ideja odbrane bosanskohercegovačkog društvenog i državnog subjektiviteta. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, u godinama krize socijalizma i raspada Jugoslavlije, Duraković se legitimirao kao beskompromisni znanstveni i politički kritičar ideje i prakse nacionalizma, međunacionalne mržnje i nacionalne diskriminacije. Kao politički najizraslija i najodgovornija politička ličnost tih godina u Bosni, bio je predsjednik jedne i jedine političke stranke SKBiH, on se cijelim svojim bićem zalagao za očuvanje nacionalne kao ljudske, građanske ravnopravnosti svih ljudi i naroda u Republici.
Rat ga nije iznenadio
Durakovića nije iznenadio rat protiv Bosne i Hercegovine, on nije bio naivan čovjek, ali ga jeste iznenadila njegova brutalnost prema Bošnjacima, fokusiranost na njihovo ekstreminaciju. U Predgovoru knjizi kaže da ostaje na stajalištu "da ako se agresija na Bosnu i Hercegovinu nije mogla nikakvim racionalnim, političkim .. sredstvima odgoditi, ona se bar mogla prolongirati", mada u tekstu nigdje ne kaže kako i kojim sredstvima.
U namjeri da na popularan i esejistički način prezentira nešto od "zlokobne historije genocida nad Muslimanima", a potaknut ključnim pitanjem: "odkud tolika mržnja prema ovom napaćenom i miroljubivom narodu", Duraković prve godine rata piše knjigu Prokletstvo Muslimana. Knjiga u znanstvenom smislu nije savršena, niti joj je to prema autoru bila namjera. Nastaje iz očaja, intelektualnog protesta i inata.
Zato on u Predgovoru i kaže da u metodološkom smislu njega primarno interesira "stradanje ovog naroda", a ne stoljetni procesi njegovog nacionalnog izrastanja i afirmacije. Ovo djelo nastaje iz knjiga i izvora njegove kućne biblioteke, u Sarajevu je tada, ljeta 1992., sve bilo zatvoreno, što svjedoči da se ovim pitanjem on duže i podrobnije bavio, da je građu za knjigu u kućnoj biblioteci posjedovao, i da je ovo pitanje odlično poznavao.
To ovom prilikom naglašavam. Rat je traumatično djelovao i na njega. "Utopije su razobličene, iluzije su pale", nade u jednu kozmopolitsku civilizacijsku zajednicu, kako je bila željena Jugoslavija, su drastično pogažene, tako da je došlo do "kolektivnog otrežnjenja". Na samom početku rata Duraković nema iluzija o njegovom karakteru i ciljevima.
"Ovaj rat, pored ostalog, ima za cilj etničko istrebljenje Muslimana, njihovo fizičko uništenje".
Duraković je u knjizi autorefleksivan glede vlastitih političkih uvjerenja. Sada sa distance i nove historijske situacije valorizira 14., posljednji Kongres SKJ, te priznaje: "dubina krize je bila veća nego što se pretpostavljalo". Očito je bilo da je SK "istrošio svoju historijsku ulogu i kohezione mogućnosti" te da se na Kongresu radilo o sukobu "dva koncepta, dva pogleda na budućnost Jugoslavije i način uređenja odnosa u njoj", čime je priznao da se partija raspala na nacionalnoj, a ne ideološkoj osnovi. Optimistična nadanja da Jugoslavija može izbjeći sudbinu kraha socijalizma bila su neosnovana, a takva nadanja je i sam jedno vrijeme djelio.
Budućnost Jugoslavije postalo je ključno pitanje njegovog vremena. Durakovićevi komunisti su se na kongresu decembra 1989. decidno odredili i prema njenoj daljnjoj sudbini. Duraković tad izriče da "ne prihvatamo stanovnište po kome je Jugoslavija tek privremena ili slučajna tvorevina".
Ne prihvata se ni teorija tzv. asimetrične federacije, a niti konfederalni koncept rekonstrukcije zemlje, te se ostaje na konceptu federacije kao moderne savezne države i demokratske federativne zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti. Pri tome se zamjera partijskim srbijanskim i slovenačkim rukovodstvima što se svojim radikalno suprotstvaljenim stavovima igraju sa integritetom zemlje, dok se istovremeno priznaje da Jugoslovenski program za Kosovo nije dao očekivane rezulate. Kada je BiH u pitanju, Duraković je ponovio klasični bosanskokomunistički stav da ona "nije niti može biti nadnacionalna zajednica, ali ona nije niti može biti mehanički zbir u sebe zatvorenih ili suprotstavljenih nacionalnih entiteta".
Negativno se Duraković tada odredio i prema obnovi "teorije bošnjaštva" bilo kao nadnacionalne kategorije koja bi asimilirala postojeće nacionalne entitete ili kao nominacije rezervirane samo za Muslimane, te se usprotivio mogućem pravcu ustavnih promjena koje bi omogućile formiranje nekih autonomnih pokrajina, što je očito bila poruka na već vidljive planove srpskih nacionalista.
Nova bosanska paradigma
No, s onu stranu svojih partijskih i političkih stavova o Jugoslaviji u doba njenog raspada, Duraković se u knjizi sada kao znanstvenik podrobnije i kritičkije bavi samom idejom jugoslavenske države, vraća se na njen početak kako bi razumio njen sami kraj. Pri tom on uspostavlja svojevrsni luk sa bošnjačkim političkim prethodnicima s početka 20. stoljeća, što je za bošnjačku i bosansku političku povijest jako važno. Znamo da je Nijaz imao čestu stolačku autoreferenciju na Asima Behmena i Mustafu Golubića, kao svoje zemljačke prethodnike, Maka Dizdara i Jesenjina volio je recitirati, ali se ovom prilikom u knjizi poziva ali i intelektualno naslanja na Bašagića i Šerifa Arnautovića.
On, sada sa nove, bosanske paradigme, memorijski reaktivira podozrenja i strahove koje su spram jugoslavenskog ujedinjenja imale vođe Ujedinjenje muslimanske organizacije, tada glavne bošnjačke stranke, kada su Safvet-beg Bašagić i Šerif Arnautović poslali Memorandum austrijskom caru Karlu 1917. godine o viziji Bosne izvan novostasajućeg jugoslavenskog državnog ujedinjenja. Tada iskazani strah od velikosrpskih i velikohrvatskih pretenzija prema Bosni u okviru Prve Jugoslavije, a što se i desilo, Duraković pozitivnim kvalificira, sam Memorandum visoko vrednuje i indikativnim smatra da se ovaj dokument u historiografiji rijetko spominje, odnosno, namjerno decenijama zataškava.
To da su bošnjački političari, njegovi prethodnici, smatrali da će Jugoslavija biti antibosanski projekt, a kakvo mišljenje i sam djelim, izazovno je bilo za Durakovića nakon sloma te države i siguran sam da bi nam o temi Bosne u Jugoslaviji podario novo djelo, da je poživio.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.