Stotine građana na ulicama koje se granatiraju, borbe Teritorijalne odbrane i Jugoslovenske narodne armije u samom centru Sarajeva, zarobljavanje predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića i njegovih saradnika, pregovori... Sve to su događaji koji će zauvijek biti urezani u sjećanje brojnih generacija koje su kroz ta dva dana, za koje se često kaže da su, svaki od njih, "trajali po 48 sati", uživo promatrale početak rata i najveće opsade u modernoj historiji.

Pripadnici bivšeg Odreda policije Bosna tada su bili jedni od prvih koji su stali u odbranu glavnog grada BiH, te su uspjeli sačuvati vitalne institucije naše države. Danas, pomalo zaboravljeni, obnašaju svoje funkcije, a nerado govore o događajima koji su od njih, preko noći, načinili heroje.

"Prošlo je jako mnogo vremena od tih događaja, 25 godina je jako puno. Bilo je teško, ali svi mi koji smo bili stvarni sudionici svega toga, nastojimo danas da zaboravimo na sve to što je bilo i da mislimo na sutra", počinje, za Radiosarajevo.ba, svoje prisjećanje na događaje od 2. i 3. maja 1992. godine Zoran Čegar, bivši pripadnik Odreda policije "Bosna", danas zaposlenik Federalne uprave policije.

"Otvoren je lov na nas koji smo branili BiH"

Čegar, koji je rame uz rame sa Draganom Vikićem i Jusufom Pušinom, protiv kojih su podignute optužnice za pojedine događaje iz prvih dana rata, ali i sa brojnim drugim borcima, branio vitalne institucije prvih dana rata ističe kako je danas najveći problem nepravda koja se nanosi borcima.

"Mi dolazimo u situaciju da o tadašnjim događajima pričaju ljudi koji nisu bili tu, koji nisu sudjelovali, a čak dolaze i ljudi koji su bili na 'onoj strani' i pucali na nas, kako bi nam pričali šta je bilo u Sarajevu 2. i 3. maja. Nažalost, takva su vremena, a mi sve manje pričamo o tim danima i nekako sami sebe osuđujemo i priznajemo krivicu za te dane. Očito je da se otvorio lov na nas koji smo tada učestvovali u tome i koji smo prvi skočili da branimo ovo što smo odbranili", kaže nam Čegar.

Osvrnuvši se na optužnicu u slučaju Dragan Vikić i ostali, govori kako mnogi šute, te da je on "bio jedini koji je ustao, ne kako bi branio Vikića i druge, nego kako bi rekao istinu". Ipak, ta šutnja ga najviše boli, jer su se ljudi počeli dijeliti međusobno, a to nije ono za što su se borili tih dana.

"Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv nikoga lično, ja sam gradsko dijete i ne interesuje me da li se neko klanja, križa ili krsti, ali ja gdje god dođem u ministarstvo opet je isto kao prije rata i opet se pitaju isti ljudi. Šta trebamo opet očekivati da sutra počne nešto što je počelo 1991. i 1992. godine", dodaje razočarani Čegar.

On ističe i kako je malo njegovih saboraca koji su danas živi, te da oni svoja prava danas moraju tražiti pred državnim institucijama, odnosno, praktično moliti za prava iako su oni branili ovu državu.

"Meni smeta što ja to opet moram reći, jer svi šute. Šutjeli su svi i kada je podignuta optužnica protiv Vikića, pa sam opet ja ustao i govorio, a vodali su ga u ratu kao mečku i pokazivali da je Hrvat ili Srbin, šta ja znam, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a", kaže naš sagovornik.

"Dobrovoljačka ulica je čista, ali je bilo drugih zločina u Sarajevu"

Razgovarajući o događajima koji obilježili 1. i 2. maj 1992. u Sarajevu, gotovo je nemoguće zaobići slučaj iz Dobrovoljačke ulice, a naš sagovornik pojašnjava kako je taj slučaj "čist kao suza", te kako se odgovorni trebaju pozabaviti brojnim drugim slučajevima u gradu

"Zločine u Sarajevu nisu činili borci Armije BiH, nego su oni bili pretežno pripadnici policije BiH, odnosno, naoružane grupe koje niko nije kontrolisao i većinu zločina su počinile te grupe i kriminalne grupe. Svi znaju ko je u ratu bio kriminalac, ko je odvodio djevojčice na silovanje, mi koji smo tada bili u policiji sve to smo valjano bilježili i registrovali, a gdje je to nestalo ja ne znam. Imaju organi nadležni za to, koji trebaju utvrditi sve to, gdje su nestale porodice iz stanova, pojedini ljudi", kaže nam Čegar, koji opisuje događaje iz Dobrovoljačke ulice kao nepoštivanje dogovora dvije strane.

On ističe da vojni vrh JNA u Sarajevu, na čelu sa generalom Milutinom Kukanjcem, nije ispunio dogovor načinjen sa članovima odbrane Sarajeva, zbog čega su pojedinci bili ogorčeni, te je sve dovelo do sukoba. Ipak, takav sukob naš sagovornik ne opravdava, ali napominje da su tadašnji događaji bili teški i da je bilo teško odlučivati u pojedinim momentima.

"Postavlja se drugo pitanje, da li smo mi trebali dopustiti da nas sve pobiju i da rade šta hoće? A meni smeta što naša vlast nikada ne izađe i ne kaže nešto, recimo ne zatraže od Beograda da nam se kaže za kim su izdate potjernice. Mi koji smo se borili u ratu ne smijemo otići nigdje van zemlje, ja sam provjeravao za sebe u Interpolu 50 puta, nema ništa, ali mi prijatelji iz BIA-e kažu nemoj dolaziti", ističe Čegar.

On smatra kako se problemi od tada do danas očituju u činjenici da se šuti o ključnim stvarima koje su se dešavale tokom rata u Sarajevu, od ključnih bitaka kakva je bila prve noći na Vrbanja mostu, pa do pojedinaca koji su, kako on smatra, "odlučivali o životu i smrti stanovnika Sarajeva".

"Opet bih učinio isto, ali boli me nepravda koju trpe ljudi u BiH"

Tokom razgovora sa Zoranom Čegarom, koji je jedan od istinskih heroja odbrane BiH, mogli smo osjetiti njegovo veliko razočaranje današnjim statusom ljudi u našoj državi i životnim standardom, no naš sagovornik ističe kako ga to vjerovatno ne bi pokolebalo ni danas da ponovo učini iste stvari.

"Jako je teško reći, vjerovatno bih postupio isto, jer ja nisam imao nikakve koristi lične od te odbrane, ja sam branio svoju porodicu, komšije. Ako govorimo o promjeni grada, skoro 200.000 ljudi je u ovaj grad stiglo u ratu i poslije, ovo više nije ono Sarajevo, nit' je ovo više onaj grad, ali bih vjerovatno postupio isto", govori Čegar za Radiosarajevo.ba.

No, smatra kako je dosta šutnje na sve ono što političari u BiH rade, te je pitanje vremena kada će "pravi borci ustati" i zatražiti svoja prava, kako bi promijenili državu za koju su se borili.

"Najviše me boli što su djeca onih koji su poginuli za ove koji sjede u foteljama danas gladna, a od njih se više pitaju vozači i sekretarice. Svaka šuga traži pratnju, bahati se, omalovažava ljude po ulicama. Kod nas su jet-set ljudi koji trebaju biti na izdržavanju višegodišnjih zatvorskih kazni, oni nam predstavljaju grad i to je sve primitivizam. Ljudi koji nisu imali za kifle, oni su danas milioneri", kaže nam Čegar.

No, na kraju svega, on smatra da je pravilno gledati u budućnost, jer "nemamo vremena da se prisjećamo stvari od prije 20 godina". Rezigniran je odlaskom ljudi iz naše države, te smatra kako je potrebno pronaći nadu za budućnost mladih i djece u BiH, kako bi njihova žrtva u ratu bila opravdana u miru.

"Mi svi koji smo branili ovu zemlju smo 'bolesni' i reći ću vam, ne treba meni nikakva meteoslužba, niti kakav radar da vam kažem kakvo će vrijeme biti sutra, ja to sve osjetim na sebi. Bude dana kada ne mogu ustati iz kreveta, ne samo ja, nego većina nas iz tih generacija i još nam se dešavaju ovakve stvari", zaključuje Čegar razgovor za Radiosarajevo.ba.