Sjećanje na ubijenog premijera Srbije: Zoran je neobično volio Bosnu i svoj Travnik

Danas se navršava 20 godina od atentata na premijera Srbije Zorana Đinđića, prvog predsjednika Vlade Srbije poslije pada režima Slobodana Miloševića 2000. godine.

Za vrijeme njegovog mandata pokrenut je proces demokratizacije srbijanskog društva i korjenitih ekonomskih i socijalnih reformi u Srbiji.

Rođen u Bosni i Hercegovini, gdje je i proveo djetinjstvo i školovao se, Đinđić je bio i ostao lice demokratske i napredne Srbije, Srbije koja je sa svojim susjedima htjela da gradi mir i iskrenu saradnju, koja ih je razumjela, nasuprot velikodržavnoj i hegemnositičkoj politici koja negira suverenost država u najbližem okruženju, vjerujući da je njihova državnost privremena.

Inače, kao što je uglavnom poznato, tokom 2000. godine Đinđić je bio glavni strateg i organizator kampanje opozicije, koja se završila 5. oktobra odlaskom Miloševića sa vlasti.

U januaru 2001. godine, postao je prvi srbijanski demokratski premijer.

U ekspozeu koji je podnio poslanicima Narodne skupštine Srbije naveo je da je Srbija u prethodnih deset godina bila prepuštena "na milost i nemilost brutalnim interesnim grupama unutar zemlje i međunarodnim interesima spolja, ali da je to vrijeme prošlo 5. oktobra".

Volio je Bosnu

Kako je kazivala njegova sestra Gordana, Zoran je "neobično volio Bosnu".

"Podsećala ga je na jedan lijep period njegovog života. Beograd je velegrad u kojoj nema te opuštenosti i bezbrižnosti. Naš otac je bio vojno lice i mi smo u tom duhu vaspitani. Nikada nismo gledali na nacionalnost naših prijatelja. Zoran je u duši bio Jugosloven, kao što sam i ja bila i ostala Jugoslovenka i ne mogu nikako da se pomirim sa tim da među narodima postoje razlike koje treba da ih dijele. Kakav je ko, sve zavisi od čovjeka, a ne da li je Musliman, Srbin ili Hrvat", govorila je ona.

Ona se prisjećala vremena u kada su živjeli u Bosni.

"Mi smo u Travnik došli da živimo 1962. godine, a odselili smo se 1969. godine. Osim što je bio odličan đak, Zoran je stizao sve – da se bavi šah klubom, karateom i djevojkama. Pored toga njegovim nestašlucima nije bilo kraja. Sjećam se kako smo u Popovskom vrtu brali zelene rezdelije i od njih dobijali herpese na usnama. Onda smo od mame dobijali batine jer nas je upozoravala da ne smijemo da diramo tuđe. Zoran se nikad nije izdvajao iz društva. On se u Travniku skijao niz nasip kuda je prolazila pruga iza zgrade u kojoj smo živjeli. Imam fotografiju gdje se spušta na tim pravljenim drvenim skijama. Ja ih imam kod kuće, kao i njegovu gitaru na kojoj svirao u Travniku.

Zoran je neobično volio Travnik. Imao je svoje društvo sa kojima je sve vreme kontaktirao. U prvom razredu gimnazije imao je i prvu ljubav, zvala se Duška", kazivala je.

"Kada je bio premijer Srbije, do njega se teško dolazilo. Jednom prilikom u Beograd su došli njegovi travnički školski drugovi. Obezbjeđenje u Vladi Srbije ih nije pustilo, jer nisu bili najavljeni. Međutim, oni su se dosjetili i poslali mu zajedničku fotografiju. On je odmah prekinuo važan sastanak i potrčao da se vidi s njima".

Šta je dovelo do atentata

Nažalost, zbog svega što jeste bio Zoran Đinđić je ubijen marta 2003. godine.

Podsjetimo, u prvom saopćenju poslije ubistva, Vlada Srbije je kao organizatore i počinioce atentata označila kriminalce iz takozvanog "Zemunskog klana", a kao kolovođe grupe identifikovala nekadašnjeg komandanta raspuštene Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorada Ulemeka Legiju, kao i vođe kriminalnog zemunskog klana Dušana Spasojevića Šiptara i Mileta Lukovića Kuma.

Vlada Srbije je, također, saopćila da je tog dana trebalo da bude potpisan nalog za hapšenje članova "najveće organizovane grupe na prostoru bivše Jugoslavije", kako je označen "Zemunski klan".

Đinđić je u jednom od posljednjih intervjua pred ubistvo, a nakon neuspjelog atentata 24. februara 2003. godine na auto-putu ispred Beogradske arene, demantirao tvrdnje da je sa takozvanim "Crvenim beretkama", pripadnicima JSO, sklopljen dogovor da 5. oktobra 2000. pomognu u zbacivanju Slobodana Miloševića u zamjenu za "neko pravo iznad zakona".

Nekoliko sati nakon ubistva Đinđića proglašeno je vanredno stanje u Srbiji, koje je trajalo do 22. aprila, kada je ukinuto na prijedlog Vlade Srbije.

Đinđić je sahranjen 15. marta u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, uz prisustvo više od 70 stranih državnih delegacija.

U pogrebnoj povorci na ulicama Beograda bilo je više stotina hiljada građana.

U policijskoj akciji "Sablja" uhapšen je atentator na premijera, bivši pomoćnik komandanta JSO Zvezdan Jovanović, njegovi pomagači i još nekoliko pripadnika te jedinice, kao i većina pripadnika zemunskog klana i drugih kriminalnih grupa u zemlji i rasvijetljena neka nerazjašnjena ubistva iz prethodnih godina.

U augustu 2003. godine, podignuta je optužnica protiv 44 osobe za učešće u ubistvu premijera Đinđića, a prvi na listi okrivljenih Milorad Ulemek Legija, predao se srbijanskim vlastima više od godinu skrivanja, 2. maja 2004. godine.

Suđenje optuženima za ubistvo premijera Đinđića počelo je 22. decembra 2003. godine u Okružnom sudu u Beogradu, u Odjeljenju za borbu protiv organizovanog kriminala. Oni su 23. maja 2007. godine proglašeni krivim i prvostepenom presudom osuđeni na ukupno 378 godina zatvora.

Za organizovanje ubistva premijera na 40 godina zatvora osuđen je bivši komandant "crvenih beretki" Milorad Ulemek. Na istu kaznu osuđen je i Zvezdan Jovanović, neposredni izvršilac ubistva i bivši Ulemekov zamjenik. Te presude potvrdio je i Vrhovni sud Srbije 29. decembra 2008. godine.

U današnjoj Srbiji Fondacija "Kapetan Dragan" (osuđenog ratnog zločinca) prikupljala potpise da se na uvjetnu slobodu pusti Jovanović. Pametnom dovoljno.