Fotografija koju su vidjeli rijetki: Znate li priču o velikom požaru u Sarajevu 1879. godine?

Na društvenim mrežama objavljena je rijetko viđena fotografija Sarajeva, koja prikazuje stari dio grada nakon velikog požara 1879. godine.

Fotografija se nalazi u bečkom arhivu, a javnosti ju je otkrio arhitekta Amir Ikanović, uz čiju dozvolu i objavljujemo fotografiju.

Na fotografiji vidimo područje oko današnje Latinske ćuprije i potpuno devastiran Stari grad. U pozadini se uzdiže Saborna crkva, čija je gradnja završena samo pet godina prije ovog požara. Inače, dozvolu za izgradnju crkve izdao je sultan Abdul Aziz, a izgrađena je dobrovoljnim prilozima građana Sarajeva i okolnih mjesta, kao i dubrovačkih, beogradskih, tršćanskih i bečkih trgovaca. Postoji zapis da je i sam sultan bio jedan od onih koji su dali svoj prilog.

Vidimo i da korito Miljacke još uvijek nije bilo uređeno i do tog vremena (pa i godinu kasnije), Sarajevo su pogađale i velike poplave.

No, vratimo se priči o velikom, sarajevskom požaru. Požare, inače, nazivaju starim neprijateljem Sarajeva. Grad Sarajevo, odnosno dolina sarajevskog polja, nekad zvanog "mjesto sokolova", imalo je više požara kroz svoju historiju. Nekad su ih započinjali oni koji su ga htjeli pokoriti, a bilo je i onih požara koji su nastajali pukim slučajem, iz nehata.

Upravo takav bio je veliki požar u Sarajevu 1879. godine

Tačno godinu dana nakon dolaska austro-ugarske vlasti, u predvečerje 8. augusta 1879. godine izbio je požar u Latinluku (dio grada koji je obuhvatao prostor od Gazi Husrev-begova bezistana i Latinske ćurpije pa sve do današnje Štrosmajerove ulice).

Spomenuti požar pojavio se u kući Sime Sokolovića blizu Latinske ćuprije, u kojoj je izvjesni trgovac Švarc, radeći sa špiritom i svijećom, slučajno zapalio kuću. Požar je počeo hvatati okolne objekte i širiti se Čaršijom, pa su tako izgorjela 434 dućana, mnogo kuća i najpoznatiji hanovi. Upravo je tako stradala i Kolobara, Tašlihan, te mnogi drugi hanovi, skoro pa cijela Čaršija...

S obzirom na to da su građevine bile uglavnom od drvenog materijala, a u vrelim ljetnim danima puhao je topao vjetar, požar se lako i brzo proširio i trajao sve do jutarnjih sati narednog dana.

Narod prozva ovaj požar 'velika jangija' (turcizam za veliku vatru, op.pr.), a, prema nekim procjenama, oko 10.000 Sarajlija je ostalo bez krova nad glavom. Posljedica je bila pojava velikog siromaštva. 

Nakon što je požar ugašen, nova vlast je sebi stavila glavni zadatak – izgraditi "reprezentativni zemaljski glavni grad". Gradonačelnik Sarajeva Mustafa Fadil Pašić dopisom od 11. avgusta potvrdio je da se o tome dogovorio s Wilhelmom vojvodom od Württemberga, poglavarom Zemaljske vlade.

Prioritet gradnje i popravke bile su pekare i dimnjaci, a reguliran je i način korištenja špirita i petrolejskog ulja. Također, krajem 1879. formirano je i prvo dobrovoljno vatrogasno društvo u Sarajevu, čiji su dio morali postati i svi sarajevski đunđeri (turcizam za stolara i istovremeno tesara). Prvi vođa jedinice je bio inžinjer Huršid Terezinski. 

Obnova požarom razorenog grada posmatrala se kao savršena prilika da se Sarajevo urbanistički približi modernim gradovima Austrougarske monarhije. Potenciralo se i pitanje regulacije rijeke Miljacke i opasnosti od poplava, koje su, kako smo već naveli, bile veoma česte. Jedna od njih dogodila se i u novembru 1880. godine. 

Među arhitektima koji su se istakli u izgradnji su: Josip Vrancaš, Karlo Paržik, Aleksandar Witek, Ćiril Iveković, Franjo Blažek, Karlo Panek, Bartolomeo Knopfmacher...

Upravo su navedeni ljudi dali pečat tada novog, modernijeg, Sarajeva.