Doniranje i transplantacije organa u BiH: Pacijenti godinama ispaštaju i mnogi su 'osuđeni na smrt'

Pandemija koronavirusa usporila je i onako težak proces transplantacije organa u našoj zemlji, a broj pacijenata na dijalizi i listama čekanja raste. Nažalost, nerijetko su osuđeni na smrt, a zdravstveni sistem je zakazao iako su skoro sve zemlje svijeta svega nekoliko mjeseci nakon početka pandemije nastavile s transplantacijom organa.

Osim doniranja organa ili dijelova organa živih osoba, još su rjeđe kadaverične transplantacije, odnosno transplantacije donora nakon proglašenja moždane smrti jer ih u BiH gotovo i nema.

U Federaciji BiH transplantacije se koliko-toliko rade, ali situacija je mnogo gora u bh. entitetu RS jer se transplantacije ne rade nikako iako ne postoje zakonske prepreke.

Šta je doniranje organa?

Donacija organa je darovanje organa nakon smrti osobama čiji život ovisi o presađivanju. Od živih donora u BiH se mogu donirati koštana srž, bubureg i dio jetre. Od preminule osobe se može uzeti pet organa: dva bubrega, jetra i dvije rožnjače. Reproduktivni organi i tkiva se ne uzimaju od mrtvih osoba.

Za vrijeme života se organi mogu donirati ukoliko se time ni najmanje ne narušava zdravlje davaoca. Najčešće se za života daruje bubreg jer se može normalno živjeti i s jednim zdravim bubregom. BiH zakon dozvoljava darivanje organa za života samo članovima porodice. Rijetko se događa da se od živog davaoca uzima dio jetre, pluća ili crijeva.

U našoj zemlji sistem transplantacije organa nije dovoljno razvijen i zbog toga pacijenti godinama ispaštaju. Dodatni problem je činjenica da prema aktuelnom zakonu prijatelj prijatelju ne može donirati organ iako je odgovarajući donor. Očigledno da zakon nije na strani pacijenata. 

Oko 2.500 hiljade pacijenata u Federaciji BiH je na dijalizi. Prema podacima Federalnog ministarstva zdravstva, zaključno sa 10. oktobrom 2022. godine, na listi čekanja za bubreg bilo je 218 pacijenata, jetru 24, rožnicu 21 i srce 25.

Kada je riječ o doniranim organima, u proteklom periodu bilo je pet preminulih donora; 2015. godine donirana su četiri organa, 2016. sedam, 2018. dva, 2020. godine je doniran jedan organ kao i 2021.godine. Podaci Donorske mreže u BiH govore da do oktobra prošle godine nije bilo doniranih organa.

Razgovarali smo sa Adelom Čomić, članicom Donorske mreže BiH, organizacije koja je je jedna od dvije u državi koje se bave edukacijom pacijenata, ali i svih građana radi podizanja svijesti o ovom problemu.

"Kad govorimo od osobama koje su imale kadaverične transplantacije, to su transplantacije od preminulih osoba, mi smo u 2021. godini imali samo jednu osobu čija je porodica dala saglasnost i urađene su transplantacije živim pacijentima. U 2022. godini nismo imali nijednu, a ukupno u Bosni  i Hercegovini, otkako se provode transplantacije, nekih 20-ak kadaveričnih transplantacija je ukupno", kazala je Čomić za portal Radiosarajevo.ba.

Ističe da je donorska kartica samo simbolični znak naše volje, ali važno je da osobe koje imaju donorske kartice razgovaraju sa svojom porodicom jer u slučaju da dođe do moždane smrti u bolnici, porodica mora dati saglasnost bez obzira na donorsku karticu.

"Ako porodica nije nikad razgovarala sa svojim članom, onda će vjerovatno reći ne, to se i dešava", istakla je.

Podsjetila je na statističke podatke te kazala da su osobe koje čekaju pluća i srce, nažalost, osuđene na smrt, jer se te transplantacije u našoj zemlji - ne rade.

"Na listi koju vodi Federalno ministarstvo, 230 ljudi čeka bubreg i bubreg teoretski mogu dobiti. 25 ljudi čeka jetru i mogu je dobiti i od živih i od preminulih osoba i oko 20 osoba čeka pluća i srce i to u BiH nažalost ne mogu ni dobiti, i da ima donora, te transplantacije se ne rade", navodi Čomić.

Osvrnula se i na posljedice koje je pandemija koronavirusa ostavila na zdravstveni sistem, ali kaže da je to bio problem, ali nije izgovor.

"Sve države svijeta su nakon tri-četiri mjeseca počele da rade, a kod nas je pandemija iskorištena kao izgovor da se ne mogu raditi transplantacije. Svaka karika u sistemu ima odgovornost, od ljekara koji treba da ustanove moždanu smrt, a ne rade to, ne razgovaraju s porodicama, od porodica koje nisu informisane i ne daju pristanke do toga da naši građani nemaju povjerenje u zdravstveni sistem.

Više od 2.500 osoba je na dijalizi u BiH, a samo 250 njih je na listi čekanja zato što nemaju povjerenja u sistem i neće da prolaze preglede jer nema transplantacija. Onda radije pokušavaju preko humanitarnih akcija da idu vani, iako naši građani ne mogu nigdje vani dospjeti na liste čekanja u redovnoj proceduri. To je moguće samo u Bjelorusiji gdje se plaća organ koji se dobija", navela je za portal Radiosarajevo.ba.

Prema njenim riječima, kada imate organ i donora u inostranstvu, transplantacija košta oko 20.000 eura, a u Bjelorusiji 105.000 eura i ne morate imati donora.

"Tamo se radi puno transplantacija između živih osoba koje nisu srodnici. Domaći državljani budu donori i može da se uradi transplantacija za taj iznos novca", objašnjava Članica donorske mreže u BiH.

Poseban je problem, kako kaže, taj što bh. stanovništvo nije educirano i u zdravstvenom sistemu ljudi ne dobiju informacije, ali se ni sami ne informišu.

"Kada neko oboli, ne javljaju se članovi porodice da budu donori jetre ili bubrega, da se bar testiraju. Organ se ne može uzgojiti, neko ga mora donirati. To je kompleksna priča i cijenu te kompleksnosti plaćaju pacijenti koji umiru čekajući", kaže Čomić.

Objasnila je šta bi za BiH značio pristup Eurotransplantu. To je dobrovoljni savez koji funkcioniše na principu razmjene.

"Mi da bismo pristupili Eurotransplantu trebamo imati 10 donora godišnje na milion stanovnika, a mi to nemamo. Edukacijama o značaju doniranja i donorstva se bavi nažalost samo Donorska mreža BiH, posljednjih 20 godina i posljednjih 10 godina Udruženje dijaliziranih i transplantiranih pacijenata Federacije BiH. To su dvije nevladine organizacije koje rade na edukaciji javnosti, zahvaljujući medijima i bez ikakve podrške države ili bilo koga drugog.

Ne mogu ni ljekari koji nisu usko vezani za dijalize, oboljenje jetre itd. Educirati jer ne znaju uopšte kako funkcioniše transplantacija, liste čekanja i donorstvo. Ono što je potrebno je da se uključi svaki nivo vlasti u svom domenu, da se afirmativno govori o donorstvu, da se ljekari i studenti medicine educiraju. Tek onda se može govoriti o značaju donorstva", zaključuje Čomić u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Stav vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini

Na stranici Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 2018. godine objavljeno da je u slučaju doniranja organa živih osoba, kao i slučaju kadaverične transplantacije (doniranju organa nakon smrti) zabranjeno donirati, odnosno transplantirati reproduktivne organe, kao i vanjske organe, jer bi to predstavljalo masakriranje tijela/leša, što je zabranjeno u islamu.

"Za transplantaciju ostalih organa uvjetuje se saglasnost donora, odnosno saglasnost porodice/nasljednika u slučaju kadaverične transplantacije.

Kad se radi o transplantaciji sa živog donora potrebno je ispuniti dodatne uvjete: nije dozvoljena eksplantacija vitalnih organa od kojih zavisi njegov život, da transplantacija ne šteti njegovom zdravlju, da je riječ o nužnoj transplantaciji radi spašavanja života pacijenta, te da postoje realne šanse za uspjeh transplantacije.

Budući da nije bezuvjetno dopuštena transplantacija svih organa, kod eventualnog potpisivanja donorske kartice potrebno je naznačiti koji se organi doniraju, kako bi se izbjegle eventualne transplantacije organa čija transplantacija nije dopuštena po učenju islama.

Kada se ispune ovi uvjeti, doniranje organa radi njihove transplantacije tretira se jednom vrstom dobročinstva (dobrog djela)", naveli su iz Islamske zajednice BiH.

Katolička crkva podržava i zauzima se za doniranje i presađivanje organa kao velikodušan i plemenit čin sve dok se poštuju odgovarajuća moralna načela. 

Pravoslavna crkva također gleda pozitivno na presađivanje i doniranje organa. Da bi bilo dozvoljeno i zaslužilo pohvalu sa stanovišta 'hrišćanskog morala', mora ispunjavati nekoliko uslova.

Na prvom mjestu, primalac i davalac organa postupaju slobodno i dobrovoljno.Nedopustiva je bilo kakva vrsta trgovine ljudskim organima, a transplantacijom ne smije biti ugrožen život davaoca, kao ni njegovo opšte zdravstveno stanje. Takođe, presađivanje ne smije da mijenja, unižava, ili ugrožava biološki ili duhovni identitet primaoca. Tek kada su ispunjeni ovi uslovi, presađivanje se i sa stanovišta crkve smatra dozvoljenim i pohvalnim. Pitanje presađivanja organa na isti način posmatraju i vrednuju i Pravoslavna i Rimokatolička crkva, kao i tradicionalne crkve reformacije.

Transplantacija organa dozvoljena je i u judaizmu.