Bajram u sjeni zločina: Dani radosti pretvoreni u rastanke i smrt

Midheti Kaloper rat u Bosni i Hercegovini nije počeo 6. aprila – koji se smatra službenim početkom sukoba – nego nekoliko dana ranije, kada je posljednji put vidjela svoje članove porodice za Ramazanski bajram 1992. godine.

Njena porodica okupila se u rodnom mjestu Slatina kod Foče.

"To je posljednji Bajram u mom životu kada smo svi bili zajedno. I teško mi Bajrami padaju upravo zbog toga. Više se nikad nismo sastavili", prisjetila se Kaloper ranije za Detektor.

Detektor je, analizirajući sve ikada izrečene presude za ratne zločine u Haagu, Sudu BiH i lokalnim sudovima, sačinio Bazu sudski utvrđenih činjenica i izvukao sve dijelove koji se tiču zločina počinjenih na Ramazanski bajram.

Presudama je utvrđeno da su ovi zločini posebno bili izraženi tokom aprila 1992. godine i marta 1995. godine.

Presudama je utvrđeno da su srpske snage 8. aprila 1992. napale Foču, a pucanje i granatiranje je bilo usmjereno na naselja sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Napad je trajao nekoliko dana dok srpske snage nisu uspostavile kontrolu nad ovim područjem, dok su napadi na okolna sela – od kojih su većina su bila nebranjena i u njima nije bilo vojnih ciljeva – trajali duže.

"Svako se snalazio na svoj način da pobjegne ali, nažalost, većina Fočaka je ostala u Foči", rekla je Kaloper.

Ona je svoju porodičnu kuću u Slatini napustila 26. aprila 1992. godine, pokušavajući sa majkom, sestrom i braćom pronaći spas kod rodbine u Goraždu. Međutim, mjesto Lozje (Kokino Selo) kod Goražda u kojem je bila kod rodbine je 22. maja 1992. napadnuto.

Midhetina majka i brat su ubijeni u ovom zločinu. Dijelove posmrtnih ostataka majke je pronašla, ali brata još uvijek nije.

U jednoj od presuda Suda Bosne i Hercegovine se navodi da su srpske snage 22. maja 1992. napale Kokino Selo i da je u napadu smrtno stradalo više od 30 civila, među kojima i djevojčica starosti 12 godina.

Bajram u Bijeljini

Bajram je posebno urezan u sjećanje stanovnicima Bijeljine gdje su prije i tokom ovog vjerskog blagdana počinjeni prvi zločini koji su konstatovani međunarodnim presudama.

Dženita Mulabdić se sa suprugom Muhamedom sklonila u kuću njegovih roditelja i sjeća se da su bijeljinske ulice početkom aprila 1992. bile prazne. Dok se s obližnje džamije čuo ezan 2. aprila, kako je rekla, na vrata njihove i kuće komšija Redžepa i Tife Šabanović zakucali su srpski vojnici. Mulabdić je za Detektor ranije ispričala da je dok su izlazili iz kuće nakon svojih komšija ispred nje bio Admir Šabanović.

"Njega su udarali kundakom i sklonili su ga. Kada sam prošla kroz hodnik, samo sam vidjela lokvu krvi. Automatski sam izašla na njihov ulaz kuće i kako sam pogledala, desno je ležao Redžep potrbuške, glava je sva bila u krvi. Tifa je htjela njemu da priđe, ali u tom momentu je bio rafal iz džamije koja se nalazi prekoputa", ispričala je tada Dženita.

Očekivala je u tom trenutku da će vojnici ubiti i nju, ali su je vratili u kuću kada im je rekla da je trudna.

"Nisu imali maske i baš se vidjelo da su 'arkanovci'", prisjeća se ona i opisuje kako su ih uskoro pustili vani gdje je vidjela komšije Redžepa i Tifu kako leže na asfaltu – prizor koji će postati jedna od najpoznatijih ratnih fotografija zahvaljujući fotografu Ronu Havivu.

Ona je tada, kako je ispričala, čula Tifu Šabanović da zapomaže.

"Nakon toga smo čuli pucnje i najvjerovatnije da su tada ubili Admira i mog Muhameda. Nakon nekoliko dana izašli smo, moja zaova je tražila svog brata, mog muža Muhameda. Nije ga bilo. Kasnije je otišla u mrtvačnicu i prepoznala ga je", rekla je Mulabdić.

Prizor koji će javnost zapamtiti po Havivovoj fotografiji tada se posebno urezao u pamćenje Jusufu Trbiću, koji je u trenutku kada su ga pripadnici srpskih formacija vodili u prostorije Radija Bijeljina vidio ispred kuće mesara Redžepa Šabanovića troje ljudi kako leže. U dvorištu džamije prekoputa Šabanovićeve kuće Trbić je vidio tijelo mladog čovjeka pokrivenog kožnom jaknom preko glave.

"Meni su se odsjekle noge. Slušali smo pucnje, prosto čovjek ne može da shvati takvu jednu situaciju. Kad sam vidio mrtve, očigledno starije ljude, dvije žene i ove koji su ležali, prosto sam zanijemio", ispričao je Detektoru Trbić, kojeg su prethodno poveli na Radio kako bi pozvao muslimane da vrate oružje.

Trbić priča da se nalazio u kući roditelja svoje supruge koja se nalazi blizu bolnice, kada su, prema njegovim riječima, "arkanovci" upali u dvorište, preskačući ogradu. "Arkanovcima" koji su ga maltretirali nekoliko sati, kako je rekao, predao ga je Mirko Blagojević.

"Da ne pričam kako je to izgledalo, reći ću vam samo da sam bio u takvom stanju da nisam imao milimetar bijele kože na sebi. Izvodili su me desetak puta da me ubiju, pa vraćali", prisjetio se Trbić.

Kada je pušten, Trbić kaže da nije htio da se sa ostalim skloni u kasarnu, već se krio kod komšija Srba.

"Tu smo bili dva-tri dana, sjećam se bio je Bajram kad smo izlazili. Oni su nam napravili bajramski ručak i to je nešto što se ne može zaboraviti", kaže Trbić koji je nakon mjesec i po skrivanja po tuđim kućama uspio napustiti Bijeljinu.

Srpske zastave na džamijama

U haškim presudama se navodi da su u Bijeljinu došli pripadnici paravojne jedinice Željka Ražnatovića Arkana i u saradnji s lokalnom paravojnom grupom pod komandom Mirka Blagojevića, preuzeli kontrolu nad važnim gradskim strukturama.

"Srpske snage su brzo preuzele kontrolu nad Bijeljinom i već 4. aprila na dvije džamije u gradu obješene su srpske zastave", navodi se u presudi Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine RS osuđenom na 20 godina zbog zločina u BiH.

Blizu 50 osoba, od kojih je većina bila nesrpske nacionalnosti, ubijena je u Bijeljini početkom aprila 1992. godine, dok je u predmetu kod bivšeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića, osuđenog na doživotni zatvor, navedeno da je 4. aprila 1992. grad bio je pod kontrolom Srpske demokratske stranke i "Arkanovaca". A 4. aprila 1992. je bio prvi dan Ramazanskog bajrama.

"Bijeljina je bila prva općina u Bosni i Hercegovini koju su 1992. godine zauzeli bosanski Srbi. To preuzimanje vlasti postalo je obrazac koji je kasnije ponavljan u drugim općinama u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini. Prvo su iz Srbije stigle paravojne grupe ili takozvane 'dobrovoljačke jedinice' i počele da zastrašuju i zlostavljaju lokalno muslimansko stanovništvo, kao i one Srbe koje su smatrali 'nelojalnim'. Mnogi muslimani su ubijeni. Zbog toga su mnogi preostali muslimani na kraju otišli s tog područja", konstatovano je u presudi Krajišniku.

Dane Bajrama u strahu provode i stanovnici Zvornika u kojem u noći s 5. na 6. april "arkanovci" i pripadnici drugih paravojnih formacija, te srpske policije podižu barikade i kontrolne punktove na kojima neke od Bošnjaka zaustavljaju, pretresaju i premlaćuju.

Napad na Zvornik počinje 8. aprila 1992. godine, srpske snage zaposjedaju objekte u gradu koji je granatiran, a pljačkana je imovina građana.

"U jutarnjim satima 9. aprila 1992. Zvornik je bio pod kontrolom srpskih snaga; na glavnoj džamiji se vijorila srpska zastava, a iz zvučnika na minaretima svirala je srpska muzika", navodi se u Karadžićevoj presudi.

U samom napadu na Zvornik ubijeno je najmanje 15 civila, a nakon zauzimanja grada, srpske snage su nastavile sa preuzimanjem kontrole nad drugim selima u općini.

Svjedokinja RFJ-019 je na suđenju bivšim rukovodiocima srbijanske Službe državne bezbjednosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću izjavila da se 9. aprila 1992. godine, zajedno sa drugim civilima Bošnjacima, krila u podrumu stambene zgrade u Zvorniku. Tog dana, kako je kazala, čula je eksploziju nakon čega su u podrum ušli vojnici s maskama koji su izveli muškarce, dok su po žene i djecu došli drugi vojnici.

Kada se našla napolju, svjedokinja je s drugim ženama sprovedena pored muškaraca izvedenih iz podruma koji su bili postrojeni uza zid. Nedugo zatim RFJ-019 je, kako je izjavila, iza sebe začula pucnjeve.

"Žene i djeca sprovedeni su u lokalnu biblioteku gdje su čuvari rekli da su 'šešeljevci' i da su oni dobri, a da su oni koji ubijaju – 'arkanovci'", posvjedočila je RFJ-019.

Svjedokinja je dodala da je prebačena u Karakaj, a potom u Banju Koviljaču u Srbiji. Kada se nedugo zatim vratila u Zvornik, RFJ-019 je na mjestu gdje su bili postrojeni muškarci izvedeni iz podruma vidjela krv. Te muškarce nikada više nije vidjela žive.

Stanišić i Simatović su zbog zločina u više općina, među kojima su Bijeljina i Zvornik, osuđeni na po 15 godina zatvora.

Vijeće je u predmetu kod Karadžića utvrdilo da su srpske snage od aprila 1992. godine teško oštetile, gotovo ili potpuno uništile najmanje 26 džamija na području Zvornika.

Ekspert za uništenu vjersku i kulturnu baštinu Andras Riedlmayer je tokom svjedočenja na suđenju Karadžiću rekao da u dijelu BiH koji je bio pod kontrolom srpskih snaga nakon rata "nije vidio nijednu cijelu džamiju, ni katoličku crkvu".

Prema Riedlmayerovom iskazu, 226 od 239 džamija koje je obišao u 23 općine u BiH, odnosno 95 posto, bilo je uništeno ili teško oštećeno. U svojoj ekspertizi je Riedlmayer naveo da su posebno na meti bile najstarije džamije, poput onih u Foči i kod Zvornika.

"Mjesta na kojima su se nalazile džamije vlasti po rušenju su pretvorile u parkirališta, buvlje pijace i smetljišta", dodao je u sudnici Riedlmayer.

Kasnije je svjedočeći na suđenju Ratku Mladiću, komandantu VRS-a koji je zbog genocida i drugih ratni zločina osuđen na doživotni zatvor, Riedlmayer ustvrdio da su vjerski objekti bili minirani ili spaljeni sa ciljem protjerivanja nesrpskog stanovništva.

Andras Riedlmayer, koji je bio dugogodišnji direktor Dokumentacijskog centra za islamsku arhitekturu programa Aga Khan na Univerzitetu Harvard, nedavno je preminuo.

Pucnji na tramvaj

Nisu sjećanja preživjelih vezana samo za zločine koji su se desili za Ramazanski bajram 1992. godine. U presudi bivšem komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) VRS-a Dragomiru Miloševiću se navodi da se jedan od specifičnih slučajeva snajperskog djelovanja dogodio za Bajram, 3. marta 1995. godine, kada je pucano na tramvaj koji se kretao prema Baščaršiji u kojem su ranjena dva civila.

Milošević je osuđen na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu, u njegovom predmetu je, između ostalog konstatovano, da je tramvaj pogođen ispred hotela "Holiday Inn", neposredno prije dvostruke krivine, i da su Azem Agović i Alen Gičević, obojica civili, teško ranjeni.

U istoj presudi je utvrđeno da su hici ispaljeni sa naselja Grbavica koja je bila pod kontrolom VRS-a, dok je ovaj slučaj snajperskog djelovanja, osim kod Miloševića, bio jedan u nizu koji su utvrđeni u predmetima kod Karadžića i Mladića.

"Pretresno vijeće konstatuje da je 3. marta 1995. godine, oko 12:15 sati, prvog dana Bajrama, pripadnik SRK-a s Grbavice pogodio i ranio civile Azema Agovića i Alena Gičevića, koji su se vozili tramvajem punim ljudi. U vrijeme i na mjestu incidenta nije bilo prisutnosti ABiH. Najbliži vojni objekat nalazio se na oko 500 metara, a vidljivost je na dan incidenta bila dovoljna da strijelcu omogući da žrtve identifikuje kao civile", navodi se u presudi Mladiću.

Gičević je tokom svjedočenja na suđenju Karadžiću ispričao kako je tokom primirja ranjen u tramvaju kod hotela "Holiday Inn".

"Pogođen sam u desnu natkoljenicu koja je jako krvarila. Neposredno pred ranjavanje čuo sam dva ili tri pucnja. Sve se dogodilo u stotinkama sekunde. Sjećam se da je tramvaj bio pun i da je u njemu bilo još ranjenih ljudi", ispričao je Gičević u haškoj sudnici.

Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica, u Hagu je, između ostalog, zaključeno da je tokom opsade snajpersko djelovanje bilo rasprostranjeno po cijelom gradu, što je prouzrokovalo ubistva i ranjavanja brojnih stanovnika Sarajeva, dešavalo gotovo svakodnevno i trajalo je bez jenjavanja tokom cijelog sukoba, a sarajevski civili su gađani dok su nosili vodu, hodali po gradu i koristili javni prevoz, posebno tramvaje.