Bol, patnja i sjećanje: Planiran prvi spomenik ženama žrtvama ratnog silovanja u BiH

Tri decenije nakon reintegracije Grbavice planirana je izgradnja prvog spomenika ženama žrtvama ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini, kao simbol sjećanja na njihovu patnju i priznanje zločina koji su sistematski počinjeni tokom rata i u ovom sarajevskom naselju, dok preživjele i dalje ukazuju na nedovoljno procesuiranje odgovornih.

Sagovornica Detektora imala je 26 godina kada je preživjela silovanje u sarajevskom naselju Grbavica. Kaže da joj je nekad proljeće bilo najljepše godišnje doba. Ali proljeće 1992. joj je promijenilo život.

Pokušavajući zajedno sa komšinicom da izađe sa Grbavice, zarobljena je, a kasnije je silovana. Jedan od vojnika joj je naredio da se skine i legne. Tada je počela plakati i moliti da je pusti. Saznala je da se taj čovjek zvao Dragan, koji ju je potom odveo u susjednu prostoriju.

Trending

Visoka korupcija: Podignuta optužnica protiv 14 osoba u predmetu "Koverta", ovo su imena

"I onda mi je prislonio pištolj na sljepoočnicu i natjerao me da ga oralno zadovoljim. Međutim, ja to nisam mogla. Počela sam povraćati. I onda mi je on rekao: 'Hajd', spremi se', uzeo stvari moje sve i dovezao je neko auto bijele boje i rekao mi da sjednem u to auto. Sve vrijeme je držao upereno oružje u mene", prisjeća se, kao i kako ga je molila da je pusti.

Prolazili su Grbavicom, koju je ranije posmatrala s prozora, gledajući vojnike s oružjem, kojih se bojala. Dragan ju je odvezao do jedne kuće u sarajevskom naselju Vraca, gdje joj je naredio da se opet skine.

Nakon toga, sa nožem na potiljku i savijenom glavom u bijelom autu, Dragan je dovezao do Grbavice i objasnio joj kuda treba da ide, a njoj je svaki korak trajao beskrajno dugo. Stigla je do strane koja je bila pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine.

Procjene o broju silovanih žena tokom rata u Bosni i Hercegovini variraju, a kreću se u rasponu od 12.000 do 50.000. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) potvrdio je da su sistematska silovanja i seksualno ropstvo korišteni kao oružje rata i zločin protiv čovječnosti. Zbog stigme, straha i nedovoljne prijavljenosti, tačan broj žrtava nikada nije definitivno utvrđen.

Žrtve nezadovoljne procesuiranjem zločina na Grbavici

Alma Kovačević imala je 16 godina kada je počeo rat sjeća se aprila kada je sa Jevrejskog groblja snajper pogađao ljude koji su se kretali iz Grbavice preko Vrbanje mosta, danas mosta Suade i Olge. U maju, njena majka i ona su prešli u zgradu preko puta kod komšinice, dok je u njihovoj kući ostao otac Dževad i daidža Zijah Osmanković.

"I onda je nastupio taj kobni 4. maja kada su oni odvedeni iz naše kuće (…) Nije mi bilo ugodno, znala sam znači. Došlo je puno vojnika, tata i daidža su sami u kući. Kasnije smo čuli: ‘Dževade, Dževade’ i samo sam čula da zovu Dževade i znala sam da se ništa lijepo neće desiti", ispričala je Kovačević.

Ona i majka na Grbavici ostaju do 9. maja, a do tada su živjeli u tišini, bez dozvole da slušaju radio ili gledaju televiziju.

Uz pomoć komšinice uspjele su preći Vrbanja most. Dok su prolazile ulicom, vidjele su da trolejbusi ne rade, da je u Zagrebačkoj ulici bio tenk i puno stakla.

Prije oko 7h

Prošlo 30 godina od reintegracije Grbavice: Snimci povratka uplakanih građana obišli su svijet

"Sjećam se osjećaja da mi je bilo teško što idem, jer ne znam kad ću da se vratim. Ostavljam kuću, ostavljam djetinjstvo, ostavljam sve. Ne idemo ničim, nemamo ništa, imali smo samo po jednu najlonsku kesu, ceker u ruci", priča Alma.

Kaže da su 18. maja njen otac i daidža razmijenjeni. Opisala je da su bili sijedi, mršavi, izborana lica sa krvavom garderobom i povredama.

Kovačević za Detektor kaže da je veliki broj građana Grbavice i Vraca, nezadovoljan odnosom pravosudnih institucija ali i vlasti lokalne samouprave – kako u pogledu istraživanja i procesuiranja zločina počinjenih tokom rata, tako i politikom "zanemarivanja" ili "zaborava" zločina.

"Svi smo, odmah po dolasku na slobodnu teritoriju Sarajeva, u više navrata prijavljivali policiji zločine još 1992., ali i nakon reintegracije ovih naselja. Međutim, do danas, kao ni mnogi stanovnici ovih naselja, nismo nikada pozvani da svjedočimo o zločinima koje smo prijavili, niti smo ikada obavješteni da li su uopšte pokrenute ikakve radnje u vezi sa provjerama a kamo li da je pokrenuta istraga ili krivični postupak", rekla je Kovačević.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja "Žena žrtva rata" za Detektor kaže da je ovo udruženje od osnivanja 2003. godine stvorilo bazu podataka prikupljenih od istražnih organa, kojom su počeli sa prekidom šutnje žena sa Grbavice.

Kaže da su prikupili 50 izjava žena bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koje su silovane u ovom naselju.

"Neke su nakon silovanja i ubijene, što se o njima danas uopšte ne priča. (…) Znam kad se sudilo Veselinu Vlahoviću Batku i Baričaninu da smo radili dugo sa Tužilaštvom BiH, da smo došli do žrtava, jer su žrtve iselile se, promijenile su svoju adresu, promijenile su svoje prezime, neke nisu željele da im znaju porodice", kaže Hasečić za Detektor.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u radu ima četiri otvorena predmeta događaje u Grbavica i okolnim naseljima.

"Predmeti se odnose na objekt za zatočenje formiran u tom naselju, kao i na druge događaje uglavnom iz 1992. godine", odgovoreno je iz ove institucije za Detektor.

Pravosnažno okončani predmeti u Sudu BiH su protiv Veselina Vlahovića koji je osuđen na 42 godine zatvora, Saše Baričanina koji je osuđen na 18 godina i Zorana Dragičevića osuđenog na 11 godina zatvora zbog zločina u ovom naselju.

Hasečić primjećuje da tužioci koji rade na predmetima ratnih zločina, posebno silovanja, manje komuniciraju sa udruženjima i smatra da je broj predmeta u nazad nekoliko godina jako mali.

Prije oko 6h

Kako se sudilo za zločine na Grbavici: Od maksimalnih do mizernih zatvorskih kazni

Spomenik žrtvama ratnog silovanja

Prvi spomenik žrtvama ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini trebao bi biti izgrađen u Vogošću, u kompleksu nekadašnjeg logora "Kon-Tiki". Projekat su pokrenuli Memorijalni centar Sarajevo i Federalno ministarstvo rada i socijalne politike.

Prvobitni plan je da otvaranje spomenika bude 19. juna ove godina, na Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu.

Na prvi tender koji je raspisan u februaru ove godine niko se nije javio, te je u planu raspisivanje novog, govori direktor Memorijalnog centra Sarajevo Ahmed Kulanić. Kaže da je idejno i izvedbeno rješenje završeno i da je ostalo samo izvođenje radova.

Nada se da će uspjeti u ponovljenom postupku dobiti izvođača radova, kako bi 19. juna bilo otvorenje spomenika.

"Ovakav spomenik mislim da stvara jednu prekretnicu kada je u pitanju i memorijalna kultura, odajući počast svim žrtvama na jednom mjestu koje je simbol ratnog zločina silovanja u bivšem logoru ‘Kon-Tiki’ u Vogošći, gdje su se dešavali brutalni zločini. Ali jedan spomenik koje će biti jedno mjesto kolektivne savjesti, da imamo jedno mjestu na kojem ćemo priznati i kao društvo ali isto tako i svijet sve one brutalnosti koje su naše majke, sestre, kćerke proživljavale tokom perioda rata u BiH", kazao je Kulanić.

Za Hasečić, koja je bila i članica Komisije za spomen obilježje u Vogošći, izgradnja spomenika bi značila mnogo, kao poruka sjećanja na njihovu patnju i muku, na ono što su preživjele, a paralelno se i bore protiv zla koje im je učinjeno.

"Ali bih isto tako voljela da se takav jedan spomenik napravi u glavnom gradu BiH. Gdje su sve institucije, gdje je pravosuđe, gdje je pravda, gdje više dolazi naroda, kako mi kažemo, iz cijelog svijeta. Da takav spomenik treba da ima lik žene ili lik žene sa djetetom u ruci, jer mi imamo 62 djece evidentirano u bazi koja su rođena plodom silovanja", navodi Hasečić.

Preživjela sa početka priče smatra da je gradnja spomenika pohvalna i sjajna ideja koja se mora ostvariti. Potrebna je kako bi vjekovima podsjećala na golgotu koju su žene prošle.

Prije oko 23h

Poslije 30 godina: Novo Sarajevo dobija Centralni spomenik šehidima i poginulim borcima

"Mada žene koje su prošle svu tu patnju nikad to neće zaboraviti, ali treba da postoji i da bude podsjetnik za naredne generacije da to sebi ne dozvole i da budu spremne da se odbrane. Buduće generacije moraju znati šta se sve dešavalo u nesretnom ratu zato treba spomenik da se podigne tim heroinama", kazala je ona.

Tri decenije od reintegracije

Kovačević kaže da su vojnici na Grbavici bili sve vrijeme rata i da je bila okupirana do integracije 19. marta 1996. godine.  Uz Grbavicu, istog dana su reintegrisana i naselja Vraca i Kovačići.

Prema Detektorovoj Bazi sudski utvrđenih činjenica zločini na Grbavici konstatovani haškim presudama bivšem predsjedniku RS Radovanu Karadžiću, osuđenom na doživotnu kaznu zatvora, i bivšem predsjedniku Skupštine RS-a Momčilu Krajišniku, osuđenom na 20 godina zatvora, dok je Sud BiH u tri predmeta Vlahovića, Baričanina I Dragičevića. Nekoliko predmeta je procesuirano i u sarajevskom Kantonalnom sudu.

Širok i sistematičan napad vojnih, paravojnih i policijskih snaga takozvane Srpske Republike BiH obuhvatio je područje grada Sarajeva, ali i njegove bliže okoline, a nesrpsko civilno stanovništvo naselja Grbavica, Vraca i Kovačići bilo je podvrgnuto ubistvima, silovanjima, oduzimanju lične imovine, ograničenju kretanja, protivpravnom zatvaranju i držanju u nečovječnim uslovima.

Haški tribunal i Sud BiH su utvrdili da su srpska vojska, policija i paravojne snage na Grbavici počinile progon, brojna ubistva, silovanja, mučenja, fizička i psihička maltretiranja, odvođenja u zatočeničke objekte, pljačku i krađu imovine Bošnjaka i Hrvata, a više stanovnika ovog naselja je odvedeno iz njihovih domova i od tada im se gubi svaki trag.

Imovina Bošnjaka i Hrvata je, kako je utvrđeno presudama, proizvoljno pretresana i oduzimana, dok su neki istjerani iz svojih domova i primorani da se zbog zastrašivanja i prijetnji presele na drugu obalu Miljacke. Veliki broj žena je, prema presudama, silovan na Grbavici, a neke od žrtava su i višestruko seksualno zlostavljane.

Na području Grbavice, prema presudama bivšim komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću te Karadžiću i nekadašnjem komandantu Glavnog štaba VRS-a Ratku Mladiću, nalazili su se položaji s kojih je otvarana vatra po civilima u Sarajevu, bilo da su se kretali ulicom ili vozili u tramvaju.