"Snajper" iz ugla glumaca | Dvije generacije i isto pitanje: Šta učiniti kad sistem zakaže?

Predstava Snajper, nastala prema tekstu Damira Karakaša u režiji Dine Mustafića, donosi na scenu sirovu, uznemirujuću priču o generacijskom jazu, društvenoj nemoći i pitanju granice između pasivnosti i radikalne pobune. Smješten između intimnog dijaloga i snažne društvene kritike, ovaj dramski tekst ogoljava osjećaj besperspektivnosti koji opterećuje savremenog čovjeka, posebno mlade, u zemlji zarobljenoj između prošlosti i neizvjesne budućnosti.

Baš kakva je Bosna i Hercegovina.

U predstavi igraju Vedad Čano, Anastasija Dunjić i Senad Alihodžić.

Alihodžić i Čano utjelovljuju dva karakterno potpuno različita lika. To su dva pogleda na isti svijet, oblikovana različitim iskustvima, godinama i razočaranjima. Alihodžić je glumac bogatog profesionalnog i životnog iskustva, a Vedad Čano je predstavnik mlađe generacije koji započinje svoj glumački put. Njihov scenski susret postaje više od glumačkog dijaloga, prerasta u sudar argumenata, strahova i pitanja koja se tiču svih nas: šta pojedinac danas može učiniti, da li promjena mora biti nasilna i koliko smo spremni preuzeti odgovornost za vlastiti mikrosvijet.

U intervjuu za portal Radiosarajevo.ba, Alihodžić i Čano govore o radu na predstavi, odnosu svojih likova, ličnim generacijskim stavovima, granicama razočaranja i nade, te o ulozi teatra kao prostora dijaloga i otpora. Premijera predstave Snajper bit će održana 27. decembra u Teatru071, novom alternativnom pozorišnom prostoru u Sarajevu koji već svojim prvim naslovom jasno poručuje da ne pristaje na tišinu. Reprize su zakazane za 28. i 29. decembar.

Radiosarajevo.ba: Kako ste pristupili stvaranju odnosa između Vaših likova s obzirom na različite životne poglede i dobnu perspektivu?

Alihodžić: Igramo u predstavi predstavnike dvije generacije. Koliko god postoji generacijski jaz iste stvari nas tangiraju. Jedan mlad i neiskusan u potrazi za boljim životom, a drugi neko koji je prošao kroz sve što mladi danas prolaze i misli da se ne može ništa uraditi. Da smo mi obični smrtnici i da smo mali u odnosu na procese u BiH, a pogotovo u svijetu.

Čano: Slobodno mogu reći da smo se kolega Senad i ja, u tom smislu, maksimalno oslonili na tekst i okolnosti koje on nudi. Dosta je bilo mizanscenskih improvizacija i raspričavanja pojedinih dijelova u predstavi i mislim da nam je to jako pomoglo da otključamo o kakvoj se dinamici radi kada je odnos naša dva lika u pitanju. Tako da mislim da nam gore pomenute različitosti nisu predstavljale neku veliku prepreku.

"Želimo da neko drugi rješava naše probleme"

Radiosarajevo.ba: Koji je najvažniji trenutak u tekstu ili sceni koji je, prema Vašem mišljenju, ključan za razumijevanje ove predstave?

Alihodžić: U predstavi se postavlja pitanje da li je nasilje nužno za neke veće promjene. Lično mislim da nije. Protiv sam bilo kakvog nasilja. Ali, onda postavljam sebi pitanje: "Pa šta onda uraditi?" Ništa, jel to jedina opcija? Mislim da nije, da možemo drugačije i pametnije djelovati, ako ništa u svojim mikrosvjetovima. Uvijek se možemo okrenuti prema sebi, raditi na sebi. Baviti se manje drugim ljudima, a više sobom. Mi kad pričamo o reagovanju i djelovanju o procesima u našoj zemlji, uvijek govorimo o velikim temama, o protestima, nasilju itd, ali suštinski sebi trebamo postaviti pitanja: "Šta ja realno mogu kao pojedinac učiniti?" Možemo učiniti u svom mikrosvijetu, na nivou svog okruženja, unutar familije, šta je to što ja mogu učiniti vezano za smog (možda više tramvajem da se vozim), kad vidim situaciju u tramvaju, da li ću reagovati ili biti samo puki posmatrač. Nekako mi se čini, sa iskustvom koje imam, da želimo da neko drugi rješava naše probleme. Naravno, preveliki je pritisak nerazumnosti, nesamosvjesnosti, nevjerovanje sistemu, straha, ali može se. To se rješava ljubavlju koju svaki dan imamo prema drugim ljudima, a ne mržnjom. Malo ovo propovjedački zvuči, nije mi to namjera. Dok ovo govorim, pričam i sebi.

Čano: Mislim da bi to bio trenutak u kojem između Senadovog i mog lika dolazi do sukoba generacija argumenatima i stavovima. Dovodi se u pitanje izbor radikalne odluke, da li je on nužan, tačan i na samom kraju koristan. Mislim da se u tim trenucima publika nalazi pred velikim moralnim sudom, jer je teško ne poistovjetiti se sa stavovima naših karaktera.

Radiosarajevo.ba: Kako ste pripremali ulogu i šta Vam je najviše pomoglo - formalno glumačko obrazovanje ili životno iskustvo?

Alihodžić: Jedno bez drugog ne može. Glumci u svakom procesu unose svo svoje biće, iskustva i promišljanja i emocije. Meni je bitno da svi zajedno prolazimo kroz proces rada na ovoj predstavi i da mi nešto naučimo iz svega toga, a publika će na svoj način to doživjeti. U vremenu u kojem živimo, ubrzanom načinu života, društvenih mreža sa mobitelima u ruci kao neraskidivim dijelom tijela, samim time da će publika sat vremena biti odvojena od svojih mobitela i razmišljati o stvarima o kojima nemaju vremena inače, je, da kažem, lijepo i dobro.

Čano: Mislim da je svaki momenat u mom životu vodio do trenutka gdje ću upisati Akademiju scenskih umjetnosti. Srcem radim ovaj posao i ne vidim sebe da mogu bilo šta drugo da radim, s tolikom strašću i željom, kao ovaj poziv. Ovaj se meni uvukao pod kožu i onda sva životna iskustva koja sakupljam usput, dok šetam kroz život, neplanski i suptilno implementiram u pozorište i kreaciju uloge. Naravno da je i škola velikim djelom zaslužna za tehniku koju danas imam i sisteme koje biram pri stvaranju. Veliku zahvalnost dugujem profesorima s ASU. Moja želja za ovim pozivom je jaka, no oni su ti koji su mi pokazali u kom smjeru tu želju treba kanalisati. Želja bez rada i predanosti, bez uzimanja u obzir znanje ljudi koji mnogo više i bolje znaju od tebe i predanosti da ti to prenesu i usade, ostala bi samo želja. No, sebe smatram glumcem sa koferom životnih iskustava.

Radiosarajevo.ba: Snajper se bavi besperspektivnošću i društvenim pritiscima mladih. Kako se ti motivi odražavaju na Vaše generacijske stavove?

Alihodžić: Mislim da generacije prije mene i moja generacija nije uradila ništa za mlade ili vrlo malo. Zato se mladi osjećaju i nezaštićeno i bez prespektive. Ovaj svijet ostavljamo mladima, to stalno ponavljamo, međutim u praksi se to baš i ne vidi. Puno pričamo, malo radimo.

Čano: Moj generalni stav je da mladi treba da ostanu u svojoj zemlji i pronađu svoju budućnost. Lično sam trenutno u periodu glumačkog i umjetničkog razvoja, pri tome sam student i iz tih razloga uporedo radim drugi posao koji mi omogućava egzistenciju. Vjerujem da ću jednoga dana sve svoje snage, strasti i želje usmjeriti prema glumi i da će to biti posao koji će biti dovoljan za divan život u ovoj zemlji. Za mene je to jedan od načina na koji se može izboriti za svoje mjesto pod ovim nebom i poručio bih mladima da više slušaju sebe umjesto što se oslanjaju na mišljenja i stavove starijih. Lik kojeg igram ne bi radio dva posla nego bi se radikalno izborio za promjenu, ali nije to jedini način, ni najbolji ili najefikasniji. Tako da, u tom polju, ovaj dramski tekst jako škakilja moje stavove.

Radiosarajevo.ba: Kako doživljavate granicu između razočaranja u društvo i opasnosti radikalnih odluka, koju tekst propituje?

Alihodžić: Mi u predstavi ne promovišemo nasilje, već preispitujemo sebe i svoje stavove, stavove različitih generacija. Mi jesmo razočarani svakodnevno, kad pročitate u novinama, sve je crno. Jako je teško pronaći u sebi neki pokretački motor. Radikalne odluke kod običnog svijeta gotovo i ne postoje, ali nam se radikalne stvari dešavaju. Ne trebamo pristati na to. Treba se boriti, pa makar unutar svog mikrosvijeta.

Čano: Mišljenja sam da je ta granica individualna od osobe do osobe. Meni je fitilj podugačak i ne znam koliko bih se puta morao razočarati u bilo šta da bih se odvažio na radikalnu odluku. Liku kojeg tumačim je, vjerujem, fitilj dosta kraći. Ne osuđujem, nego nastojim zapitati se i razumjeti šta je osobu dovelo do određenih izbora i akcija. Izvođač sam glumačkih radova i na kraju krajeva - moram.

Teatar može biti snažan pokretač

Radiosarajevo.ba: Možete li navesti neko iskustvo iz vlastitog života koje Vam je pomoglo da se emocionalno povežete s temama u predstavi?

Alihodžić: Svaki dan je to tema razgovora. Nemoćan si da išta uradiš. I zato je teatar jedna vrsta ventila. To je mjesto u kojem možemo stvarati, biti kreativni, ali i progovarati hrabro o temama koje su tabu. Na nepravdu nailazimo svakodnevno, i čini mi se da je sve češća i tako se samo gomila.

Čano: Ljepota glumačke kreacije i pletenja dramske radnje i situacije se, prema mom mišljenju, krije u čuvanju tajne i ne stavljanja svih karti na stol odmah. Biram istu tehniku upotrijebiti i pri odgovoru na ovo pitanje.

Radiosarajevo.ba: Kako Vam je bilo raditi zajedno i razmjenjivati iskustva. Jeste li naučili nešto novo jedan od drugog tokom proba?

Alihodžić: Svaki rad na predstavi je za mene jedno potpuno novo iskustvo. Ono što mi je posebno dragocjeno jeste rad sa dva mlada glumca. Od njih sam puno naučio, od stvari koje ih najviše tište do nekih lijepih stvari.

Čano: Žao mi je što ovaj proces ulazi u završnu fazu jer je rad na predstavi bio izuzetno inspirirajući za mene. Probe su bile intenzivne i istraživačkim karakterom naoružane. Kolega Senad je divan partner, a ne mogu da isto to ne kažem i za kolegicu Anastasiju i za režisera Dinu Mustafića koji izvlači iz nas glumaca ono najbolje. Kolega Senad je neko ko me posebno dojmio u radu na ovoj predstavi s obzirom da sam na početku imao veliku tremu i pozitivni strah pred njim, a sada mogu reći da je to neko meni blizak od koga sam naučio dosta stvari i nadam se da ćemo ponovo sarađivati u budućnosti.

Radiosarajevo.ba: Na koji način Vaše različite životne perspektive obogaćuju interpretaciju predstave na sceni?

Alihodžić: Pa sigurno da obogaćuje. Učim od njih kao i oni od mene. To je vrijednost rada u teatru. Što ne samo da učite tokom istraživanja bitne i relevantne informacije već i na emotivnom i psihološkom stanju učimo.

Čano: To je neizbježno obzirom na poziv koji sam odabrao, ali i moje vaspitanje, pogled na život i ljude oko mene. Splet svih ovih okolnosti me konstantno vodi da se zamislim i postavim u razne situacije, pokušavajući pri tome da izaberem put koji ne bi trebalo nikome da našteti. Za rad na jednoj predstavi ću za primjer uzeti jednu situaciju iz života koja me oblikovala, dok bi za drugu predstavu možda iskoristio neku drugu životnu situaciju kojoj sam samo prisustvovao, ali nije utjecala na mene lično. Nekada mogu iskoristiti više životnih biljega za potrebe samo jedne predstave i tako dalje i tako dalje - taj krug se nikada ne zatvara.

Radiosarajevo.ba: Koliko mislite da teatar danas može potaknuti generacijski razgovor i stvarnu društvenu promjenu?

Alihodžić: Može. Teatar ne može promijeniti svijet i doprinijeti u nekoj velikoj skali. Ali mislim da je bitan. U vremenu u kojem živimo, jednom ubrzanom životu, teatar je onda mjesto na kojem možemo malo stati, tih sat ili dva iskoristiti da zajedno sa publikom propitamo određene teme i nešto i naučimo iz svega toga.

Čano: Svim srcem vjerujem da teatar može biti snažan pokretač međugeneracijskih razgovora i promjena. Teatar vas motiviše da preispitujete sebe i ljude oko sebe, postavljate pitanja i tražite odgovore. Naravno, za stvarne društvene promjene je potrebna volja i uključenost svih grana jednog društva, ne samo teatra.

Radiosarajevo.ba: Šta će Teatar071 donijeti pozorišnoj kulturi u Sarajevu i šta poslije Snajpera?

Alihodžić: Samim time što je to novi teatar, već je jedna posebna vrijednost. U ovaj projekat je uključen veliki broj saradnika, a ne samo autora. Želja nam je da u budućnosti imamo mjesečni repertoar što će zahtjevati veći broj premijera, ali korak po korak. Iskreno se nadam da će vlasti prepoznati jedan ovakav slobodarski, alternativni teatar koji je hrabar i da će prepoznati vrijednost jednog ovakvog teatra. Tako jako puno stvari zavisi od finansiranja. Mi smo ovo sve do sada izveli sa donacijama, vlastitim sredstvima i, što bi rekli "na mišiće". A, za neki kontinuitet su potrebna sredstva iz svih organa vlasti. Snajper je početak. Imamo u planu šest naslova, nadam se da ćemo uspjeti. Ukoliko ne, ovo će biti još jedan pokušaj, ali borit ćemo se do kraja da postojimo što duže. Nekad je kontinuitet teže održati nego pokrenuti stvari. Ovo je teatarska beba, učinit ćemo sve da ona odraste i bude lijepo odgojena, da počiva na principima poštovanja, manira, bontona, spremnosti na dijalog, lišena bilo kakvih predrasuda. I hrabra.

Čano: Teatar071 svakako daje doprinos kulturnoj sceni Sarajeva, ali i nudi priliku za nešto drugačiji pristup pozorišnoj sceni, kako iz perspektive glumca tako i iz perspektive gledatelja. Predstave u ovom teatru će imati nešto intimniji i izraženiji doživljaj u odnosu na druge teatre zbog samog prostora i postavke scene. Šta poslije Snajpera ćemo otkriti nakon naših predstava 28.12. i 29.12. stoga požurite po svoju kartu koju možete nabaviti putem stranice karter.ba.