Damir Karakaš za Radiosarajevo.ba: Rat sam preživio. U miru sam poginuo više puta

Damir Karakaš ne piše da bi umirio čitaoca, niti da bi mu ponudio neki vid utjehe. Njegova literatura polazi s ruba društvenog, porodičnog i egzistencijalnog, i upravo s tog mjesta postavlja pitanja koja se ne mogu zaobići.

U drami Snajper, kao i u njegovim romanima, likovi su ljudi bez iluzija, zaglavljeni između nasilja sistema i vlastite želje da pobjegnu, makar i u fantaziju o bogatstvu, sigurnosti i nedostižnom "boljem svijetu".

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba povodom sarajevskog čitanja Snajpera u režiji Dine Mustafića, čije je premijera predstave zakazana za 27. decembar u Multimedijalnom centru kulture CZK kao prvi veliki projekt novoosnovanog Teatra071, Karakaš govori o impulsima koji su oblikovali ovaj tekst, o marginalcima koji sanjaju Dubai kao obećanu zemlju, o besperspektivnosti koja povezuje Balkan i Afriku, ali i o cijeni pisanja koje "puca" u publiku, društvo, ponekad i u samog autora. Govori i o vlastitom iskustvu, o pisanju "iz kostiju", o nesreći kao sirovini književnosti, te o Sarajevu, gradu kojem se uvijek vraća.

Trending

Nakon smrti 17 osoba: Određen pritvor Mirsadu Bakaloviću i Zinaidi Razić Halilović

Ovo je razgovor s piscem koji ne ublažava stvarnost i ne traži saglasnost nego istinu, čak i kada boli.

Razgovor je počeo pitanjem šta je ustvari bio njegov početni impuls za pisanje Snajpera, teksta koji već odavno živi, a Karakaš je u prvoj rečenici odgovorio u svom maniru, naizgled nepovezano:

"Uvijek mi je bila čudna ona frizura u filmu Taksist, od De Nira."

11.12.25. 08:15

Teatar071 najavljuje premijeru dramskog komada 'Snajper' Damira Karakaša u režiji Dine Mustafića

A potom je dodao:

"A tema Snajpera... Glavni junaci žele se domoći novca i onda pobjeći među bogataše. Njihov san izravno definira želju: živjeti u Dubaiju, oni žele pripadati Bogatima, toj novoj biološkoj rasi osiguranoj od bolesti i smrti. Snajper govori o marginalcima koji su negdje putem ozbiljno zaostali.“

Likovi u Snajperu suočavaju se s osjećajem potpune besperspektivnosti, a Karaš ističe da je to svuda u svijetu isto.

Post-iskustvo grčke tragedije

"Ovdje i na primjer u Africi, gdje je prije više godina igrao tekst, u režiji sjajnog Ivice Buljana po kojem je globalizam kolektivnu samoprezentaciju obespravljene mlade generacije učinio gotovo identičnim. Balkan i Afrika dijele post-iskustvo grčke tragedije. Brutalni ratovi, bijesna otimačina, podjela na bogate i siromašne, sve je to na neki način spremljena pozornica za uprizorenje vlastitog iskustva", kazao je ovaj najgrađivani književnik.

Objasnio je i zašto se o Snajperu govori kao o tekstu koji "puca" u publiku.

"Ovaj tekst prije više godina trebao je igrati u jednom poznatom beogradskom kazalištu, ali direktor drame zbog njega je dobio otkaz. Tekst je nakon toga povučen. Tekst je percipiran kao neka vrsta sabotaže, on ne može igrati u Srbiji, takav je kontekst, jer su rekli upravo to - da 'puca'", rekao je Karakaš.

Iako je tekst više puta, u različitim režijima, pozorištima, gradovima i državama već rađen kao teatarski komad, Karakaš je istakao kako njega najviše zanima da predstava bude kvalitetna, dok će za drugo lako.

"Znate šta, ja ne volim previše govoriti o svojim tekstovima, kako kaže Pinter u čijim je tekstovima uvijek sve moguće, ne mogu opisati ni jednu svoju dramu, osim da kažem: 'To je ono što se dogodilo, ono što su rekli, ono što su učinili'. Ima u ovom tekstu puno slojeva", rekao je.

S Mustafićem je već ranije sarađivao na predstavi Okretište nastaloj prema istoimenoj Karakašovoj knjizi u kojoj je, kroz alter ego, govorio o traumatičnom iskustvu i njegovim posljedicama - Karakaš je prije nekoliko godina fizički napadnut na tramvajskoj okretnici u Zagrebu, ispred zgrade u kojoj živi, nakon čega se u bolnici borio za život.

"Radili smo u Hrvatskom narodnom kazalištu Split moj roman Okretište, za koji sam dobio nagradu Meša Selimović. To je roman o događaju kada sam bio teško ranjen, a tim književnim tekstom pokušavao sam uspostaviti kontrolu nad samim događajem. Dino je napravio sjajnu predstavu, reakcije su bile odlične, ali predstava je igrala samo tri puta. To je nečuveno, niko nije imao objašnjenje. Pričalo se da je predstava maknuta zbog tračnica u obliku slova U po kojima se glumci voze lijevo desno. Meni su neki rekli da je Božić, pa da nije primjerena takva predstava. Uglavnom, Dino je hrabar, to volim", iskreno je rekao Karakaš.

Premijeri Snajpera u Sarajevu će prisustvovati, bez imalo dvojbe nam je rekao.

"Naravno da ću doći. Volim Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo. A kako sviram već pedeset godina harmoniku, kao mali svirao sam u Lici (rodnom mjestu književnika, op.a.) na svadbama i ispraćajima u JNA. Jednom mi došao neki pijani Ličanin pa mi kaže: 'Hajde sad onu našu ličku, Bosno moja'", prisjetio se.

Na pitanje kako vlastitu intimu izlaže kroz likove s obzirom na to da njegova literatura često crpi iz vrlo intimnih rana, porodičnih odnosa i ličkih trauma, Karakaš je odgovorio:

"Oduvijek sam nervirao svoga oca, kao što je on oduvijek nervirao moga djeda, ali to je trajna paradigma u tim brdsko-planinskim krajevima: moraš imati nekoga s kim ćeš se stalno sukobljavati da ostaneš u formi - što je više neprijatelja, to bolje. Tako je nekako i Staljin radio: kad su ga pitali šta će mu još jedna stolica kod radnog stola, rekao je da mu tu sjedi neprijatelj."

Dodao je da kada je počeo pisati i baviti se književnošću, znao je da, ako je literatura prava, ona ne smije imati milosti ni za koga.

"Ponajmanje za autora. Naravno, takva vrsta literature stvara i neprijatelje. Ali, zadovoljan sam kako sam prihvaćen, imam svoju neveliku ali vjernu publiku. Naravno, puno je i onih koji me ne vole. To je normalno, osim toga, još na početku kada sam, se počeo baviti književnošću, znao sam, ako se budem osvrtao za svakim psom koji će za mnom lajati, neću nikamo stići. A uvijek sam bio sam, i počeo sam van književnih krugova, a oduvijek sam imao svoju viziju književnosti. Počeo sam sa samizdatima, sam se oko svega toga mučio, živio sam tada u jednoj maloj sobici u splitskom Getu, preživljavao sam od pisanja za crnu hroniku Večernjeg lista kao honorarac. Sjećam se, dovukao sam u Škodi 500 knjiga svoje prve knjige Bosanci su dobri ljudi. Tu knjigu svi traže, ni ja je nemam više. Ima unutra i rečenica one pjesme: 'Prođoh Bosnom kroz gradove al' ne nađoh srcu mira.' Moj otac i ja smo ljubitelji sevdaha, on je obožavao Safeta Isovića, zavolio ga je jer je bio radnik i radio s radnicima iz Bosne, a ja Šerbu Alajbegovića, takav se više ne rađa, šta je harmonikom mogao oponašati pjevanje ptica", istakao je Karakaš.

Nesreća je bogatija od sreće

Njegov život je pun lomova - od ratnog novinarstva, odlaska u Pariz, povratka u Hrvatsku, napada koji je preživio... A kako je danas i kako se sa svim tim nosi, samo on zna.

"Ali, što se tiče ti nesreća i lomova, to može biti i jako inspirativno. Jer, nesreća je bogatija od sreće - sreća je sama sebi cilj, a nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u neku knjigu, film, kazališnu predstavu. Osim toga, u Odiseji se kaže da su bogovi ljudima dali nesreću da bi imali što opjevati. Ali, ono što se ne doživi u sebi to nije duboko. A iskustvo nesreće - to je prava škola života, tako se stiče saznanje. Prorok Dostojevski je u tom iskustvu išao do krajnjih granica, Cioran ga smatra za najvećeg pisca, kako kaže, s ogromnim nedostacima i sjajem svetosti. U pisanju je i jako važno iskustvo, o tome pametno i mudro govori Cioran kada kaže kako se preko čitanja jako puno sazna, ali ono što ne doživljavamo u sebi to nije tako duboko. Naime, možete pročitati puno knjiga, vagone knjiga, ali je jedno iskustvo. Danas pisci često nemaju životnog iskustva. Pa ja sam već do tridesete prošao gadan rat, na onim prvim čukama, pa sam ležao još kao mlad u bolnici, sav rasturen da su me vezali i davali mi morfij, oženio se, lutao po svjetskim metropolama bez dinara u džepu, bio u ozbiljnom zatvoru, postao otac, razveo se. E najza*ebaniji je taj razvod, jer svaki razlaz s osobom koju voliš je neka vrsta smrti. Kako neki kažu, rat je za*eban, ali u njemu možeš samo jednom poginuti, u miru možeš poginuti nekoliko puta, što se i meni dogodilo", iskreno je rekao Karakaš za portal Radiosarajevo.ba.

Na kraju razgovora je odgovorio šta publiku dalje očekuje kada je Damir Karakaš u pitanju.

"Dobio sam gotovo sve književne nagrade u regiji, važne nagrade u inozemstvu, u lektiri sam, čitankama, preveden sam na brojne jezike... Kad na primjer dođete u Njujork u tamošnjoj najboljoj njihovoj knjižari možete naći moju knjigu, a nije bio lak put iz moga malog sela do Amerike. Jer rođen sam tamo, kako kaže poljski pisac Mićkijević, gdje je za kiše toliko blata da bi i psi trebali nositi čizme. Ali i dalje mislim da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao. Sad mi je izašao roman Sunčanik. A što se tiče publike, ovogodišnji Nobelovac Krasnohorkai, baš smo u Puli trebali večerati, ali nije došao zbog zdrastvenih problema, lijepo kaže: 'Ima nekih pisaca kojima je dosta i deset čitatelja, a kad je loše vrijeme dovoljno je i šest'", zaključio je Karakaš.