Uz izvedbu melodija na harmonici, sa kojom je nekada nastupao po svjetskim metropolama, počelo je sinoćnje druženje sa jednim od najznačajnijih regionalnih autora, hrvatskim piscem Damirom Karakašem.
Povod susretu u organizaciji Izdavačke kuće Buybook i Kamernog teatra 55 bio je razgovor o višestruko nagrađivanom romanu Sjećanje šume koji je doživio i svoju scensku izvedbu u zagrebačkom pozorištu Gavela te je uvršten u lektiru.
Lika kao dominantna tema njegovog stvaralaštva bila je svakako i centralna tema sinoćnjeg razgovora, uz obilje anegdota koje je Karakaš ispričao i iz kojih je crpio građu za roman o odrastanju, kombinujući autobiografske elemente sa fikcijom, uz odsustvo "naknadne pameti" što je jedan od ključnih kvaliteta ovog romana.
O šumi kao jednoj od junakinja romana, liku oca za čiju strukturu je znao da je ključna za kompletan roman, sjećanju kao varljivom i kao konstruktu, odnosu prema bolesti u surovim ličkim okolnostima i patrijarhalnim obrascima kojima je bilo omeđeno odrastanje govorio je, između ostalog, Damir Karakaš na predstavljanju romana Sjećanje šume u Kamernom teatru.
Našalio se i kako ima sreću što njegovi roditelji ne čitaju njegove romane pa piše bez opterećenja, vjerujući s razlogom kako prava književnost ne smije imati milosti. Čak ni prema autoru.
"Ne dozvoljavam da me život uhapsi", dio je Karakaševog odgovora na pitanje o nespremnosti na pravljenje kompromisa, na nepristajanje da piše scenarije za televizijske serije, da radi bilo šta drugo osim književnog posla, bez obzira na cijenu koju takva odluka podrazumijeva.
I dalje vjeruje kako je bolji pisac od svih knjiga koje je napisao i tvrdi da će napisati još samo dvije. Da će promijeniti odluku nadaju se i domaćini i sinoćna zadovoljna publika koja je umjesto posvete na knjizi dobila crteže, kako najčešće praktikuje umjetnik koji se djelimično odrekao likovnog i muzičkog dara da bi se u cijelosti posvetio pisanju.
