Marc Casals Iglesias, pisac i prevodilac: Bosanskohercegovačka književnost osvaja španske čitaoce

Šta čovjeka iz Barcelone može toliko vezati za Bosnu i Hercegovinu da joj posveti godine života, prevede njene najveće pisce i napiše knjigu kao svojevrsni hommage njenim ljudima? Za španskog pisca i prevodioca Marca Casalsa Iglesiasa odgovor nije u politici ni velikim historijskim narativima, nego u susretima s ljudima, njihovim pričama i zemlji koja ga je, kako kaže, osvojila na prvi pogled.

Nakon što je na ovogodišnjem Bookstanu predstavio svoju knjigu Kamen ostaje, zbirku šesnaest priča o Bosni i Hercegovini, Casals je u razgovoru za Radiosarajevo.ba govori o emocijama koje je doživio predstavljajući knjigu u Sarajevu, o Kemalu Pervaniću, preživjelom logora Omarska, bosanskim franjevcima, Ivi Andriću, Semezdinu Mehmedinoviću i Dariju Džamonji, ali i o tome zašto vjeruje da interes španske publike za bosanskohercegovačku književnost tek dolazi. Pričali smo i o sevdahu, Bosni kao drugom domu i novim projektima koji će ponovo povezati dvije književne i kulturne scene.

Španija i Bosna

Radiosarajevo.ba: Ovaj razgovor započet ćemo pomalo neuobičajeno za jednog književnika i prevodioca. Španija i Bosna i Hercegovina, svaka na svoj način, obilježile su posljednje Svjetsko prvenstvo u nogometu. Kako ste Vi doživjeli taj trenutak, posebno u kontekstu duha, zajedništva, odbrane vrijednosti i kulture koje su se, čini se, mogle naslutiti u pozadini tih nastupa?

Casals Iglesias: Volio bih da sam barem jednu utakmicu reprezentacije Bosne i Hercegovine mogao gledati ovdje, jer za male zemlje reprezentacija znači mnogo više nego za velike. Još se dobro sjećam kakvom su se strašću u Sarajevu pratili nastupi BiH na Svjetskom prvenstvu 2014. godine.

Nažalost, u Sarajevo sam stigao za festival Bookstan u zoru upravo onog dana kada je reprezentacija ispala, pa nisam imao priliku doživjeti tu atmosferu.

Što se tiče Španije, već sam dovoljno star da se sjećam vremena kada je Johan Cruyff s Barcelonom osvojio prvu ligu i prvu evropsku titulu. Odrastao sam uz stil fudbala koji danas igra španska reprezentacija i drago mi je vidjeti da je takav pristup toliko uspješan u modernom fudbalu.

Kemo i logor Omarska

Radiosarajevo.ba: Vaša knjiga Kamen ostaje nedavno je predstavljena publici na Bookstanu u Sarajevu. Kakve utiske nosite s te promocije i susreta s bosanskohercegovačkim čitaocima?

Casals Iglesias: Za mene je bilo izuzetno emotivno predstaviti knjigu o Bosni upravo u Bosni, i to knjigu koja je velikim dijelom nastajala u Sarajevu upravo u Sarajevu. Kada sam se 2010. doselio u grad, među prvim knjigama koje sam kupio bile su knjige iz Buybooka, a godinama sam na Bookstan dolazio kao posjetilac.

Zato je cijelo iskustvo za mene imalo posebnu težinu. To su bili dani susreta sa starim prijateljima, upoznavanja novih ljudi i, prije svega, osjećaja da se zatvorio jedan važan krug: došao sam u Bosnu fasciniran zemljom, napisao knjigu o njoj, a sada ta knjiga postoji i na bosanskom jeziku i mogu je čitati upravo oni ljudi o kojima govori. Ne bih želio zvučati patetično, ali to mi je zaista mnogo značilo.

Radiosarajevo.ba: Knjiga donosi šesnaest priča o Bosni i Hercegovini i njenim ljudima. Koje su Vas reakcije čitalaca posebno dirnule i postoji li priča koja je izazvala najviše pažnje ili razgovora?

Casals Iglesias: Za sada mi je posebno zanimljivo što među čitaocima veliku pažnju privlači priča o Kemalu Pervaniću, preživjelom logora Omarske. Mislim da razlog nije samo u samoj logorskoj priči, iako je ona naravno važna, nego prije svega u njegovoj borbi da se psihološki oporavi od onoga što je preživio.

Kada sam upoznao Kemu, znao sam da je bio logoraš Omarske, ali me iznenadila smirenost koju je zračio. Upravo me ta smirenost fascinirala i iz nje je nastalo cijelo poglavlje. Htio sam malo opisati dug i težak proces kroz koji je prošao kako bi ponovo stekao povjerenje u ljude i pronašao unutrašnji mir.

Susret s franjevcima

Radiosarajevo.ba: U knjizi donosite i priču o fra Mirku Majdandžiću. Otkud Vaš interes za bosanske franjevce, čiji su historijski i kulturni doprinos Bosni i Hercegovini izuzetno značajni?

Casals Iglesias: Prva knjiga koju sam kupio u Bosni bila je Unutarnja zemlja Ivana Lovrenovića i ona mi je otvorila vrata za nekakvo razumijevanje složenosti ove zemlje. Poznato je koliko su bosanski franjevci važni u Lovrenovićevom djelu. S druge strane, prevodio sam Andrićevu Prokletu avliju i petnaest pripovjedaka, među kojima su mnoge upravo o franjevcima. I Andrić je prema njima gajio posebnu fascinaciju. Tako su me i Lovrenović i Andrić približili toj jedinstvenoj bosanskoj figuri, čovjeku koji je istovremeno duboko religiozan i snažno vezan za svakodnevni život ljudi. Fra Mirko Majdandžić za mene na sjajan način utjelovljuje taj bosanski franjevački ideal.

Radiosarajevo.ba: Nedavno ste svoju knjigu predstavili i u Rodnoj kući Ive Andrića u Travniku, pisca čija ste djela također prevodili. Kakvo mjesto Andrić danas zauzima u Vašem književnom i prevodilačkom putu i kakve utiske nosite iz Travnika?

Casals Iglesias: U Travniku sam predstavio špansko izdanje Proklete avlije zajedno s petnaest Andrićevih pripovijedaka. Kao i mnogim drugim stranim čitaocima, Andrić mi je bio prvi kniževni ulaz u Balkan. Pročitao sam gotovo cijeli njegovo djelo, a kao prevodilac vjerovatno je to izdanje Proklete avlije bilo jedan od najvažnijih projekata svoje karijere. Predstaviti taj prevod u kući u kojoj je Andrić rođen, pred publikom koja ga zaista poznaje i čita, bilo je nezaboravno iskustvo. Moram priznati da su Travničani u početku djelovali prilično ozbiljno, što me već drugarica Travničanka javila unaprijed, ali sam na kraju ipak shvatio da im se razgovor dopao.

Semezdina Mehmedinovića je teško pratiti

Radiosarajevo.ba: U jednom intervjuu rekli ste da posebno volite prevoditi Semezdina Mehmedinovića. Budući da je posljednjih godina veoma književno aktivan, mogu li čitaoci u Španiji uskoro očekivati i neka njegova nova djela u Vašem prijevodu?

Casals Iglesias: Trenutno razgovaramo sa Semezdinom i izdavačkom kućom Deleste, koja je već objavila Sarajevo Blues i Me’med, crvena bandana i pahuljica u mom prevodu, o tome koji bi naslov mogao biti sljedeći.

Ipak, Sarajevo Blues je objavljen tek početkom ove godine i mislim da treba ostaviti vremena da pronađe svoje čitaoce prije nego što izađe nova knjiga. Uostalom, naposljetku Semezdin piše takvim tempom da ga ponekad teško prate i domaći izdavači, a kamoli njegovi jadni prevodioci!

"Novi Latinoamerikanci"

Radiosarajevo.ba: Među autorima koje ste prevodili je i Dario Džamonja. Kako španska publika reagira na njegovu poetiku i sarajevski duh koji prožima njegove tekstove?

Casals Iglesias: Od svih knjiga koje sam do sada preveo, Pisma iz ludnice jedina su doživjela drugo izdanje u takvom kompetitivnom tržistu kao što je špansko tržiste. To samo po sebi govori da Džamonjina književnost uspijeva pronaći put do španskih čitalaca. Po reakcijama koje dobivam, mnogi ga čitaju kao autora bliskog tradiciji Bukowskog ili Carvera. Međutim, imam osjećaj da je upravo baš sarajevski duh ono što ga izdvaja i čini posebnim. Taj spoj univerzalnog i lokalnog pokazao se vrlo privlačnim španskim čitaocima, što mi je jako drago.

Radiosaeajevo.ba: Vi ste jedan od najvažnijih prevodilaca bosanskohercegovačke književnosti na španski jezik. Postoji li danas u Španiji prepoznatljiva publika za književnost iz Bosne i Hercegovine i koji autori izazivaju najveće interesovanje?

Casals Iglesias: Publika za književnost iz Bosne i Hercegovine u Španiji još uvijek je relativno mala, ali kontinuirano raste. Vjerujem da će se taj trend nastaviti. Prije nekoliko mjeseci ugledne novine La Vanguardia objavile su tekst u kojem su pisci iz nekadašnje Istočne Evrope predstavljeni kao svojevrsni „novi Latinoamerikanci“, to jest, autori koji donose svježinu, hrabrost i književnu inovativnost kakvu su nekada predstavljali Borges, Cortázar ili García Márquez. Takva percepcija govori mi da će interes za književnosti ovog prostora, pa tako i za bosanskohercegovačku, vjerovatno nastaviti da raste.

Svedah u srcu

Radiosarajevo.ba: Malo je poznato da ste veliki zaljubljenik u sevdalinku. U Bosni se često kaže da je sevdah "kad babo pjeva i plače". Šta Vas je privuklo toj muzici i koliko Vam je ona pomogla da bolje razumijete Bosnu i Hercegovinu?

Casals Iglesias: Sevdah sam slušao i prije nego što sam naučio bosanski jezik, što je pomalo paradoksalno za žanr koja toliko počiva na tekstu. To vjerovatno govori nešto o emocionalnoj vezi koju imam s njim. Tokom svog prvog boravka u BiH 2005. kupio sam albume Amire Medunjanin, Damira Imamovića, Safeta Isovića i Himze Polovine.

Od tada sam proveo nebrojene sate slušajući sevdah. Danas, otkako živim izvan BiH, čak ga ponekad izbjegavam slušati kako ne bih pao u sevdah za Bosnu. Ipak, nema odlaska u Sarajevo bez druženja s prijateljima, među kojima je i sjajni gitarista Mirza Redžepagić, i bez pjesme. Ja sam malo povučen čovjek i možda više pjevušim i uzdišem nego što pjevam i plačem kao babo iz one izreke, ali osjećaj je potpuno isti.