"Sačuvajte dijete u sebi": Adis Lukač o Kulinu, Tvrtku i umjetnosti spomenika

Kako izgleda oblikovati lice čovjeka koji je živio prije više od osam stoljeća, a o njegovom izgledu ne znamo gotovo ništa? Za Adisa Lukača, autora budućeg spomenika Kulinu banu, odgovor nije samo u historijskim zapisima, kostimografiji i istraživanju. Potrebno je, kaže, "ući u karakter" ličnosti i iz pisanog traga pokušati izvući ono što će jednog dana postati bronza.

U razgovoru za Radio Sarajevo na 90,2, koji je s njim vodila kolegica Jasmina Moćević, Lukač govori o procesu nastanka spomenika Kulinu banu, Povelji koja će biti dio postamenta, umjetničkoj slobodi, kulturi sjećanja i potrebi da historiju ne prepustimo zaboravu. Prisjeća se i svog ranijeg rada na spomeniku kralju Tvrtku u Tuzli, govori o razlikama između stvaranja lika savremene i historijske ličnosti, ali i o tome koje bi druge ličnosti iz bosanskohercegovačke historije volio pretočiti u skulpturu. Jer, kako kaže Lukač, spomenik nije samo portret jedne ličnosti. On je i priča o nama.

Razgovor u cijelosti objavljujemo i na portalu Radiosarajevo.ba.

Trending

Odgovor zaposlenika MC Srebrenica: "Nećemo sarađivati sa MUP-om RS po cijenu da nas sve uhapse"

Ne mač, nego mudrost

Radio Sarajevo: Povod je, kao što znamo, spomenik Banu Kulinu, projekat koji je najavljen u augustu mjesecu. Vjerujem da ste jako uzbuđeni, a opet s druge strane nije vam prvi spomenik koji radite, i vjerujem da je vrlo izazovno pristupiti jednoj ovakvoj izradi.

Lukač: Pa od velikog je značaja kad radite bilo koji spomenik, pogotovo kada je riječ o ličnostima kao što je bio Kulin Ban. Znamo svi za izreku od Kulin Bana do današnjih dana, da je u tom periodu država jedan procvat doživjela. I hajde što je Bosna bila predio gdje su ljudi zaista uživali, on je pokazao tu jednu diplomatsku sjajnju, dakle sposobnost da ljude osvaja ne mačevima nego mudrošću i plemenitošću. A to je ono na što moramo i možemo biti ponosni definitivno.

Radio Sarajevo: Kada se vratimo, kao što smo rekli od Kulina Bana, kad se to kaže to je neka nepregledna daljina, kao to je bilo pravo davno. Koliko je teško pristupiti izradi jednog takvog lika, obzirom da svi znamo kakva je uloga i Bana Kulina, kada to nije, tako da kažemo, modernija historijska ličnost. Radili ste i skulpturu za najboljeg bosansko-hercogovačkog sportistu Mirzu Delibašića, pa je to nekako možda lakše osvijestiti, osjetiti pod rukama. Koliko je teško raditi recimo Bana Kulina za koje ne znamo kako je izgledao?

Lukač: Pa jeste, to je jedna druga dimenzija recimo za Mirzu Delibašića. Ja ga se sjećam jer sam trenirao u FIS-u i vrlo često se sjećam da je tu sjedio sa svojim prijateljima. I, naravno, imamo fotografije i video uratke gdje možemo da vidimo njegov portret i konstituciju njegovog tijela i njegove pokrete, tako da to poprilično pomogne u svemu tome. Međutim, kada je riječ o ličnostima koje su historijskog značaja, to možda mogu biti samo neka nagađanja, da li je nešto bilo ili nije bilo. U tom slučaju smo prepušteni istraživanjem njegovog lika i djela i iščitavanjem i istraživanjem. Mi već, govorim sad o umjetnicima, o kiparima, u jednu ruku čitate, u drugoj ruci imate olovku i već neke forme, obrise počnijete da stvarate. Tako da, najčešće onaj prvi neki nalet koji imate inspiracije vezano nakon tog proučavanja detaljnijeg, bude ono što jeste. Najtačniji. I tako da, mislim da to je najispravniji način. Ako nemate, onda dajte mašti na volju, a vaša mašta je vaš najveći saveznik.

Radio Sarajevo: Kako se u tom slučaju pisana historija može prenijeti u vizuelni i vrlo upečatljivi prikaz?

Lukač: Pa, ulazite u period njegovog vladanja, naravno, kostimografiju, gledate taj etnološki dio koji je bitan, šta su i kako su se nosili u tom periodu, i to vam odredi negdje otprilike taj, ajmo reći, početak. S druge strane, portret nije portret samo radi te fizionomije lica, radi nekog. Morate ući u karakter. Ući u karakter vam obezbjeđuje onaj trenutak, motiv, kada uđete u srž same ličnosti. Kakav je bio, šta je radio, zbog čega je to radio, šta je ostavio za sebe. I to je ono malo što smo spomenuli na početku, šta je bilo u tom periodu i od kada je. Eto, i to je jedan dokaz kontinuiteta države, kontinuiteta onoga što je baštinio, što je ustanovio sam Kulin Ban. I hvala Bogu da mi nakon toliko godina ipak čuvamo i očuvat ćemo definitivno ono što vrijedi, ono što ne vrijedi... "psi laju, karavani prolaze".

Radio Sarajevo: Povelja Kulina Bana je temeljni, historijski i pravni dokument. Na koji način se jedan takav arhivski, pisani trag može provesti u vizuelni skulpturalni jezik? Da li će spomenik imati možda neke obrise koje će komunicirati sam sa Poveljom?

Prijevod Povelje na postamentu

Lukač: Moja ideja je bila da, pored spomenika njegove figure koja će biti od bronze, on stoji na postamentu, a da na postamentu bude uklesana povelja. Na originalnom, na prijevodu, na engleskom i na latinskom. Tako da će posjetioci koji budu dolazili vidjeti i original, i prijevod. Mislim da je to jako bitan moment da ljudi znaju u suštini šta je njegova vrijednost. Zašto? Taj dokument je zaista potvrda jednog, hajmo reći, jedne možda i diplomatske mudrosti, kvalitete i ljudskosti koja je i danas tačka koju vjerovatno dobre diplomate teže da dostignu, samo nekim drugim formama naravno. Tako da je to uvijek cilj, i stalno to radim, i kad radim s mladima, uvjeravam ih u činjenicu, u istinu, da mi nismo repa bez korijena. Neko je nekad nas uvjerio da mi nismo toliko nešto vrijedni, uvjeravaju nas da je negdje bolje itd ... Ovaj narod je poprilično napaćen. Ja ne vjerujem da bi mnoge razvijene zemlje danas, da prođu petinu onoga što smo mi ovdje prošli, da bi održali ovo što mi ipak i dan danas imamo, ipak imamo kvalitetu. Vrlo često mi se 'kačimo' za negativne stvari. Ja govorim o ljudima, o bosansko-hercegovačkom čovjeku, o dobrom čovjeku koji u najtežim trenucima ostaje čovjek. I ima nešto da ponudi.

I to je taj kontinuitet, to je ta geneza koja je Bogom dana i taj portret i kralja Tvrtka, evo i njega, pa i Mirze Delibašića, i Safeta Bašagića, to nije portret samo tih ličnosti, to je portret svih nas. Jednog naroda.

Radio Sarajevo: Svjedoci smo baš kroz historiju da se arhivi, biblioteke i svi pisani tragovi prvi uništavaju. Dotaći  ćemo se Vijećnice, sve borbe da se knjige vrate u Vijećnicu i svega onog što je potvrda našeg identiteta i postojanja kroz samu nacionalnu univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine. U svakom sukobu prvo se to uništi, ja mislim da su to svjesni "targeti" što bi rekli. Smatrate li da je postavljanje spomenika, evo recimo ovakve vrste, jedan od najsigurnijih načina da se trajno zapiše i zaštiti naš historijski identitet?

Lukač: Apsolutno, evo uzet ću Italiju za primjer, na bilo koji trg da odete, u neku uličicu naći ćete neki spomenik nekoj ličnosti, nekom događaju. Neće niko spominjati nekog političara iz šesnaestog, sedamnaestog, devetnaestog pa evo čak i dvadesetog vijeka. Umjetnost je... nekad se zaista ponavljam, ali to mi je zaista najljepše objašnjenje i opis umjetnosti velikog [Andreja] Tarkovskog koji je rekao, smisao umjetnosti nije puko prenošenje ideja - parafraziram, smisao umjetnosti je da uzburka, uzbudi, uzore, uznemiri ljudsku dušu, pripremi je za smrt kao takvu ne bi li je okrenula ka dobru. To je najbolje, ja tu nit' bi dodao, nit' bi oduzeo išta. Zašto? Zato što baš pogotovo mladi koji dolaze, kad stanu pred taj neki spomenik pročitat će, to ostaje, to su trajne vrijednosti spomeničke, dakle podsjetnice na ono što je bilo. Jako je bitno za čovjeka da ne živi u amneziji. Imate narode koji, ne moramo reći narode, imate ljude koji pristaju na to da žive u amneziji. To je prazan život jer vi morate biti svjesni da je prije vas neko pripremio nešto za vas, da bi vi došli, da bi vi nastavili. Od nas ništa ne počinje, mi samo nastavimo, mi smo karike koje nastavljaju taj lanac koji će doći od konačnog ušća kojem svi idemo.

Sačuvajte dijete u sebi

Radio Sarajevo: Vratimo se na sam proces stvaranja koji je sigurno jako zanimljiv. Radili ste i Tvrtka prvog spomenika koji se nalazi u Tuzli, pa da vidimo Tvrtko vs. Kulin. Tvrtka ste radili ga poprilično rano, nekad u svojim dvadesetim. Koliko ste danas kao umjetnik sazreli, s obzirom na to da je u tom trenutku vjerovatno ogroman izazov, posebno kad završite likovnu akademiju i trudite se i da opravdate svoj pozivi, i desi vam se tako jedna ozbiljna velika stvar, ozbiljan izazov. Kako sada kao zreliji umjetnik pristupate, kakve su vam sada emocije kad radite još jedan ovako ozbiljan spomenik? 

Lukač: Jako je bitno da umjetnik u sebi sačuva dijete. I dijete koje se radovalo Tvrtku raduje se pojednako i Kulinu. Zašto je to bitno? Bitno je zato što čistoću, drhtaj koji osjetite i želju da uđete u taj proces realizacije, stvaranja, benefit umjetnosti je taj da čak i od razvaljivanja nečega vi ćete stvoriti nešto dobro. Vrlo često imam taj jedan opis kada klešete kamen, pravite skulpturu, vi u stvari uništavate kamen da bi došli do željenog oblika. Isti je proces sa samim sobom, da bi se duhovno uzdigli, ne može bez bola. Čovjek je navikao na lagodnost, morate izaći van komfora da bi osvijestili sebe, da bi došli do nekih nivoa. A od Tvrtka do Kulina, možemo reći da je jako puno tona gline prošlo preko mojih ruku. Tako da jesam drugačiji, jesam zreliji, naravno postoji taj momenat gdje se malo drugačije možda pristupa sada. Tvrtka, kada sam radio svoj prvi spomenik takvog gabarita, radio sam ga u Zagrebu. To obično ljudi kada rade recimo u razvijenim zemljama, kompletan advokatski tim imate iza sebe, menadžera koji ugovara stvari, ovako sam ja sam bio s ove strane... samo sam ja imao sreće da je tada gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović zaista sa svojim timom odradio besprijekoran posao, tako da je od početka do kraja sve teklo kao voda. Nadam se da je i ovo jedan od takvih projekata, a samo to modelovanje, tu je ta ushićenost. Možda nekad ja i zaboravim, možda kad bi me neko posmatrao sa strane, prepoznao bi te elemente.

Radio Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu bit će novi dom Bana Kulina?

Lukač: To je jedna od lokacija koje su predstavljene. Vidjet ćemo kako će to izgledati i koja će lokacija biti izabrana. Bošnjačka zajednica kulture Preporod nosilac je projekta zajedno s Općinom Centar. Imamo naznake da će se i drugi uključiti u to. Dosta se ljudi uhvatilo za tu lokaciju i traže gdje će to biti, tako da ima još vremena za to. Lokacija, naravno, treba biti nešto što je dostojno, reprezentativno, da on bude u tom prostoru i da komunicira s okolinom. Zemaljski muzej sam za sebe je spomenik. Bilo je ljudi koji su pitali hoće li biti tu, ali ne može tu biti, u području Muzeja. Zemaljski muzej je ono što Zemaljski muzej jeste i ne može ništa drugo stajati tu osim onoga što pripada Zemaljskom muzeju. Ali možda neki dio koji pripada Općini Centar – vidjet ćemo kako će se to završiti. Moj dio je da napravim tu skulpturu.

Radio Sarajevo: Do kada je rok, odnosno kada bi to trebalo biti završeno? Je li proces već počeo?

Lukač: U suštini, proces je počeo već tom skicom i prezentacijom koju smo imali nedavno, u augustu. Konačno je došao taj trenutak postavljanja i otvaranja projekta. Još uvijek ne znamo decidno, ali vjerovatno bi u narednu godinu, dvije, to trebalo biti završeno. Veliki je to projekat, naravno. Infrastruktura se treba pripremiti da bi se sve uradilo kako treba. Tako da nećemo žuriti, jer tu imate i administrativni dio i dokumentaciju. To je poprilično slojevit posao u kojem se sve stvari moraju posložiti da bi sve bilo kako treba. To je jedan dio. A drugi dio je skulptura, čiju ću realizaciju početi nekad u skorije vrijeme. Trebat će neki prostor, vidjet ćemo gdje ćemo to naći. Bit će visok, ali vidjet ćemo koliko...

Kako nastaje Kulin Ban?

Radio Sarajevo: Možete li nas provesti kroz taj prijelomni trenutak u ateljeu? Koji je to moment kada stavljate te slojeve gline, oblikujete i shvatite: evo ga, to je Kulin Ban?

Lukač: Uh, to su slatke borbe i užici. Hajmo reći ovako: tehnološki proces ide tako da morate napraviti konstrukciju dovoljno čvrstu i jaku. Kad nju napravite, onda nabacujete glinu. Tu se ne radi o stotinama kilograma, već o tonama gline koje morate nabaciti. Samo da nabacite, bez još uvijek postavljanja, zatezanja forme i oblikovanja. E, onda kad već to sve nabacite, ulazite u taj lijepi dio te borbe – koliko vam on da, koliko ne da. Glina je pogodna zato što možete, ako je radite kako vam se ne dopada, razvaliti je i idete dalje. S kamenom je već druga priča, pogotovo ako je knap blok tu. Ne smijete dozvoliti sebi grešku, nemate puno manevarskog prostora. Međutim, s glinom imate to. S tim što je proces, u suštini, kad te neko pita kako, od čega počinješ, šta, kako – vrlo teško objasniti. Ne znam. To je osjećaj. To zaista nije lako prevesti u riječi.

To je jedan osjećaj gdje vi tu gromadu gline, kad je uzmete, osjećate te oblike. Osjećate tu energiju koja se iz jezgra napinje i napinje formu izvana. Osjećate tačno gdje treba da stoji, gdje koja tačka treba biti povišena, uzvišena. To treba osjetiti – taj prvi zamah, kako raste. Hajdemo reći da je to, pored toga što imate taj kreativni i intelektualni proces, poprilično i fizički proces. Morate biti žilavi, jaki, izdržljivi. Morate sve to uklopiti i biti ukrotitelj svojih emocija, misli i energije da biste izgurali tu trku do kraja.

Radio Sarajevo: Znamo da spomenici historijskim ličnostima na Balkanu često postanu predmet dnevno-političkih interpretacija. Posebno sada, tu smo u izbornoj godini, bliže nam se izbori, sve je nekako izborno po gradu i na sve strane. Kako vi kao autor štitite svoje djelo i trudite se da ono zadrži isključivo umjetničku, historijsku i integrativnu vrijednost?

Lukač: Ja mislim da to spomenik sam za sebe radi. Ja sam ono što sam imao rekao o tom spomeniku i znam svoje. Meni je najbitnija stvar da mi biramo prave ličnosti. Mi biramo Kulina, a ovi neka biraju neke ličnosti kojih bi se trebali stidjeti. Tu je bitna razlika. Što se tiče politike same kao takve, ukoliko je probosanska politika, politika koja ne vrijeđa nikoga, koja je ponosna na svoju historiju i kulturno-historijsko naslijeđe, apsolutno je dobrodošla kao moment. Naravno, svjesni smo da bez nekih poluga u rukama ne može se ništa puno napraviti. Bitan je taj dio.

Proučavajući sistem Jugoslavije, koliko su bili posvećeni spomeničkoj skulpturi i kulturi sjećanja, činjenica je da su Augustinčiću, Kršiniću i drugima bile toliko odriješene ruke da su, kada su pitali koliko košta izrada nekog spomenika, tada govorili: "Neograničeno. Koliko ti treba, ti samo radi." To, kada umjetnik dobije, napraviće čudo. Sloboda. Ukoliko vas već odmah na startu ograniče: "Dobićeš toliko", "Ne znamo hoće li biti toliko", to je već neko kamčenje. Ne može čovjek baš tu da se osjeti lijepo.

A vi znate šta možete napraviti, imate tu energiju i hoćete da poletite, a neko vas dole veže za neke papire, za nešto. Umjetnika pustite, neka radi svoj posao. To koliko vrijedi i taj spomenik je ništa u odnosu na to koliko će on vrijediti u budućnosti, za generacije koje dolaze.

Jutro jednog skulptora

Radio Sarajevo: Dotakli smo se i izrade spomenika kralju Tvrtku, koju ste radili u Zagrebu, gdje je sve išlo baš kako bi svaki umjetnik poželio da mu teče proces. A sada ste uz sve spomenuli i papirologiju. Kako izgleda jutro jednog skulptora? Znamo da ste i profesor u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu. Kako teče taj proces? Recimo, krenete u atelje, nešto da radite i pripremate, ali prije svega morate ovjeriti još jedan papir, nešto poslati... Kako sve to skupa izgleda u ovom procesu? Počela je i škola, pa treba sve nekako ukombinovati. Kako izgleda jedno jutro Adisa Lukača?

Lukač: Ranoranilac sam. Tu mi negdje stoji skica, naravno, poslije razgovora s onim koji mi je dao taj dar i koji mi je dao obavezu da radim ovo što radim, Bogom. Ta skica mi je, recimo, u ovom slučaju tu na oku. Onda sam tu stalno u komunikaciji s tim. Nešto pogledam, pa stanem, pa onda tu nešto prepravim. Tako da imate taj osjećaj. Naravno, muzika je tu negdje u pozadini, nekad samo otvoren prozor s ptičicama koje su vani. Ali, s obzirom na to da smo i mi ljudi kao takvi, naravno da i mi dolazimo do one tačke gdje vam neko kaže iza šaltera da vam fali neki papir. Stisnete zube, progutate, jer znate šta vas čeka. Vi izađete iz jednog svijeta koji je prelijep. Zaista je prelijep svijet. I onda dođete u neku realnost za koju znate da bi mogla biti puno jednostavnija, puno kvalitetnija, puno brža, puno bolja. Ali evo, nekako mi se čini da je na globalnom nivou ta administracija odlučila da otežava ljudima, podapinje ljudima. Mislim da neke stvari trebaju da se podrazumijevaju i moglo bi se to uraditi. Opet sam optimista, nadam se da će doći vrijeme kada će se i te stvari srediti. Ali imam sreću i taj trenutak gdje mogu pobjeći opet u svoj svijet.

Radio Sarajevo: Sve to možemo pripisati borbi i onome kako kažu – gdje ima volje, ima i načina i ništa vam nije prepreka. Šta nakon Kulina Bana, šta dalje? Da li postoji neka historijska ličnost o kojoj potajno razmišljate, a koju biste baš voljeli raditi?

Lukač: Uh, imamo mi popriličan broj, zaista imamo. Imamo dosta ličnosti koje to zavređuju, od kralja pa Bana do nekih... Evo, tu je recimo i osnivač grada Sarajeva Isa-beg Ishaković, imamo kapetana Gradaščevića, Gazi Husrev-bega, Narodnooslobodilačku borbu. Ne smijemo zaboraviti tu omladinu koja je dala svoje živote, koju je fašizam ubio. Ima jako puno toga. Kome god bih radio, kome god radim, zaista radim s punim srcem. Zaista osjetim da je to moje. E sad, pitali su me kad bih radio za nekog Francuza. Ja kažem, radio sam nedavno bistu Mazowieckom, koji je bio istinski borac i prijatelj Bosne i Hercegovine u vrlo teškim trenucima, kada je podigao svoj glas, kada su mnogi šutjeli. On je digao svoj glas za pravdu. I vjerujte da je taj trenutak kada sam uradio, zaista kao da sam uradio najvećem Bosancu i Hercegovcu. Njegov sin je došao ovdje, upoznali smo se. Velika je to stvar.

Tako da, u suštini, kako najbolje iskoristiti umjetnika, kipara? Dajte mu da radi spomenike, dajte mu da radi portrete. Ne moraju to biti čak ni toliko poznate ličnosti. Recimo, meni je vrlo interesantno kada nekada sjedim, pijem čaj sam ili negdje s prijateljima, prolaze ta lica, "običnog čovjeka". Zanimljiva su. Tu su onda neki portreti koji vas oduševe, ti pokreti, ta djeca, te životinje... Toliki je svijet, toliko je ovaj život zaista bogat, prepun, lijep. Vrlo često mi zaboravljamo, nažalost, na to zbog kolotečine u kojoj živimo. Ali evo, ako bih birao, birao bih uvijek da to bude nešto što će me inspirisati, ne pod moranjem.

Žene koje zaslužuju spomenik

Radio Sarajevo: Spomenula sam žene, s obzirom na to da znamo da ste dali lice kroz slike i našoj predivnoj Hasanaginici. Zanima me da li možda postoji još neka žena koju biste mogli donijeti na skulptorski način?

Lukač: Naravno. Hasanaginica apsolutno zaslužuje. Ona je svevremena. Zaista, eto, to je jedna od tema kojom se možemo ponositi na svjetskom nivou, koliko je njih prevelo samu Hasanaginicu. Ima tu jako puno žena. Ima ovdje vrlo blizu i park Jelene Vitas, koja je dala i izgubila svoj život. Mislim da je imala 18 godina. Naše heroine, žene koje su bile, na kraju krajeva, majke. Majka kao takva, žena kao takva, koja je u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu svjedočila... Bio sam svjedok svoje majke koja se trudila da dom očuva toplim, čistim, da nas nahrani bez ičega, dok je otac bio na frontu. I žene koje su bile u Armiji, i žene koje su dale živote. Pazite, rame uz rame su stajale s muškarcima. To, mislim, mi ne smijemo zaboraviti.

Ako to zaboravimo, to je neminovno prokletstvo. Mi ne smijemo to zaboraviti. To je dio našeg identiteta i svaka ta žena zaista zaslužuje svoj spomenik. Na kraju krajeva, ja sam svakoj toj ženi spomenik u sebi podigao kao takvoj, iz najvećeg, najdubljeg poštovanja, i čuvam to u sebi. A evo, nadam se da će biti, vjerovatno, ideja za takvim spomenicima.