Dženana Džanić: Meni je važnije biti ispravan čovjek nego biti velika umjetnica

Može li umjetnik ostati po strani kada društvo u kojem živi klizi u nasilje i nepravdu i postoji li trenutak kada šutnja prestaje biti neutralnost i postaje izbor, pitanja su kroz koja se u predstavi Na čijoj strani preispituju odgovornost, pravda, strah, preživljavanje i granice umjetničke slobode.

Predstava britanskog pisca Ronalda Harwooda će biti prikazana večeras, 28. septembra, u Sarajevskom ratnom teatru SARTR, a režirala ju je Lenka Udovički. Reprizne izvedbe su na proghramu i 29. i 30. septembra, a nastala je u produkciji Ulysses teatra, u saradnji sa SARTR-om i Realstageom.

Dženana Džanić igra Tamaru Sachs, ženu čiji je život obilježio rat, ali koja uprkos vlastitom gubitku pokušava ostati vjerna onome u šta vjeruje, čak i kada to znači stati u odbranu čovjeka optuženog za pripadnost nacističkom režimu.

Trending

Menal iz Gaze u Sarajevu pravi palestinska jela kako bi zaradila za porodicu: "Bosna je dženet"

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, Džanić govori o Tamari, složenosti moralnih izbora, šutnji pred zločinom, radu s rediteljicom Lenkom Udovički i pitanjima zbog kojih Harwoodov tekst, nastao prije više decenija, danas zvuči bolno savremeno. Govori i o vlastitoj granici između umjetnosti i odgovornosti, ali i o pitanju koje joj je predstava možda najviše otvorila: koliko se naš odnos prema velikim stvarima zapravo vidi u našim malim, svakodnevnim izborima.

Možemo li umjetnost odvojiti od politike

Radiosarajevo.ba: 'Na čijoj strani' nas stavlja u situaciju u kojoj gotovo nijedan lik nema jednostavan odgovor na pitanje šta je ispravno. Vi igrate Tamaru Sachs. Kako ste Vi pronašli njen stav prema onome što se događa oko nje i šta Vam je u njenom liku bilo najvažnije?

Džanić: Na ruševinama poslijeratnog Berlina možemo vidjeti mnogo žena koje izgledaju poput Tamare i nose fotografije svojih voljenih, nestalih u ratu. Tamara je primjer onoga što rat može učiniti od osobe koja je nekada imala lijep život, ljubav i snove. Obrisi njenog dostojanstva naziru se ispod slojeva boli i traume koje joj je rat ostavio.

Tamara je studirala filozofiju i njene misli često otvaraju neka od pitanja kojima se bavi i sam komad. Ono što mi je posebno zanimljivo jeste njena misija da odbrani, po njenom mišljenju, jednog dobrog i nevinog čovjeka. Nudeći dokaze za to, pokušava da se probije kroz sva sjećanja na svoju bolnu prošlost, na ljubav i gubitak koji su je obilježili.

Posebno je teško i paradoksalno to što ona svjedoči u korist čovjeka koji je optužen da je bio dio nacističkog režima, a upravo je taj režim odgovoran za smrt njenog muža. I mislim da u tom paradoksu leži mnogo toga što je Tamara kao lik — ona pokušava, uprkos svemu što joj se dogodilo, ostati vjerna onome u šta vjeruje.

Radiosarajevo.ba: Jedno od ključnih pitanja predstave jeste gdje završava preživljavanje, a počinje kolaboracija. Koliko je teško kao glumici igrati lik koji se nalazi u toj sivoj zoni, u kojoj publika ne može jednostavno reći: ovaj je u pravu, ovaj nije?

Džanić: Mislim da je jedno od ključnih pitanja ovog komada upravo pitanje neutralnosti. Da li je neutralnost zaista nedužna? Možemo li umjetnost odvojiti od politike i društva u kojem nastaje, posebno u trenutku kada je to društvo obilježeno nasiljem i nepravdom? I šta znači ostati po strani kada se od nas traži da zauzmemo stranu?

Uz to se otvara i pitanje pravde. Možemo li ostati vjerni vlastitom osjećaju za pravdu onda kada je ugrožena naša vlastita egzistencija — i gdje se u tom trenutku završava preživljavanje, a počinje moralni kompromis?

Mislim da je upravo ta zona između istine, lične istine, pravde, straha i odgovornosti ono što ovaj komad čini toliko složenim. Da li je moguće ne zauzeti stranu kada se oko nas događa nepravda?

Radiosarajevo.ba: Harwoodova drama nastala je prije više decenija, govori o poslijeratnoj Njemačkoj, ali pitanja koja postavlja danas zvuče gotovo neugodno savremeno. Šta se dogodilo u procesu rada pa ste shvatili: ovo više nije samo priča o jednom vremenu i jednom režimu? I koliko je i da li je teško glumiti trenutak u kojem jedan naizgled mali lični izbor odjednom postaje pitanje moralne odgovornosti?

Džanić: Mislim da živimo u veoma kompleksnom i teškom vremenu, u kojem se granica između istine i političkog interesa sve više zamagljuje. Svjedočimo ratovima koji se odvijaju pred našim očima, pa i genocidu u Gazi, dok se istovremeno suočavamo sa različitim oblicima relativizacije i izvrtanja istine.

Prešućivanje zločina znači i njihovo odobravanje

U takvom kontekstu pitanje ličnog izbora postaje posebno važno. Svaki pojedinac, pa tako i umjetnik, svojim izborom da govori, da ne govori, da zauzme stav ili da ostane po strani, na neki način utječe na stav društva u kojem živi. Ti izbori možda djeluju mali u odnosu na velike političke procese, ali mogu biti dio šireg nastojanja ka miru i zaustavljanju ubijanja nedužnih.

I upravo zato mislim da je ovo pitanje danas posebno relevantno: šta znači stati na stranu istine kada znamo da nas ta odluka može koštati?

Radiosarajevo.ba: Predstava se bavi i šutnjom. Postoji li, iz Vašeg glumačkog iskustva, razlika između lika koji šuti zato što se boji, lika koji šuti zato što pokušava preživjeti i lika koji šuti zato što je izabrao da ne vidi?

Džanić: Pod šutnjom pretpostavljam da mislite na ignorisanje nepravde, odnosno na svjesno ili nesvjesno pristajanje da se pred njom ostane nijem. Kada govorimo o glumi, različiti motivi likova nužno se različito manifestuju — u zavisnosti od okolnosti u kojima se nalaze, odnosa koje grade s drugim likovima, kao i emocionalnog i psihološkog sloja koji nose.

Upravo je u tome glumački prostor: istraživati šta se nalazi iza postupka, pa tako i iza šutnje — da li je ona posljedica straha, potrebe za preživljavanjem, nemoći, ličnog izbora ili moralnog opredjeljenja.

Ali kada je riječ o šutnji o zločinima, ona je jednaka negiranju. Jer prešućivanje zločina znači i njihovo odobravanje, što uvijek ima isti ishod — još više zločina.

Radiosarajevo.ba: Radili ste s Lenkom Udovički, rediteljicom koja se ovom tekstu vraća gotovo tri decenije nakon što ga je prvi put vidjela na sceni. Je li Vam u procesu rada bilo važno njeno dugogodišnje promišljanje ovog teksta i kako se njen odnos prema predstavi prenio na ansambl?

Džanić: Lenka je osoba sa bogatim životnim iskustvom, ogromnim znanjem i neko ko zaista živi pozorište. Nakon sinoćnje probe dala nam je indikacije koje je ispisala na dva lista papira i rekla: "Ove indikacije su inspiracija." Zatim se svakome od nas posvetila s jednakom pažnjom, kao i na prvoj probi. Lenka je posebna po tome što se zaista bavi čovjekom i njegovim najsitnijim porama, sa nevjerovatnom umjetničkom strašću i predanošću.

Zanimljivo je da Lenka ponovo izabrala upravo ovaj tekst, gotovo tri decenije nakon što ga je prvi put režirala, 1998. godine, u Ateljeu 212. Mislim da taj povratak nije slučajan. Trideset godina je dovoljno dug period da se društvo promijeni, ali to kod nas očigledno, nažalost, nije tako, već svjedočimo ponavljanju nekih istih obrazaca, štetnih po društvo.

I tada je to bio tekst o istim pitanjima koja postavlja i danas — o odgovornosti umjetnika, o tome može li umjetnost biti odvojena od politike i o odnosu umjetnosti prema društvu i vremenu u kojem nastaje. Istorijski trenuci i okolnosti se mijenjaju, ali neka pitanja očigledno ostaju. Upravo to mnogo govori i o univerzalnosti Harwoodovog teksta, ali i o našem društvu i ovom prostoru, u kojem se, nakon gotovo trideset godina, ponovo prepoznajemo u istim dilemama.

Nama je Lenkino promišljanje o tim pitanjima izuzetno važno. Čini mi se da svi dijelimo jednu zajedničku misao, vođeni prije svega željom da kroz ovu predstavu kažemo istinu, o vremenu u kojem živimo, o društvu kojem pripadamo i o vlastitoj odgovornosti unutar njega.

Granica postoji

Radiosarajevo.ba: Ovo je predstava u kojoj se mnogo govori o umjetnosti, ali umjetnost istovremeno postaje predmet optužbe, sumnje i preispitivanja. Kako Vi lično doživljavate pitanje: može li umjetnik reći "ja sam samo umjetnik" i time se izuzeti iz vremena u kojem živi?

Džanić: Umjetničko djelo uvijek nastaje u određenom istorijskom, društvenom i kulturnom trenutku, pa čak i kada nije eksplicitno političko, ono na neki način svjedoči o vremenu iz kojeg je proizašlo. Politiku pritom ne razumijem samo kao stranačku politiku ili pripadnost određenoj političkoj opciji, već šire, kao prostor odnosa moći, vrijednosti, interesa i načina na koji jedno društvo uređuje vlastiti život.

Mislim da umjetnost ima pravo da postavlja pitanja, da sumnja, da preispituje i da ostavlja prostor za različita tumačenja. Ali vjerujem da postoji granica nakon koje umjetnost mora zauzeti jasan stav. Za mene je ta granica prvi metak ispaljen na nedužnog čovjeka, a posebno na dijete. U tom trenutku više ne govorimo samo o različitim pogledima na stvarnost, nego o elementarnom pitanju ljudskog života i prava na život.

Radiosarajevo.ba: Na kraju, možda nešto možda ličnije: nakon predstave koja toliko insistira na pitanju "na čijoj strani", jeste li tokom rada na njoj počeli drugačije razmišljati o vlastitim malim svakodnevnim izborima?

Džanić: Ono što mi je ova predstava možda najviše otvorila kao pitanje jeste koliko se naš odnos prema velikim stvarima zapravo vidi kroz naše male, svakodnevne izbore, ali i kroz prioritete koje u životu postavljamo.

Umjetnost mi jeste važna i ona jeste veliki dio mog života, ali ona ima svoje mjesto u mom odnosu prema svijetu i prema drugim ljudima. Ne mislim da umjetnost treba da bude najviša vrijednost kojoj se sve drugo podređuje. Meni je važnije biti ispravan čovjek nego biti velika umjetnica. Nikada ne bih stavila na vagu umjetnost i pravdu, ako je to uopšte moguće. Jer prava umjetnost je uvijek na strani istine i pravde.