Španski novinar u potresnom tekstu: Zašto navijam za Bosnu

Nedavno sam razgovarao s Anderom Izagirreom, najboljim među našim piscima, koji mi je priznao da će na ovom Svjetskom prvenstvu navijati za Bosnu.

Piše: Galder Reguera*

Upravo se vratio iz zemlje u kojoj je proveo nekoliko dana, a jedan od njegovih idola je veliki Meho Kodro, koji je nama, navijačima Athletica, svojevremeno zadavao mnogo glavobolja.

Trending

Mica Todorović, prva dama bh. slikarstva dobila mural u Sarajevu: Simbol ženskog doprinosa kulturi

Kao i na svakom Svjetskom prvenstvu, rasipaju se moje simpatije i navijam za mnogo reprezentacija. Pomalo i za Bosnu. Godine 2014. pratio sam dječju ekipu Athletic Cluba na turnir koji je organizovala škola Bubamara, koju je osnovala legenda FK Sarajeva Predrag Pašić.

Taj vješti lijevi krilni igrač odbio je napustiti grad tokom rata i uložio je sav svoj novac i energiju u stvaranje prostora u kojem su djeca svih etničkih pripadnosti mogla igrati tokom najgore opsade koju je jedan grad doživio u modernom dobu.

Jedan od dječaka nam je ispričao da su, kako bi stigli do sportske dvorane u kojoj su trenirali, morali prelaziti Skenderija most, ponekad pod mecima srpskih snajperista.

Na Olimpijskom stadionu u Sarajevu fotografisao sam se s Pašićem. Fotografija nije naročito lijepa. Zajedno smo prošetali i zapalili cigaretu na atletskoj stazi oko terena. Tada mi je ispričao kako je, nakon potpisivanja mira, jedan strani novinar koji je radio reportažu upitao jednog od njegovih dječaka za uspomenu iz rata.

Dječak mu je ispričao o danu kada je postigao fantastičan gol pod samu prečku. Novinar je onda insistirao: zanimalo ga je sjećanje iz rata. A dječak je zaključio razgovor riječima: "Pa to se i desilo tokom rata!"

Ovih dana čitam velikog bosanskog pisca Semezdina Mehmedinovića. U jednom od prvih zapisa u knjizi Sarajevo Blues čudi se kada vidi čovjeka s fantomkom i kalašnjikovom s kojim je samo nekoliko dana ranije igrao fudbal.

I u Pašićevoj i u Mehmedinovićevoj priči fudbal se pojavljuje kao suprotnost ratu, kao prostor zajedništva.

Sjećam se da sam u knjizi Razglednice iz groba Emira Suljagića pročitao kako su u opkoljenoj Srebrenici iznosili televizor na jedno brdo i gledali utakmice Svjetskog prvenstva 1994. godine, napajajući ga dinamo-mašinom pokretanom pedalom bicikla.

Ta slika me ponovo vraća Anderu, koji je nekada bio biciklista, ali i strasti prema fudbalu koju sam otkrio tih dana u Bosni.

Kako bi bilo lijepo znati da danas slave.

*Galder Reguera, ugledni španski pisac, filozof i kolumnista poznat po tekstovima u kojima povezuje fudbal s društvom i kulturom

Napomena: Tekst preveo prevoditelj Marc Casals Iglesias, španski pisac i prevoditelj