Izudin Bajrović: Ne mogu zaboraviti kulturnu scenu Sarajeva teške 1993. godine

Nakon sjajne premijere predstave Narodni poslanik u prepunom sarajevskom Bosanskom kulturnom centru početkom jula, otputovao je u Novi sad gdje je trijumfovao na festivalu  Novi Tvrđava Teatar. Festivalski žiri dodijelio mu je nagradu za njabolje glumačko ostvarenje zasluženo ulogom Kralja Leara u istoimenoj predstavi Diega de Breae i prema dramaturgiji mlade Džejne Avdić.

Večeras (utorak) će Bajrović ponovo u 20 sati izaći pred publiku u BKC-u s drugom reprizom predstave "Narodni poslanik". Ipak, do odmora v.d. direktor Narodnog pozorišta Sarajevo, morat će se još malo strpiti, jer je pred njim nova saradnja s Albanom Ukajem, koji će ovaj put biti iza kamere.

Uz sve obaveze i vrlo malo malo vremena za predah, Bajrović je vrlo rado i otvoreno u intervjuu za Radiosarajevo.ba govorio o svojim aktivnostima, mlađim kolegama, politici, ali i vremenu kada je kulturna scena prkosila olovnom nebu nad Sarajevom.

Radiosarajevo.ba: Veliko interesovanje vlada za predstavu "Narodni poslanik" koja je večeras ponovo na sceni BKC-a. Da li ste očekivali pomamu kakva je zabilježena u noći premijere i prve reprize?

"I nas je iznenadio tako veliko interesovanje publike. BKC je, ipak, velika dvorana, a bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, pa čak i malo više od toga. Nadamo se da smo opravdali povjerenje publike i cijenu ulaznice koju su platili i nadamo se i da će naredne izvedbe isto tako biti interesantne za publiku."

Radiosarajevo.ba: Ekipa predstave je spoj mlađih generacija i iskustva. Molimo Vas da se osvrnete na Alena Muratovića koji je radio adaptaciju i režiju, ali i druge mlađe kolege?

"Ja sam u toj ekipi ubjedljivo najstariji. Postoji i jedna generacija koja je malo mlađa, zatim srednja i najmlađa, ona koja je tek završila akademiju. Tako da nas ima od 25 do 55 godina. Reditelj isto pripada jednoj mlađoj, srednoj, da tako kažem generaciji. To je pozorište, ono da bi bilo pravo zahtjeva miks generacija. Mi u Sarajevu imamo problem što nemamo dovoljan broj, posebno glumaca starijih generacija, pa nekada moramo praviti kompromise i prepustiti uloge ljudima kojim te uloge i ne odgovaraju godinama. U pozorištu je to bitno jer godine nose iskustvo životno i ne morate da ga izmišljate.

Dakle, u predstavi Narodni poslanik mi smo se izmješali generacijski i mislim da je i to jedan od njenih kvaliteta. Meni je malo teže bilo pristići njihovu kondiciju, međutim, trudio sam se i čini mi se i uspio."

Radiosarajevo.ba: Kada već spominjemo rat, prije nekoliko dana, na svom Facebook profilu, objavili ste fotografiju snimljenu sa Susan Sontag na ulicama Sarajeva 1993. godine.  Iste godine kada je svjetska intelektualka i aktivistkinja, koja je nažalost preminula 2004., u Sarajevu u okviru MESS-a režirala predstavu „Čekajući Godoa“. Šta ste svojom objavom željeli poručiti?

"Jednostavno sam tek došao do te fotografije. Ne mogu reći da sam nostalgičan prema 1993. godini, to je najteža ratna godina, ali nekako sam osjetio potrebu da ljudi vide da smo mi funkcionisali kao umjetnici čak i u tom najtežem periodu. Dakle, nikakav poseban razlog, nikakva posebna poruka, već onako da podijelim uspomenu na teške dane, ali i dane kada smo živjeli u nadi i od nade da će doći nešto sretnije i ljepše. To je bio nekakav kulturni odmak spram svega što se dešavalo, ne samo u pozorištima, bilo je tu i koncerata i još nekih dešavanja. Bio je to bijeg i za nas i za publiku koja je rizikujući živote dolazila u pozorište i ispunajvala ga. Uvijek smo imali pune sale. Valjda je to bio pokušaj bijega od strašnog zla koje nas je okruživalo.“

Radiosarajevo.ba: Kažete da se i danas osjete posljedice rata u pozorištu.

"Generacija koja je starija od mene, oni su već u penziji, iako ih i nije bilo puno. Neki nisu ni zdravstveno dobro, neki su nažalost otišli s ovog svijeta, rat je učinio svoje. Monogo ljudi moje generacije u ratu je napustio grad, ostalo je nekoliko glumaca, a priroda i vrijeme čine svoje. Nove generacije dolaze i njih ima u većem broju, skoro pa i dovoljno, jedino je problem što sada nema posla dovoljno ni za jedne ni za druge, pošto nam je produkcija u svakom smislu izuzetno slaba. Danas glumci radne mnogo manje nego što bi željeli, a i što bi bilo normalno.“

Radiosarajevo.ba: Vratimo se na vedrije teme. Uloga u predstavi Kralj Lear, čini se, u potpunosti Vam je legla, a to je ovjereno i posljednjim priznanjem u Novom Sadu. Čestitamo.

"To je festival čija je osnivačica i rukovoditeljica čuvena teatarska djelatnica Vida Ognjenović i koji se održava na otvorenom, ali zbog vremenskih nepogoda predstavu smo morali odigrati u pozorištu. Ipak, ispalo je jako dobro. Jako sam zahvalan na nagradi za najboljeg glumca, sretan sam zbog toga.“

Radiosarajevo.ba: U Narodnom pozorištu Sarajevo trenutno je ljetna pauza. Nedavno se desila i smjena direktorice Marijele Margete-Hašimbegović. Molimo Vas za komentar?

"Da, glumci sada odlaze na odmor. Desila se smjena, možda je dobro što je u ovom periodu da se stvari poslože prije početka naredne sezone i da dobijemo ljude koji će rukovoditi. Neki projekti su započeti i nadam se da će se realizirati do kraja, ne vidim neki razlog da budu prekinuti. Naprotiv, mislim da pozorište ne smije prestati da funkcioniše. Moj ugovor v.d. direktora ističe 01. septembra, a šta će i kako biti, ko bude izabran za direktora pozorišta donijet će novu odluku. Nadam se da će se ta pitanja riješiti što prije zbog pozorišta i publike prije svega.“

Radiosarajevo.ba: Šta Vas očekuje u narednom periodu?

"Imam da snimim jedan kratki film. To je projekt mog kolege Albana Ukaja, koji će i režirati i za koji je napisao i scenarij. Nakon toga pokušao bih i da se odmorim, jer dosta sam bio aktivan  i dosta su naporni bili svi ti projekti koje sam radio.“

Radiosarajevo.ba: Glumci često čine korak prema režiji. U tom smislu, barem u posljednje vrijeme, možemo spomenuti Ukaja, Ermina Bravu, Alena Muratovića...

"Glumac je čovjek umjtnik i može da bude zainteresovan za razne discipline. Oni mogu biti i slikari i reditelji, a ne samo scenaristi i reditelji. Ne znam iz kojeg razloga ljudima bude čudno kada se kaže da glumac radi nešto drugo. Možda neozbiljno shvataju glumu kao posao i divno je da ima kolega i koji žele da se okušaju u nekim drugim disciplinama unutar našeg posla.

Dakle, imaju neku želju i to je po meni divno. Inače, Albanu je ovo drugi film, a ja sam, hvala Bogu, igrao i u njegovom prvom filmu i drago mi je što ćemo nastaviti tu saradnju.“

Radiosarajevo.ba: Upravo ste se i Vi usudili da se odmaknete od glume zakoračivši u političke vode. Glumci su, uglavnom, kroz svoje umjetničko djelovanje u stalnoj borbi za istinske vrijednosti i pravdu, dok je do toga u politici teže doći?

"Ukoliko želite možemo i to spomenuti, ali gluma je moj primarni posao. Vjerujem većini ljudi koji koji kažu da u politiku ulaze sa željom da doprinesu društvu. Međutim, koliko politika sama sa sobom nosi komplikacija i koliko se svodi na neke mnogo praktičnije stvari nego što je ideja s kojom uđete u nju, to je put koji vas dočeka. Moja želja jeste bila zaista, kada sam odlučio da se politički aktivram, da dam doprinos od sebe onoliko koliko sam želio da moje dvoje djece, koje žive u Sarajevu i namjeravaju ovdje ostati, imaju povoljniji okvir u kojem će djelovati, živjeti i u kojem će s manje frustracije gledati na svijet oko sebe.

To je bio jedini cilj zbog kojeg sam ušao u politiku i zašto sam se priključio Savezu za bolju budućnost, jer je to bila neka nova stranka za koju i dalje smatram da može biti alternativa. Ne gazim na ovim stvarima koje nas prate više od dvadeset i više godina. Zaista bih želio da na taj način gradimo ovu našu državu, državu u kojoj će najbitnija biti sposobnost i želja da se nešto pozitivno učini, u kojoj nas neće svako malo upozoravati na opasnosti koje su često izmišljene. Uvijek se nadam da će svaki novi izbori okrenuti stvari i da će glasači uspjeti da nađu te ljude u koje vjeruju i za koje su sigurni da će im dati ono što im je potrebno. Politiku ne smijemo svesti na lični interes, to nije politika koja me zanima."