Alispahić: "Srebrenica je rana, kao i Prijedor i Višegrad i Foča. Vrijeme ne ublažava tugu..."

U okviru obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici, na sceni Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) u srijedu, 09. jula, održana je svjetska premijera predstave Cvjetovi Srebrenice, nastale u koprodukciji sa britanskom grupom LegalAliens Theatre i uz podršku Festivala MESS.

Predstava, inspirisana istoimenim ilustrovanim romanom Aidana Hehira, prati put irskog profesora koji, godinama nakon rata, dolazi u Bosnu i kreće na lično i kolektivno putovanje prema Srebrenici.

Kroz fizički teatar, svjedočenja i scenski hor žena, Cvjetovi Srebrenice istražuju šta znači pamtiti, kome pripada bol i kako da se sjećanje sačuva kao čin otpora.

Tim povodom razgovarali smo sa Selmom Alispahić, jednom od glavnih glumica u ovom međunarodnom ansamblu.

Govoreći o svojoj ulozi u predstavi, Alispahić je istakla kako joj pristupa s posebnom pažnjom – i kao glumica, i kao osoba koja dolazi iz ove zemlje.

"Skoro 30 godina odazivam se svakom pozivu i događaju koji čuva sjećanje na Srebrenicu, tako da mi je i ova predstava vrlo važna jer je mali doprinos kulturi sjećanja.

Za mene kao glumicu ne postoji dilema da li je ovakva predstava potrebna, a za mene kao građanku ove zemlje i kao majku dvoje djece, govoriti o Srebrenici predstavlja osnovnu ljudsku dužnost koja nema nikakvu alternativu. Govoriti o Srebrenici znači boriti se za budućnost kako se našoj djeci i nekim budućim generacijama nikada tako nešto ne bi ponovilo", objasnila je glumica.

Pripreme su tekle emotivno, posebno jer je predstava došla u trenutku kada se obilježava trideset godina od genocida.

"Mislila sam da je vrijeme ublažilo tugu, ali nije. Ne borim se više protiv te tuge, nego je prihvatam kao dio svoje stvarnosti. Nisam se u ovih 30 godina nikada umorila od te tuge jer smatram da sve dok postoje oni koji negiraju genocid, oni koji izvrću činjenice, oni koji se bave spinovanjem informacija, mi moramo svakodnevno podsjećati na Srebrenicu. Nemamo mi na ovim prostorima luksuz zaborava, nakon svega što se dogodilo našem narodu", naglasila je Alispahić.

Posebno je naglasila trenutak kada stoji na sceni i izgovara riječi koje postaju više od teksta – koje postaju glasovi onih kojih više nema.

"Govorim uvijek u ime onih čiji glasovi se ne mogu čuti, onih koji su žrtve, ali i onih preživjelih koji pokušavaju da nastave svoje živote. Bitno je da i oni znaju da njihovi najmiliji nisu zaboravljeni, da se iz strašne tragedije moraju naučiti lekcije, da moramo čista srca i prave kičme, glasno i jasno reći da je naš narod bio žrtva najstrašnijeg genocida koji se dešavao u srcu Europe devedesetih godina prošlog vijeka. Moramo govoriti i zbog toga što nam se pred očima trenutno dešava strašni genocid nad palestinskim narodom, a osjećamo se nemoćni da ga zaustavimo."

Na pitanje postoji li scena koja je svaki put pogodi istim intenzitetom, Alispahić bez zadrške odgovara da je jedna scena nama svima dobro poznata.

"Postoji scena posljednjeg pozdrava majke i sina u kojoj ona govori o tome kako ju je njeno dijete hrabrilo dok je znao da odlazi u sigurnu smrt. Svjesna sam da je to priča koju pričamo kroz jedan teatarski čin i da mora postojati uvijek doza profesionalizma i dužnosti da se priča ispriča što jasnije i bolje, ali to je trenutak u kojem svaki put osjetim strah da neću moći nastaviti.

Ovo je predstava koja dostojanstveno i sa puno poštovanja priča jednu od mogućih priča o Srebrenici. Ima ih toliko i mislim da nismo dovoljno učinili u posljednjih trideset godina u teatru da se što više takvih priča čuje. Ali, svaki plemeniti čin sjećanja je potreban. SARTR je u tome uvijek bio vodeći teatar u BiH", izjavila je Alispahić.

A šta ostaje kada se svjetla ugase i zavjesa padne? Alispahić ne ostavlja dilemu.

"Ostaje tuga, uvijek tuga, ali i svijest o tome da sam individualno uradila onoliko koliko sam mogla da se Srebrenica nikada ne zaboravi. Uvijek mislim da sam mogla više, ali kada se osvrnem, osjećam mir da sam i profesionalno i lično posvetila vrijeme, upotrijebila svoje umijeće i svoj ljudski angažman da glasno progovorim kad god sam imala priliku i kada sam tu priliku sama stvorila.

Srebrenica je rana, rana su i Prijedor i Višegrad i Foča i mnogi gradovi ove zemlje u kojima su na najstrašniji mogući način ubijani naši ljudi. Najmanje što možemo učiniti je da govorimo, sjećamo se, ne zaboravljamo. Zbog nas danas i zbog naše djece sutra", zaključila je Selma Alispahić za portal Radiosarajevo.ba.