Nafisa Latić | Šta slučaj "Željava" otkriva o ulozi koju je Evropa namijenila BiH i regionu

Vojni aerodrom Željava nekada je predstavljao vrhunac jugoslavenskog inženjeringa. Četiri tunela, visoka osam i široka dvadeset metara, uklesana su u podnožje planine kako bi u svakom trenutku mogla primiti desetine borbenih aviona spremnih za polijetanje. Izgrađena na granici današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Željava je bila jedan od najambicioznijih vojnih projekata socijalističke Jugoslavije -  skrivena tvrđava projektovana za državu koja više ne postoji. Danas bi, prema navodima regionalnih medija, ovaj relikt Hladnog rata mogao dobiti sasvim novu namjenu.

Piše: Nafisa Latić za Radiosarajevo.ba

Dok se Hrvatska priprema za provedbu novog Pakta Evropske unije o migracijama i azilu, Željava se spominje kao moguća lokacija velikog centra za prihvat i obradu migranata. Protesti su već održani u hrvatskoj Lici, dok zabrinutost raste i s druge strane granice, posebno u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu. Za Bosnu i Hercegovinu ovo je podsjetnik na dobro poznati strah da bi, svaki put kada Evropa promijeni svoju migracijsku politiku, posljedice ponovo mogli snositi upravo mi.

Migranti na bosanskoj granici

Za stanovnike sjeverozapadne Bosne ovo nije apstraktna evropska rasprava. Tokom prethodnih migrantskih kriza Bihać i Velika Kladuša postali su mjesta u kojima su hiljade ljudi ostajale zaglavljene nakon neuspjelih pokušaja prelaska u Hrvatsku i Evropsku uniju. Bosna i Hercegovina nikada nije bila njihovo konačno odredište.

Ali je postala mjesto na kojem su se evropska zatvorena vrata najdirektnije osjetila. Lokalni zvaničnici u Bihaću već su upozorili su da ih ova ideja vraća u period neizvjesnosti i straha, dok pojedini građani otvoreno poručuju da će se „sve opet slomiti preko naših leđa“. Ta rečenica možda najbolje opisuje bosansku perspektivu. Jer pitanje nije samo ima li Hrvatska pravo da upravlja migracijama na svojoj teritorij već šta se dešava s Bosnom i Hercegovinom kada Evropska unija dodatno učvrsti svoju granicu svega nekoliko kilometara dalje.

Evropska migracijska politika ulazi u novu fazu. Rasprava se više ne vodi samo o tome šta se dešava nakon što migranti stignu na teritoriju Evropske unije. Sve više se govori o tome kako migracije kontrolirati, obrađivati ili zaustaviti prije nego što uopće stignu do političkog i ekonomskog centra Evrope.

Upravo u tom kontekstu treba posmatrati novi evropski plan za povratak migranata. Evropska unija trenutno radi na novim pravilima koja državama članicama daju više prostora za uspostavljanje takozvanih „centara za povratak“ ili return hubs u trećim zemljama za osobe koje nemaju pravo ostati na teritoriji Unije. Ideja je da se postupci povratka ubrzaju i da se smanji broj ljudi koji nakon odbijenog zahtjeva za azil ostaju u Evropi.

Pristalice tvrde da će sistem učiniti migracijsku politiku efikasnijom. Kritičari, međutim, upozoravaju da se radi o novom obliku eksternalizacije migracijske politike – procesu u kojem se najosjetljiviji dijelovi migracijskog sistema, od pritvaranja do deportacija, postepeno premještaju izvan granica Evropske unije. Balkan već zna kako takvi eksperimenti izgledaju.

Italija i Albanija

Italija i Albanija već nekoliko godina testiraju jednu verziju tog modela. Prema sporazumu iz 2023. godine, migranti koje italijanske vlasti presretnu na Mediteranu trebali su biti prebačeni u centre u Albaniji koji bi funkcionirali pod italijanskom jurisdikcijom.

Projekat je naišao na brojne pravne izazove i višemjesečna kašnjenja, ali Rim od njega nije odustao. Naprotiv, albanski centri sve više postaju povezani s pritvorom i procedurama povratka migranata. Ono što je prije nekoliko godina izgledalo kao izuzetak, danas se sve češće spominje kao mogući model za budućnost. Zapadni Balkan više nije samo regija proširenja Evropske unije. On postaje dio njene nove migracijske arhitekture.

Bosna i Hercegovina i Srbija godinama pokušavaju balansirati između evropskih očekivanja, vlastite političke krhkosti i humanitarnih obaveza. Obje zemlje nalaze se izvan Evropske unije. Obje zavise od evropskih fondova i političke podrške. Obje se nalaze na rutama koje već više od decenije oblikuju evropsku migracijsku politiku. Trenutno ne postoje zvanični prijedlozi da Bosna i Hercegovina ili Srbija postanu domaćini evropskih centara za povratak migranata.  Ali kako evropske vlade trpe sve veći politički pritisak da smanje broj neregularnih migranata, rast će i iskušenje da se dio tog tereta premjesti dalje od zapadnoevropskih prijestonica i bliže evropskoj periferiji.

Tu se migracijska politika susreće s politikom proširenja. Predsjednik Evropskog vijeća Antonio Costa nedavno je tokom posjete Zapadnom Balkanu izjavio da proširenje više nije pitanje hoće li se dogoditi, nego kako i koliko brzo. Crna Gora se danas smatra najozbiljnijim kandidatom za članstvo, dok je i Albanija značajno ubrzala pregovarački proces.

Šta Evropa poručuje BiH?

Ipak, za Bosnu i Hercegovinu i ostatak regije ostaje jedno neugodno pitanje. Ako se Zapadni Balkan zaista približava Evropskoj uniji, kakva mu se zapravo uloga namjenjuje?

Da li su ove zemlje buduće članice koje se postepeno uključuju u evropski projekat kao ravnopravni partneri? Ili postaju dio novog sistema u kojem se najosjetljiviji evropski problemi - migracije, pritvor, deportacije i kontrola granica - sve više guraju prema rubovima kontinenta?

Zabrinutost koju je ovaj projekat  izazvao u Bosni i Hercegovini sasvim je opravdana. Jer Bosna i Hercegovina dobro zna šta znači stajati neposredno izvan evropske granice i živjeti s posljedicama odluka koje se donose negdje drugdje. Tvrđava izgrađena za odbranu jedne nestale države danas bi mogla postati simbol kontinenta koji svoje granice pokušava pomjeriti sve dalje od sebe.

Bosna i Hercegovina već se godinama bori sa političkom krizom, ekonomskom stagnacijom, odlaskom stanovništva i dubokim institucionalnim podjelama. Teško je zamisliti zemlju koja je manje spremna da preuzme još jedan teret koji nije sama stvorila. Bosna i Hercegovina ne može sebi priuštiti da pored svih vlastitih kriza postane i čekaonica za evropske migracijske politike.

Jer ako Evropa zaista želi da ova zemlja jednog dana bude dio Unije, onda je mora početi posmatrati kao budućeg partnera, a ne kao tampon-zonu.

U suprotnom, Željava neće biti samo priča o jednom napuštenom vojnom aerodromu. Bit će upozorenje o tome kakvu je ulogu Evropa namijenila Bosni i Hercegovini i regionu.

** Autorica je bosanskohercegovačka novinarka koja već godinama živi i radi u Republici Turskoj.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.