Antimuslimanske izjave: Parižani više ne žele Eagles of Death Metal

Radiosarajevo.ba
Antimuslimanske izjave: Parižani više ne žele Eagles of Death Metal
"Kada musliman vidi Amerikanca koji je krupan i tetoviran, on ga fiksira pogledom", samo je jedna od ksenofobnih izjava frintmena benda Eagles of Death Metal zbog kojih su otkazani njihovi koncerti

U bombardiranju medija gnjevnim reakcijama francuskog društva u povodu novog vladinog zakona o radu, te svakodnevnih blokada benzinskih postaja, štrajkova i sukoba manifestanata i policijskih snaga, jedna vijest prošla je sasvim nezamijećeno.

Piše: Andrej Đerković za Radiosarajevo.ba

Festival Cabaret Vert na sjeveru Francuske i kultni pariski festival Rock en Seine otkazali su nastupe američkoj rock grupi Eagles of Death Metal zbog kontroverzne izjave frontmena Jesseja Hughesa u razgovoru za Fox Business Network, da su neki redari u pariskoj koncertnoj dvorani Bataclan, gdje je grupa nastupala kada su izvršeni teroristički napadi tog kobnog 13. novembra prošle godine - znali da se napad sprema. To ga nije zaustavilo, pa je u paleokonzervativnom njujorškom Taki’s Magazine izjavio: “Sjećam se da su konstantno fiksirali pogled na jednog od naših muzičara. No, prikačio sam to ljubomori Arapa prema nama, ako shvatate što želim da kažem? Kada musliman vidi Amerikanca koji je krupan i tetoviran, on ga fiksira pogledom.” ( ??!!)

Organizatori ova dva festivala, zamjeraju Hughesu navedene rasističke izjave i činjenicu da je (ponovno) optužio Bataclanove zaposlenike muslimane da su pomogli teroristima u napadu, tako da u zvaničnom saopćenju organizatora festivala stoji: “Zbog neslaganja s nedavnim tvrdnjama koje je Jesse Hughes izrekao u razgovoru za američke medije, festivali Cabaret Vert i Rock en Seine odlučili su otkazati nastup bendu. Zahvaljujemo na razumijevanju”.

Očito je da je u onom svjesnom dijelu francuskog društva napokon došlo do iskrenog osvještenja i da je romansa između Francuske i EODM, dobila svoj tužan (no  predviđen) kraj. Još prije tri mjeseca, pariska samozvana kulturološka i medijska scena (jer sve ostalo za njih je provence), dizala je EODM u oblake, što je kulminiralo njihovim koncertom u pariskoj koncertnoj dvorani Olympia. Edith Piaf, Marlene Dietrich, Leo Ferré, Rolling Stones, Beatles… su neka od imena koji su svirali u legendarnoj pariskoj Olympiji. Svirati u ovom kultnom prostoru, znači dostignuti besmrtnost.

No, vremena su se nažalost promijenila, tako da se 16. januara na nostalgičnom i bezvremenskom displeju na fasadi Olympije našlo ime grupe Eagles of Death Metal. Grupa čija referenca je bila moguća prije uvrštavanjem njihovih pjesama u reklame Microsofta i Nike, no svojim muzičkim ili koncertnim dometima ni blizu. Sve do 13. novembra...

Tog tragičnog dana, grupa je svirala u pitoresknoj sali Bataclan pariskog 11. arondismana, čije ime referira na šinozierički mjuzikl Jacques Offenbacha “Ba-ta-clan”. Malo poslije početka koncerta, četiri napadača su ušli u salu i otvorili vatru. Tokom okupacije sale koja je trajala negdje do iza ponoći, napadači su hladnokrvno usmrtili 89 posjetilaca i preko stotinu ih je povrijeđeno. Nakon ulaska specijalnih policijskih postrojbi GIGN, isti su se raznijeli eksplozivom.

I tako su, čak i bez neke nove pjesme za reklamu, Eagles of Death Metal, banalni kalifornijski bend i njihov ekscentrični pjevač Jesse Hughes, postali odjednom Francuzima još jedan fiktivni “simbol otpora” ekstremizmu i još gore, simbol slobode?! Da li je to baš tako?

Retrogradne političke i životne pozicije, kompatibilne s pozicijama samih napadača

Jedna od glavnih floskula francuske inteligencije i novinarskog miljea bila je da su napadači (inače francuski državljani) bili protiv njihovog stila života. Floskula je samo rezultat ignoriranja dosadašnje francuske vanjske politike i (ne)shvatanja društvenog sustava vlastitog nacionalnog korpusa, tako da je najlakše bilo okrenuti arogantan stav Quai d'Orsay-a i ne vjerujući samom sebi, govoriti da su napadači 13. novembra, zapravo napadali njihove vrijednosti i kulturni model života. No, osvrćući se na politička i religiozna shvatanja, samo rijetkima karizmatičnog pjevača Jesse Hughesa, možemo samo zaključiti da su njegove retrogradne političke i životne pozicije, grosso modo kompatibilne s pozicijama samih napadača i koje su također protiv tog njihovog stila života.

Taj način života - laička republika u kojoj je (ili bi po ustavu trebala biti) religija odvojena od države, zemlja slobode i mira (ma što im to značilo), taj joie de vivre, po plitkim zaključcima francuskih medija, čini francuski stil života koji je, eto, kao smetao tim sljedbenicima imaginarne države na Bliskom istoku.

Jesse Hughes, kvazisimbol otpora tim istim sljedbenicima, ustvari slijedi većinu njihovih shvatanja. Ovaj ultrakonzervativac, protivnik je abortusa, aktivni je član i strastveni pobornik američke Nacionalne streljačke asocijacije (NRA), centralne lobističke grupe koja se poziva na Drugi amandman koji garantira individualno pravo na nošenje oružja. Rođen u Južnoj Karolini, konstantno i svjesno ističe svoj “južnjački” (čitaj: bjelački) identitet. Hugues je nedvojbeni fan republikanskog kandidata na ovogodišnjim predsjedničkim izborima, Donalda Trumpa. Da, onog istog koji je izjavio: “Mogao bih stajati nasred Pete avenije, upucati nekog i ne bih izgubio birače.” (!?)

Baš kao i napadači koji su došli do svoje vjere kroz propagandu elektroničkih medija, Jesse Hugues, se poslije rokerskog putešestvija i druženja s alkoholom i drogom, također odjednom susreo sa svojom vjerom, te preko interneta postao svećenik Universal Life Church, još jednog od mnogih anomalnih rezultata suvremenog američkog društva. Baš kao što napadači, ti instant vjernici pozivaju kjafire da se vrate svevišnjem, tako i on eksplicitno sa svoje strane poziva svoje kjafire da se vrate u Božje okrilje i to što prije.

Dajući intervju švedskoj televiziji TV4, poslije koncerta u Stockholmu, kojim je bend poslije tri mjeseca pauze nastavio prekinutu turneju, Hugues je kazao: “Znao sam točno što se dešava. Mislim da sam bio jedini na sceni koji sam znao instinktivno što se dešava. Veoma je važno da svi znaju što se desilo s našim prijateljima (posjetiocima) unutar sale. Možda će zvučati grozno, no naši prijatelji su lijepo umrli, sa ponosom i hrabrošću.” Za razliku od “njegovih prijatelja” kako ih je pred pariski koncert poltronski nazivao Hughes, on sam se ne može ponositi s vlastitom hrabrošću, jer je, kako se vidi na jedinom amaterskom video snimku napada, on sa prvim pucnjem pobjegao glavom bez obzira, dok su ostali muzičari iz grupe još uvijek zbunjeno gledali sa bine.

Slušajući njegovu izjavu isti dan za francusku novinsku agenciju AFP: “Imam osjećaj da smo slijedom događaja bili izabrani (...). I to shvatam kao obvezu. Bog je taj, koji nas je uputio da se vratimo u Pariz”, kao da slušamo propagandne videoporuke napadača snimljene prije tog tragičnog 13. novembra, u kojima oni izjavljuju kako su i oni “izabrani” i da i oni imaju “obvezu”…

Taj februarski koncert u Olympiji je nešto što je arogantnom i zbunjenom Parizu prijeko bilo potrebno, da se završi koncert koji je brutalno prekinut, te da se ukaže značaj nevinim životima koji su brutalno prekinuti. Prijeko je bio potreban i njihovim iskrenim fanovima koji su na koncertu bili isključivo zbog njihove muzike. Preživjelim posjetiocima koncerta koji su pozvani da prisustvuju istom i da zajedno završe započeto, koncert je došao kao neka vrsta psihološke terapije.

No, stavljajući tada Jesse Hughesa na scenu čuvene Olympije i istovremeno na pijedestal internacionalnih heroja je prije svega neumjesno, da ne kažemo nakaradno. Ako ništa, onda zbog te izgubljene mladosti i “njihovog načina života” koji je bio daleko od vjerskog fanatizma kako napadača, tako i samog Hughesa.

Srećom, greška je ispravljena, uz “svesrdnu suradnju” dotičnog.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak