Sarajevska priča iz davnina: Zeleno-bijela reduta, balska fešta za dame i gospodu

Prije nekih sedamdesetak i više godina, u zimskim mjesecima siječnju i veljači iliti januaru i februaru, sarajlije su se uveliko zabavljali na zabavama – balovima koje su organizirala kulturna i sportska društva H.K.D. “Napredak”, H.P.D. “Trebević”, “Uzdanica”, “Gajret”, “La Benevolencija”, “Prosvjeta”, “SAŠK” (Sarajevski Amaterski Športski Klub) i drugi. U Sarajevu je tada živjelo oko 50-60 hiljada stanovnika. 

Piše: Damir Dvorniković za Radiosarajevo.ba

Jedna od najpopularnijih zabava bila je SAŠK-ova  Zeleno bijela reduta, krabuljni ili ples pod maskama, redovito održavana posljednje subote u drugom mjesecu, pred početak uskrsnog posta. Ovim maskenbalom završavala bi sezona zimskih balova. 

Pripreme za  Zeleno bijelu redutu započinjale bi već ljeti. Članovi uprave i simpatizeri kluba bi do u detalje planirali program zabave, dekoraciju prostora i sve ostalo neophodno da ova lijepa fešta uspije. Uporedo sa naporima muških “saškovaca” i njihove ljepše polovine bi započinjale svoje pripreme prikupljajući modne žurnale iz Zagreba, Beča, Graca i drugih modnih centara, u potrazi za željenim modelima haljina i krabuljnih kostima. 

Za svaku zabavu nabavljala bi se druga balska haljina, a naročito se vodilo računa da se na jednoj zabavi ne pojave istovremeno dvije iste haljine ili maskirana kostima. Bilo je uobičajeno da svaka dama ima svoju standardnu šnajdericu, “slatke brige” za gospođe i njihove kćeri. U svaku zabavu nastojalo se unijeti nešto novo, u pogledu sadržaja programa i u vezi krinki (maski) kao i svih detalja koji bi obogatili feštu. 

Tako, jedne godine, dok je cijeli svijet govorio o cepelinu, napravljen je od žice skelet cepelina, a zatim presvučen zeleno bijelim (tradicionalne boje kluba) platnom te postavljen da visi sa stropa dvorane za ples. Na cepelinu je pisalo “Graf zeppelin - “SAŠK”. 

Sljedeće zime, loptu veličine 2 metra je u glavnu plesnu dvoranu, na kolicima u obliku auta, dovezao dječak obučen u zeleno bijeli dres. Tačno u ponoć lopta se rastvorila i iz nje je iskočila osmogodišnja Branka Novotni, kći igrača i osnivača “SAŠK”a Đure Novotnog. Djevojčica u zeleno bijeloj balskoj haljini i sa zastavom kluba u rukama je uzviknula: “Živio SAŠK!”, što je pozdravljeno burnim pljeskom sudionika zabave. Iz godine u godinu uvijek se nešto novo i interesantno pronalazilo.

Zeleno bijela reduta održavala se u Napretkovoj palači, u tri dvorane smještene jedna iznad druge. U Napretku, Trebeviću i Napretkovom podrumu, inače noćnom lokalu. U svakoj dvorani svirao je plesni orkestar, sastavljen od profesionalnih i amaterskih muzičara, klupskih simpatizera koji su zabavljali goste sve do ranih jutarnjih sati. Svirali su od srca i to je bio njihov doprinos zabavi. 

U ledenim zimskim danima, uz zvonjavu zvona na konjima koji su vukli saonice, pokriveni debelim crvenim visočkim pokrivačima, dolazile bi dame i gospoda u Napretkovu palaču na tradicionalnu Saškovu  Zeleno-bijelu redutu. U dobro zagrijanim prostorijama dame su u garderobi ostavljale svoje bunde i šešire, gospoda odlagala crne kapute s krznenim ovratnicima, cilindre, polucilindre i šešire, a zatim bi svi na lica stavljali krinke ili maske raznih oblika i zabava bi počinjala. 

Među brojnim izvođačima koji su tih godina nastupali i davali poseban pečat čitavom događaju isticala se Vlasta Ritiš, markantna plavuša koja je oduševljavala svojim altom, a mnogi su je uspoređivali sa čuvenom njemačkom pjevačicom Zarah Leander. Posebno je dojmljiva bila njena interpretacija pjesme “Ja se opraštam cigani sa vama” i drugih romansi.

Nakon izvedbe pjevačkog programa, započinjao bi plesni dio tradicionalnim bečkim valcerom “Na lijepom plavom Dunavu”, a otvorio bi ga predsjednik SAŠK-a plešući sa svojom suprugom. Gospoda su nosila frakove, smoking ili za to vrijeme oficijelna svečana odijela – crni sako i  hlače na pruge, košulje tvrdih prsa i manžete te lakovane crne bečke šimi cipele uz obaveznu krinku na licu. Ili bi se, kao i pripadnice ljepšeg spola, opredijelili za razne maske, kostime kauboja, indijanaca, rimljana ili neke druge. Štimung na zabavi uvijek je bio izvanredan tako da bi uz pjesmu i ples vrijeme protutnjalo munjevito. 

Uz muziku tri plesna orkestra te glasove pjevačica i pjevača, po glatkom sjajnom parketu, u plesnom ritmu vrtjeli su se krabuljni kostimi, balske haljine, frakovi i smokinzi s krinkama sve do ponoći. 

U ponoć su se skidale maske, a veselo društvo bi biralo najljepšu i najoriginalniju masku dame i gospodina kao i najbolji plesni par. Potom su se uz buran pljesak pobjednicima dodjeljivale nagrade. 

Jelo i piće koje se prodavalo i služilo na zabavi bilo je dobrovoljni prilog članova i simpatizera kluba. Među njima su bili i vlasnici gostiona i vinskih podruma, Šerka i Janović, Radić, Vučina, braća Gec i dr.  Pečenja, različite vrste pita, slane štanglice, pogačice, torte, baklave, štrudle i drugi kolači kao i alkoholna i bezalkoholna pića, izbor jako širok i šarolik. 

Vrlo popularno piće koje se redovno konzumiralo na zabavama zvalo se Bola. Pravile su ga supruge i djevojke članova SAŠK-a, a posluživale privlačne igračice hazene (rukomet na velike golove), tenisa i stonog tenisa. Kao naknada za bolu davan je dobrovoljni prilog u zeleno bijeli cilindar, koji su nosile prodavačice ovog pića. 

"Šaljivi zatvor”, korijandoli i tombola su činili sastavni dio zabave. Šaljivi zatvor se sastojao u slijedećem. U plesnoj dvorani bi se napravio mali ograđeni prostor, a dežurni “stražar” bi za određeni novčani iznos “privodio” u zatvor osobu prema želji i izboru onoga koji plati. Stražar je zatvarao plesača ili plesačicu-suparnika kod plesa ili damu koju neki gospodin želi da upozna pa “potplati” čuvara da bi se našao sa damom bar nakratko u “šaljivom zatvoru”. Da bi se izašlo iz zatvora trebalo je također platiti “svoju slobodu” tako da je ovaj vid zabave značajno uticao na prihode. Korijandole su u velikoj mjeri koristila gospoda koja bi šarenim papirićima posipali kose svojih simpatija.

Tombola je također bila obavezni dio večeri i za nju je uvijek vladao veliki interes. Izvlačila se nakon ponoći, a glavni zgoditak, živo malo prase, uvijek bi se prilikom primopredaje istrglo iz ruku onoga koji ga je uručivao sretnom dobitniku pa bi nastala opća trka. Prase bi bježalo između stolova i stolica, a mnogi bi ga pokušavali uloviti što je izazivalo buru smijeha i obaranje stolica, čaša i tanjira. 

O ovim lijepim druženjima pričao mi je otac. U to doba bio je još dječarac pa je o detaljima sa zabava slušao od svojih roditelja, a pojedinosti koje su sada pred vama ispričali su nam jednom davnom prilikom stari SAŠK-ovci, gospoda Josip Marić i Vilko Novotni.