"Svaka čast Jurek, al' burek je burek"

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Na današnji dan prije 37 godina otvorene su 14. Zimske olimpijske igre u Sarajevu, najvažniji sportski događaj održan u Bosni i Hercegovini, ali i na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Piše: Bakir Tiro za Radiosarajevo.ba

Bio je 8. februar 1984. godine. Tada osmogodišnjak, sankao sam se na sankama koje je povodom Olimpijade za mene svojeručno izradio deda. Dok sam se spuštao niz malu padinu pokraj dedine i nanine kuće u naselju Koševsko brdo sa obližnjeg stadiona Koševo čuo se žamor ljudi. Oduševljenje. Livanjskom ulicom (danas Braće Begića) na hiljade ljudi hrlilo je razdragano ka olimpijskom stadionu.

Pečat života

Sankanje sam prekinuo nakon što je deda otvorio prozor i uzbuđeno rekao:

”Ulazi. Brzo. Počinje otvaranje Olimpijade”.

Tračao sam uz stepenice. Poprilično se zadihao noseći sanke. Ušao sam u kuću dok je počinjala čuvena špica Eurovision, međunarodne razmjene TV signala. Nana je u čast Olimpijadi napravila krompirušu i hurmašice. U defileu učesnika pojavili su se i naši sportisti – Jugoslaveni. Ustali smo i aplaudirali. Kao da smo na stadionu Koševo.

Pokraj TV prijemnika stajala je figurica Vučka, maskote Igara. Osmjehivao se i mahao nam.

Sjećam se i da je tata nekoliko dana prije otvaranja Olimpijade dedi i meni pokušavao nabaviti karte za svečanu ceremoniju. Nije uspio. Bilo mi je neizmjerno žao. Međutim, iz današnje perspektive mi je drago. Ako ništa, na stadionu ne bi dobili krompirušu i hurmašice za prste polizati.

Nekoliko dana kasnije na Zetri, deda i ja gledali smo brzo klizanje. Tata je bio na Igmanu i pratio skokove. Bodrio Primoža Ulagu i društvo. No, slavili smo u svojevrsnom transu 14. februara. Naš Jure Franko osvojio je srebrenu olimpijsku medalju u veleslalomu. Bilo je veličanstveno. Grlio sam se s jednim od tada najboljih drugova, Sašom. Skakali smo od sreće. Sarajlije su klicale ”volimo Jureka više od bureka”. Moj drug i ja nismo. Bilo nam je čudno zašto bi voljeli Jureka više od bureka. Mislim, svaka čast Jureku, al' burek je (sarajevskoj djeci osamdesetih bio) burek!

Tokom olimpijskih dana sakupljali smo značke i bedževe. Razmjenjivali ih sa znamenjima ljudi iz 49 zemalja, iz kojih se 1.272 sportista takmičilo na Igrama. Sakupili smo dva velika panoa. Bio sam ponosan na dedinu i moju kolekciju.

Zimske olimpijske igre u koje je uloženo 142,6 miliona dolara zatvorene su 19. februara 1984. u dvorani ”Zetra”. Proglašene su najboljima do tada. Uglas pjevali smo ”Bilo je lijepo u Sarajevu, doviđenja u Calgariju”. Dani ponosa i slave. Pečat života.

Izgorjele sanke, kolekcija za krompire

Osam godina kasnije – rat! Sarajke i Sarajlije ubijane su sa okolnih brda. Ginuli su za slobodu. Za opstanak. Olimpijska borilišta i infrastruktura mahom su srušena. Uništena. Bob staza na Trebeviću postala je i linijom fronta. Moje specijalne olimpijske sanke izgorjele su u improvizovanoj peći kako bi se deda i nana barem na kratko ugrijali, u zimu 1993. godine, u opkoljenom Sarajevu. Našu neprocjenjivu kolekciju olimpijskih znački i bedževa deda je bio primoran na pijaci zamijeniti sa nekim od ratnih profitera za tri kilograma krompira. Pričali su da je poslije ”razmjene” 1994. bio dan primirja i da je nana napravila i tada fantastičnu krompirušu. Da su im se suze spuštale niz lice dok su ručali. Govorio je da mu je žao i sanki i kolekcije. Morao je. Bilo je to četverogodišnje preživljavanje.

Moj drug poginuo je u vojsci, na suprotnoj strani. Neki zajednički prijatelji iz osnovnoškolskih dana govorili su da je bio ”artiljerac”. Ukoliko je istina, i danas želim vjerovati samo da nije imao ništa barem sa granatom koja je pogodila dedinu i naninu kuću, kada su za dlaku izbjegli smrt.

Krajem 1995. godine došao je mir. Bilo je ideja da se ponovo kandidujemo za Olimpijadu. Bezuspješno. Krajnji domet organizacija Evropskog olimpijskog festivala mladih (EYOF) 2019. I to iz drugog pokušaja radi nesposobne vlasti. Organizatori su se pokušali igrati sa inteligencijom ljudi, spinujući ”sportski događaj poput Olimpijade”.

Sarajevski genetski kod

Brojna olimpijska borilišta ni do danas nisu obnovljena, bob staza na Trebeviću, skakaonice na Igmanu... Bjelašnica, na kojoj je Franko ”uzeo” srebro, ima gori vertikalni transport nego za vrijeme Olimpijade. Jedan šestosjed i tek nekoliko ski liftova, od kojih mnogi danima nisu u funkciji, ne može osigurati skijanje bez dugog čekanja u redovima ni u iole posjećenijim danima. Na Igmanu imamo finu stazu za nordijsko trčanje i jednu za alpsko skijanje. Radi još i dvosjed skoro pa mojih godina. U ratu srušena i do temelja spaljena ”Zetra” vraćena je u život. Dobra stara ”Skenderija” još se nekako drži mada je tzv. ”ledena dvorana” i dalje urušena. Ne u ratu, već pod teretom snijega koji je okovao Sarajevo prije devet godina.

Jahorina je jedina sarajevska olimpijska planina koja se razvila. Ima sve moderniji i raznovrstan vertikalni transport. Tokom cijele sezone veoma dobro ”upeglane” staze. Turistički je biser i u danima pandemije koronavirusa te jedno od boljih skijališta na području od Slovenije do Bugarske.

Bez obzira na apokalipsu (nakon blagostanja) te današnje vrijeme poremećenih vrijednosti, Olimpijada je utkana u genetski kod posljednjih generacija Sarajki i Sarajlija.

Te 1984. bilo je, nadasve, lijepo u Sarajevu.