Savez kolumnista | Zlatko Dizdarević: "Sporazum" za nastavak genocida u Gazi

Nakon toliko najava konačno i nešto "sporazumno" između Izraela i Hamasa  minule nedjelje. A u tim najavama, još nedavno, baš onako precizno i neupitno bilo je Netanyahuovo obećanje u američkom Kongresu kako bi "rat u Gazi mogao završiti sutra ako Hamas kapitulira, razoruža se i vrati sve taoce..." I bilo je, evo, malo sutra. Niti je Hamas kapitulirao, niti se razoružao, niti je još vratio sve taoce jer i da hoće, mnogi više nisu ni živi...

Piše: Zlatko Dizdarević, za portal Radiosarajevo.ba

Na vraćanje prvo troje Hamasovih talaca Izraelaca pristigli su "kapitulirani" vojnici Qassam brigade u novim uniformama i u bijelim novim toyotama...Pa uspostavljali red na ulicama Gaze. U sjećanje dolazi i nastavak one izjave "Bibija" i riječi da "neće pristati na ništa manje od rečenog..."

Pristao je, pritislo ga i kod kuće i u svijetu. Pa, pošto pobjede nema – i nije prvi put – svakome uz iole pamćenja u ovoj storiji od evo 77 godina jasno je da će Izrael ići dalje u nove ponavljane pokušaje da realizuje svoje "biblijske snove" po svaku cijenu.

Fantazija o primirju

I tako isponova opet i opet. Jer, pobijedili nisu, a čini se i da ne mogu uz ciljeve koje njihovim liderima postavlja nepopravljiva fantazija. Još i uz lukavost koju je konstatovao poodavne 2014. godine Dov Vajsglas, bliski saradnik premijera Sharona objelodanio je tadau svom tekstu veliki Noam Chomsky:

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

"Značaj plana primirja je zamrzavanje mirovnog procesa...kada zamrznete taj proces sprečavate uspostavljanje paledstinske države, diskusije o izbjeglicama, granicama, Jeruzalemu..." I tako, evo decenijama.

Fantazija o primirju traje posebno od 1967. i dovoljno je jasna – uz nebrojene druge primjere od tada do danas – uz dobrohotne riječi tadašnjeg ministra odbrane Moshe Dayana, u poruci Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali:

"Nemamo nikakvo rješenje, i dalje ćete živjeti kao psi, i ko god poželi može da ode, pa ćemo vidjeti gdje će nas odvesti ovaj proces..."

Čuj proces uz današnji dodatak po kojem Palestinci iz Gaze u minulih petnaest mjeseci nisu mogli ne samo da odu kud požele već su morali da se na silu sakupe tamo gdje ih se lakše ubijalo.

Sloboda za Marwana Barghoutia

Čitanjem sporazuma u tri faze, potpisanog minule nedjelje, jasno je da je i jedna i druga strana i dalje neupitna u temeljnim "filozofijama": Hamas bi da Izraelaca više ne bude ni na jednom metru teritorije u Gazi i posebno na granici sa Egiptom u Rafi. Vlast bi u Gazi da formiraju tamo sami, a sada i sa do juče udaljenim Fatahom iz Ramallaha. Odavno se već Abass sa sebi najbližima u Palestinskoj upravi baš i ne proslavlja "mirotvorstvom" sa brutalnim Izraelcima i razaranjem Zapadne obale. Naredni izbori zato tamo neće biti ni slični prethodnima.

Velika većina Palestinaca očekuje danas sa nestrpljenjem razmjenu sa Izraelom i slobodu Marwana Barghoutia, legendarnog lidera prvog i drugog ustanka – Intifade.

Mohammed Sinwar, novi i iznenadni lider Hamasa mada još nepotvrđen formalno, mlađi brat ubijenog lidera Yahya Al Sinwara, spreman je na objedinjavanje Ramallaha i Gaze, Hamasa i Fataha uz sve druge palestinske organizacije.

Zato i većina do juče brutalno gaženih stanovnika Gaze koji pohrliše na zgarišta nekadašnjih kuća, bolnica, škola...u njima danas vide pobjednike, a ne poražene. Teško je na tome graditi vjeru da Izrael neće, baš i zato, po ko zna koji put nazad u operaciju daljeg osvajanja sanjane Judeje i Samarije.

Čim se iole konsoliduju vojnički ali i na terenu obnove povjerenja stanovnika u "jedinu demokracije na Bliskom istoku". Kao što je bivalo i nakon gaženja tzv. mirovnih sporazuma poslije zločina 2006, 2008, 2012, 2014, 2021 pa evo posebno od 2023. do danas.

U svim tim sporazumima i konferencijama učestvovali su predstavnici "velikog i pravednog svijeta", da se spomenu samo Camp David, onda Madrid, Oslo sa odlukama o ograničenoj autonomiji Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali, uz priznanje Izraela od Palestinaca u Alžiru.

Bila je i Deklaraciju o neovisnosti države Palestine 1988., a prije i promatrački status u UN-u 1973. itd. itd. I svaki put, eto Izraela nazad "u igru", uvijek uz istu taktiku: Isprovocirati incident sa pravom na "odbranu države Izrael" pa koliko se stigne, ubiti, raseliti, srušiti, blokirati i, naravno, naseliti nove stanovnike na okupiranu teritoriju, posebno na Zapadnu obalu.

Evo i u satima u kojima se bukvalno dovršavao najnoviji tekst "sporazuma" o daljim "nesporazumima" u Gazi, fanatični cionistički zločinac i ministar finansija Bezalel Smotrich hladno najavljuje kako će "2025. godina biti godina suvereniteta Judeje i Samarie..."

I pticama na grani jasno je da je to priprema konačne operacije okupacije palestinske Zapadne obale uz prethodno davanje toj teritoriji biblijskog imena. I gdje je tu "uspjeh sporazuma" od 19. januara?

Uz činjenicu da je čak svaki "prekid vatre" mnogo niži stepen ugovorne obaveze od "primirja", da se o mirovnom sporazumu i ne govori. Ponovo, sve ovdje unaprijed već sluti: Ide prvo jasna provokacija Izraela knjižena na Palestince za nastavak "odbrane Izraela". Sa pravom na to od Ujedinjenih nacija, Evrope, međunarodnih organizacija itd. I podjednako hronično "iznenađenje" i "zgražavanje" . Jedan od izuzetno rijetkih odatle je  izgleda, pošteni prvi čovjek jadnih UN-a Antonio Guterres koji će glasno uz očaj kazati kako bi "aneksija Zapadne obale bila najozbiljnije nasilje..." I šta onda ?

Faktor Donalda Trumpa

Nade se, kažu, polažu u Donalda Trumpa koji evo već rastura mnoge dosadašnje planetarne realnosti ako nisu Predsjedniku i Americi u korist. Uz zaborav o karakteru te koristi koju je još davnih godina Ariel Sharon, tada premijer Izraela, na velikoj konferenciji moćne jevrejske lobističke organizacije AIPAK u Americi,  jasno definirao porukom:

"Mi smo i ovdje jači od njih i oni to znaju..."

Kako tad, tako i danas. A da ni Trumpu neće baš ići lako sve ideje sa Palestinom i Izraelom govore u prošlom mandatu propale spektakularne nakane da kroz projekat Abrams poveže Izrael sa svim arapskim zemljama Perzijskog zalijeva, kao ni "projekat vijeka" njegovog zeta, cioniste Jareda Kushnera da "uredi palestinsko pitanje dugoročno". Da im bude ugodno tamo gdje su ali da nikada ne dobiju državu.

Istovremeno je i Hamas, onda jasno suportiran izvana povremenim "kljucanjem" granaticama po Izraelu pomagao strateške ciljeve Tel Aviva u zaustavljanju pregovora u svijetu o stvaranju države Palestine ("nema pregovora sa teroristima") i posebno u rasturanju odnosa Gaze i Ramallaha.

A eno ih sada uz popriličan osjećaj u svijetu da nisu gubitnici. Pa još javno u Gazi u bijelim toyotama i uz konsolidaciju sa Fatahom. Mimo Abbasa kojeg sustižu glasovi da mu je status quo bio do juče čak i važniji od nekada neupitnih opredjeljenja da je država Palestina osnovni i neupitni cilj njihove borbe.

Nije danas malo onih koji su uvjereni da novi lider Hamasa, iza zavjese, kreira i nove odnose u organizaciji koja nije ono što je bila prije ovog rata.

Zato se polako  i prihvata od onih što su osjetili užas genocida u Gazi i shvatili  da borba za državu Palestinu, uz Izrael, jeste cilj koji nema alternative. A toga u novom sporazumu, ma kako bio samo o "prekidu vatre", nema ni u naznakama. Otuda su mnogi u Gazi polako i postajali spremni da podrže novi Hamas kao svjetlo na kraju tunela.

Može li njih i kompletan mladi naraštaj Palestinaca iz Gaze i sa danas brutalno terorizirane Zapadne obale zadovoljiti ponuđeni "ni tamo ni ovamo" sporazum evo ciljanih nesporazuma, pod kapom mnogih interesa mimo pukog preživljavanja u Gazi. Teško. Pogotovo i uz glasne izjave poput one novog ambasadora SAD-a u Izraelu Mike Huckabeea, koji ovih dana hladno saopšti da ideja o dvije države, Izraela i Palestine, nije realna te da je i aneksija Zapadne obale moguća tokom Trumpovog mandata.

Uz minimum uvažavanja nove realnosti sa svim onim što se desilo u Gazi minulih 15 mjeseci, sa iskustvima o sudbini svih nedovršenih mirovnih sporazuma tamo minulih decenija i odnosom svijeta prema tome, sa činjenicom da Hamas, de facto, jeste zadao veliki udarac opsesiji Netanyahua i fanatika oko njega da će ići "do posljednjeg Hamasovca u Gazi". Dodatno i sa uvjerenjem da je Palestinu Judeja i Samarija bez svoje države – nedeljni sporazum u tri faze, i uz oslobađanje svih preživjelih talaca, povratak protjeranih na zgarišta nekadašnjih kuća, odlazak Izraelaca iz Gaze a nastavak ludila na Zapadnoj obali... – nije ni minimum dovoljnog osnova za vjerovanje da je kraj priči.

Tačno je, uz sve drugo, da večina Izraelaca neće preko noći podleći dugoročnom oduševljenju lažnom "pobjedom" u storiji o taocima. Kada sve privremeno utihne, vratit će se kod mnogih bumerang u spoznajama da Izrael ipak nije više nakon svega ono što je bio. Ni povodom sigurnosti, ugodnog života, biznisa i ekonomije, statusa u svijetu pa i dojučerašnjeg potpunog respekta nad krvavom istorijom Jevreja. Postaje, zapravo, činjenica da je Benjamin Netanyahu postao najveći antisemita načinom na koji je ohladio mnoge na planeti spram istinski krvave drame Jevreja u Holokaustu. Prepoznaje se već i sve otvoreniji otpor mladih prema vojsci i spremnosti učešća u krvoločnim pohodima temeljem ambicija vođa i njihovih interesa, pa i kriminalnih. Eno i mnogi već pronalaze i gledaju preko posebnih kanala na internetu do juče nezamisliv film The Bibi Files, dokumentarac sjajne domaće filmske ekipe koja je uspjela da dođe do originalnih materijala sa suđenja premijeru povodom njegovih kriminala, korupcije i prevara što su završili na sudu. Pokušao je Bibi da sve zaustavi, sakrije, zabrani ali nije išlo. Značajne istine danas se teško zaustavljaju. Eno se spominje i mogući Oskar za sjajan film koji već uzdrmava dio javnosti u Izraelu.

Nakba našeg svijeta

Može li uz sve ovo "sporazum" o nizu jadnih nesporazuma zaustaviti nastavak nedovršene drame Bliskog istoka, ali i svijeta daljeg od tih prostora. I kako  nakon svega izaći na normalan put. Velika je prilika da će Netanyahu sa svim svojim političkim nakazama od kojih ovisi, tipa Smotricha, Ben Gvira i sličnih završiti sa dugom političkom karijerom na narednim izborima 2026 godine.

Malo ih je u novijoj istoriji koji su za godinu ipo dana u dirigovanom i planiranom genocidu ubili – kako kažu najnovije britanske studije – ne 47 hiljada, već blizu 60 hiljada ljudi od kojih je velika većina žena, djece i civila starijih od 65 godina. I bacili na njih sto hiljada tona bombi i raznih eksploziva. Mnogo je stanovnika svijeta, do sada ne osobito zainteresiranih za "politiku", koji su prepoznali ove činjenice na elementarno ljudski način. I pomjerili možda i nesvjesno mjeru procjena o (ne)istinama u svijetu. I to se već vraća u nečemu što se zove angažiranost u društvu i oko sebe. Laganja o pravim istinama sve će teže prolaziti.

Krvava storija o monstruoznoj neljudskosti i mizernoj svjetskoj politici povodom Gaze, zbog svega ovoga, takozvanim Sporazumom od minule nedjelje za mali, rutinski korak otišla je naprijed, na zadovoljstvo raznih pojedinaca i grupa ovako ili onako ugrađenih u sve skupa. Ipak, ključni povodi i uzroci za tu priču i dalje su živi i postoje, podjednako kao i interes, želja i spremnost zločinaca da se sve nastavi. Njihovi temeljni razlozi da se višedecenijsko zlo nad Palestincima ne zaustavi vidljivi su i pretočeni u gorka iskustva odranije. Na ovaj način  višedecenijsko zlo nad Palestincima neće stati.

Dirljiva je i razumljiva sreća stanovnika Gaze povodom prekida ubijanja i povratka na mjesta gdje su im bile nekada kuće, a danas ruševine ali – genocid nije okončan ovim "sporazumom". Otud je i gornji naslov – uz decenije svjedočenja ovoj priči iznutra – samo blagi odjek sjećanja i spoznaja povodom laži zvanične svjetske politike da je zlo okončano. Sve se zapravo nastavlja na temeljima onoga davno i s pravom nazvanog Nakbom.

Ne samo Palestinskom, već svjetskom u najširem smislu.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba