Savez kolumnista | Faruk Šehić: Nova godina mediokriteta

Kada ti neko prvi put pokaže kakav je, povjeruj mu, poznata je izreka američke spisateljice i aktivistkinje Maye Angelou. Kada bi mi izračunali koliko puta smo uradili suprotno od ove korisne misli, shvatili bi da smo prvaci svijeta u lakovjernosti. A to prvaštvo svijeta plaća se, uglavnom, ljudskim glavama. Tako smo ga plaćali u zadnjem ratu i agresiji na ovu državu i zemlju. Nismo vjerovali kada bi nam neko prvi put pokazao kakav je. Kao kad je Karadžić spominjao autostradu pakla u Skupštini Republike BiH. Ili, već prije toga gledajući rat u Hrvatskoj, svako ko je imao imalo soli u glavi znao je da se velikosrpska glad za teritorijama neće zaustaviti na trećinu Hrvatske koju su početkom 1992. držali.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Svako kome je mozak bio barem kao plivadon, a plivadon je tableta koja ima jednu ćizu da je lakše prelomiš, znao je da će rat pokucati i na vrata nas zaboravljenih asova. Nekad se govorilo kad je neko sporog uma da mu je mozak kao plivadon. Nažalost, mnogim stanovnicima ove zemlje možda je mozak i bio puno veći od plivadona, s puno više mentalnih ćiza, ali u stvarnosti nisu ništa od toga dokazali. Ono što će biti predmet moje vječne analize jeste to kako je apsolutna većina građana ondašnje zemlje s početka 1992. bila apsolutno uvjerena kako će baš nas rat zaobići. Kako će se velikosrpska mašinerija zaustaviti i neće nas napasti izvana i iznutra, što će se i desiti aprila 1992. Pa će onda ovi naivci govoriti kako je rat došao iznenada i odjednom kao ljetni pljusak, a ovamo klalo ljude po Istočnoj Bosni već danima i krvava Drina tekla, dok ste vi mahali zastavama pod kojom je genocid i počeo.

Trending

Upaljen meteoalarm u nekoliko regija u BiH: Meteorolozi posebno upozorili na ovo područje

Bol u nekoj stvari

Imam dosta odgovora na ovo tragično pitanje, i obrazlagao sam ih sebi i drugima u množini tekstova, pa i u zadnje objavljenom romanu, ali i dalje uhvatim sebe kako razmišljam o ovom tako jasnom a misterioznom problemu. Ljudi jednostavno ne žele vidjeti kada se opasnost približava; većina ljudi tada zabija glavu u pijesak kao noj pred opasnošću – barem tako noja prikazuju u metafori nebrige za vlastiti život.

Dovoljno je vidjeti kako djeca ujutro po najvećem zagađenju idu u obližnju školu, a da nijedno od njih ne nosi masku, da bi čovjek znao kolika je ovdje bol u nekoj stvari. I ta bol je odlika mentaliteta, i o tome sam pisao toliko da su mi se izlizale jagodice prsti kojima kucam.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Nismo povjerovali prvi put, a da neposredna opasnost opet "iznebuha iskoči" pred nas, opet bi apsolutna većina mahala imaginarnim jugoslavenskim zastavama i zahtijevala prosperitet i mir. Ima ovo svoje psihološko objašnjenje, ali teško je izliječiti cijelu naciju, nemamo toliko stručnjaka za ljudske duše.

Problem je sada što su ljudi koji čine vlast (iz područja mahom gdje je čizmom stajala Armija R BiH  - tu gdje demokratija jedino i postoji u BiH) upravo oni ljudi s početka 1992. koji su govorili: "Ma neće ba nas, mi smo za bratstvo i jedinstvo i te folove i to." I ja sam za bratstvo i jedinstvo na kosmičkom nivou, a kamo li na ovom lokalnom, ali nisam za nikakav odnos ni kontakt s ratnim zločincima i onima koji to javno najavljuju da će postati. Ja im iste nanosekunde povjerujem. Zato sam ja pušku imao drugi-treći dan rata, aprila 1992, dok su se po Kotlini razvijale zastave države koja će nas pod istom tom zastavom napasti nekoliko dana poslije i pretvoriti Istočnu Bosnu u zagarište, stratište, ubiti hiljade civila, silovati hiljade žena, bacati leševe u Drinu i baviti se sličnim metodama izgradnje mira i povjerenja među građanima i narodima.

Razlika nije samo "drastićna", nego je i sveopšta, jednostavno nismo isti ljudi, ne vidimo ovu zemlju na isti način. Ja sam je proputovao uzduž i poprijeko, kao novinar i pisac, kao putnik namjernik, na sve načine. Da bi nešto mogao voljeti moraš to prvo upoznati, kao kad ulaziš u vezu, moraš barem malo znati tu osobu. Problem s našim čovjekom, našim ljudom, je to što on ili euforično voli ili odmah pada u isto takvu mržnju, to je stoga jer nije upoznao osobu koju je silno želio. Malo je reći da smo kao ljudi i narodi psihički nestabilni, puno smo više oštećeni.

Dezerteri i kukavice

A sada vladaju ljudi koji ne znaju gdje je Teslić, a gdje je Cazin. I nas uvjeravaju kako su se Dodik i slični neprijatelji ove zemlje promijenili. Nisu nas samo ovakvi dezerteri i kukavice uvjeravali u to, nego je tu bilo i ljudi za koje sam naivno mislio da ne pripadaju ovim prednjepomenutim. Nijedan od tih likova nije se javno pokajao i rekao da je pogriješio. I dalje guslaju iste laži i obmane. Jedan od njih je patološki lažov, koji čim zine slaže i to mu je način vođenja politike od početka i, nadam se, definitivnog kraja bavljenja politikom.

Teško je sebi priznati da si mediokritet, a njihov način vođenja države je apsolutno mediokritetski. Posljedice ćemo osjećati u Novoj godini, ali bitno da je grad okićen do maksimuma (što je onda kič), pa nikoga nije briga za zagađenje zraka, samo neka turisti pristižu. Spisak gluposti koje je ova vlast uradila je beskrajan i zahtijeva tri toma debelih knjižurina. Jedina moja greška je što im nisam povjerovao kada su prvi put pokazali kakvi su, kao u slučaju Falatara ili izbora u Mostaru.

"Ljevičari i progresivci" koji su napravili pakt, čvrst kao krvno bratstvo, s najgorim političarima u ovoj zemlji i to nauštrb ove zemlje, njenih institucija, na štetu ideje građanskog društva, na štetu svega što bi moglo i trebalo biti progresivno i pozitivno za građane ove zemlje. Poseban datum će biti dan vaše propasti, prava nova godina istinskog slavlja.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba