Savez kolumnista | Faruk Šehić: 2024. je nova 1984.

Koja je moralna pozicija ljudi koji su preživjeli genocid u Srebrenici (ili drugdje) da s dvije ruke pred očima očajnički pokušavaju ne vidjeti najdokumentovaniji genocid u povijesti čovječanstva? Onaj koji se dešava nad Palestincima, upravo sada, i koji možete svake minute gledati na ekranima vaših mobitela i kompjutera.

Piše: Faruk Šehić, za portal Radiosarajevo.ba

Kako se neko može toliko baviti vlastitim stradanjem, a ne željeti da vidi istu matricu stradanja koja mu se odvija pred očima? Zar nisu scene iz Gaze u mnogim situacijama identične onim scenama iz Potočara, kao kad izraelski vojnik dijeli čokolade palestinskoj djeci, isto je radio i Ratko Mladić u Potočarima. Kolone ljudi među ruševinama koji sa zavežljajima lične imovine odlaze u nepoznato, iz Jabalije, koju je izraelska vojska pretvorila u geto unutar gazanskog geta. Razdvajanje odraslih mušaraca od žena i djece? Zvuči poznato? Jedino srpski fašisti nisu bagerima preoravali mezarluke niti otimali tijela ubijenih kao što to rade izraelski ratni zločinci.

Trending

Titove brigade lopatom izgradile 242 km pruge za 7 mjeseci, vlast danas ne umije popraviti 80 metara

Kako se tako može biti samo fokusiran na vlastitu patnju, bol i uništenje svojih, a da se pri tome ne vidi to isto kako se dešava drugim ljudima, u drugom dijelu svijeta? Kako se to sve uspijeva postići i pri tome šta ti ljudi misle o sebi kada se ujutro pogledaju u ogledalo? Da li vi imate ikakvo moralno pravo da se bavite memorijalizacijom vlastitog stradanja, ako znamo da vas tuđa bol nimalo ne zanima?

Ljudi koji su toliko zagledani samo u vlastitu patnju iz prošlosti i koji nemaju empatiju za bol drugog vrlo je izvjesno pretvoriće se u ono u šta su se Izraelci pretvorili, u svoju suprotnost. Pretvorili su se u izvršitelje istih zločina koji su izvršeni nad njima u Drugom svjetskom ratu.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

I sve to samo zbog jednog čovjeka, koji je "sveta krava" pojedinih ovdašnjih mainstream medija, i koji je zbog jednog dolaska u Potočare, na godišnjicu obilježavanja genocida, zauvijek "potkupio" našeg dobrog čovjeka zagledanog samo u svoju bol. Toliko je taj gost značajan, tj. njegov dolazak u Potočare, da i reisul-ulema Kavazović izbjegava upotrebljavati riječ genocid kada priča o stradanju Palestinaca. Nisam ekspert za vjerske zajednice, ali ono što znam je da Islamska zajednica ima većih problema trenutno, naprimjer sa selefijskom zajednicom. Barem bi trebali imati. Kako je moja prva reportaža bila iz maglajskog sela Bočinja, gdje su selefije napravile svoju utopijski komunu, vrlo dobro znam o kakvoj se zatvorenoj i paralelnoj zajednici radilo i radi.

Ja, da sam nekakav vjernik, ko što nisam, ja bih po svaku cijenu branio temelje bosanskohercegovačke nijanse islama, radio bih na njenom razvijanju i modernizaciji, otvarao je prema svijetu, ali sigurno ne bih bio tolerantan prema onima koji gaje mržnju prema ovoj zemlji i državi. Napasti policajca nožem, iz ideoloških razloga, napad je na ustavni poredak ove zemlje. Trebao bih i ja, kao pisac, sada gromoglasno ćutati i praviti se gluhonijem spram genocida u Palestini, jer bih na taj način vjerovatno više prosperirao kao pisac, tamo gdje trenutno vlada cenzura i autocenzura – u zemljama zaista trulog Zapada. Razlika između mene i ovih ćutologa je samo u jednoj riječi i ona je poprilično prosta, ali u prevodu glasi: hrabrost, a druga riječ razlike je istinoljubivost. Mada smo i ja i oni apsolutno nebitni spram patnje u najvećem
koncentracionom logoru pod vedrim nebom, koji je ikada postojao. Mislim na Pojas Gaze, a ni Zapadna obala nije daleko od toga.

Postoji sud vremena i istorije. A on će reći ko je ćutao i saginjao glavu da bi se dodvorio jednom čovjeku ili jednoj grupi ljudi, kao da na planeti ne postoje i druge grupe Jevreja, one koje jasno i glasno priznaju da se genocid vrši nad Palestincima. Zbog jedne emotivne ucjene ja bih trebao pristati da ćutim i sanjam neke snove o lijepoj budućnosti. Budućnost svih nas je uništena u Gazi, u Zapadnoj obali i Libanu. Međunarodni pravni poredak i moralni kapital visokorazvijenih društava su najobičnije laži. Vjerovati u takvu demokratiju je isto kao i vjerovati da su bombe koje padaju po palestinskoj djeci zapravo bonbone, samo mi to dobro ne vidimo, dok nam veliki zapadnjački mediji to ne objasne.

Gadno je kad čovjek sebe ubijedi u vlastitu laž. Vrhunska je to sposobnost. Jednaka onoj koju su imali koljači Karadžić i Mladić. I oni su sebe ubijedili kako su Srbi božiji narod, preodređen da istrijebi druge zarad plemenite svrhe.

Konačno smo zaživjeli u Orwellovoj 1984. I prekucali njen užas.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba