Savez kolumnista | Marković: Kada će Vučić pustiti Dodika niz vodu?

Nakon što je Sud Bosne i Hercegovine donio presudu protiv Milorada Dodika, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sazvao je hitnu sjednicu Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Nije to samo prirodni refleks nezvaničnog gazde Srpskog svijeta, čije su reakcije dobro poznate i unaprijed predvidive, već se radi i o zvaničnoj politici države Srbije prema Bosni i Hercegovini.

Piše: Tomislav Marković, za portal Radiosarajevo.ba

Odluka Savjeta za nacionalnu bezbjednost da Srbija ne prizna presudu Dodiku, te da je to nepriznavanje, kako je Vučić rekao, obavezujuće za sve državne institucije – savršeno se uklapa u dominantnu liniju srpske politike prema regionu, koja nije samo stvar usmenih izjava i vladarske samovolje, već je upisana u oficijelne državne dokumente. Krajem decembra 2019. godine, u vrijeme kada je na čelu Ministarstva odbrane stajao Aleksandar Vulin, Narodna skupština usvojila je "Strategiju nacionalne bezbjednosti Republike Srbije".

Zvanična državna politika

Jedno od polazišta te "Strategije" je "briga o srpskom narodu van granica Republike Srbije", konkretno se kaže da je "zaštita srpskog naroda gdje god on živi" – "uslov opstanka Republike Srbije". U tom zvaničnom državnom dokumentu stoji i sljedeća rečenica: "Očuvanje Republike Srpske jedan je od spoljnopolitičkih prioriteta Republike Srbije". Dakle, Srbi koji žive van Srbije, kao i manji bosanskohercegovački entitet spadaju u domen bezbjednosti Republike Srbije. Tako stoji u dokumentu koji je sačinilo Ministarstvo odbrane, proglasivši praktično Vojsku Srbije nadležnom i van granica sopstvene zemlje.

Vučićevo nepriznavanje bosanskog pravosuđa jeste udar na suverenitet BiH, agresorski postupak kakav se može očekivati od prividno presvučenog radikala, ali je taj akt istovremeno dosljedan nastavak zvanične politike Srbije. I ta hegemonistička politika, kojoj je miješanje u unutrašnje stvari susjednih zemalja okosnica i suština – nije zapisana samo u pomenutoj "Strategiji". Ista politika napada na suverenost komšija provejava i kroz "Povelju o srpskom kulturnom prostoru" koja je donijeta za Vučićevog vakta, ali i kroz "Strategiju očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu", donijetu za vrijeme vladavine Borisa Tadića. U istom duhu je ustanovljen i zajednički praznik Srbije i Republike Srpske – Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Ratni plijen

Najnovijim nasrtajem na BiH Vučić još jednom, po ko zna koji put, ponavlja matricu iste imperijalne politike koju su u Srbiji sprovodile gotovo sve vladajuće garniture u posljednje tri i po decenije. Ta nesrećna politika, koja se devedesetih manifestovala kroz agresiju, ratne zločine i genocid, a danas kroz negiranje zvaničnih institucija i njihovih nezavisnih odluka – ima i svoje ideološko uporište koje je stvorila intelektualna elita.

Suštinu odnosa Srbije prema Republici Srpskoj izrazio je 2012. godine Dobrica Ćosić, nakon što je objavio knjigu "Bosanski rat" u kojoj je rehabilitovao ratnu politiku i ideologiju devedesetih koje je dobrim dijelom i sam kreirao. Tim revizionističkim povodom Ćosić je rekao da "Bosanski rat" za njega predstavlja "odbranu slobode i istine, ljudskih i nacionalnih prava koja su sadržana u Republici Srpskoj – toj preskupoj, ali jedinoj političkoj i ratnoj pobjedi srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka".

Oca nacije i militarističke naracije su dobro razumjela njegova duhovna djeca, pa je Ćosićev stav glede Republike Srpske postao dio standardnog patriotskog repertoara u agendi političke, intelektualne i crkvene elite. Republika Srpska je ratni plijen, što je praktično i ozvaničeno u navedenim državnim dokumentima.

Svaki je Srbin Radovan i Milorad

Vučićev primjer slijedili su njegovi pobočnici i lakeji, kao po komandi, igrajući ulogu papagaja koju im je vrhovni gazda dodijelio. U disciplini pravljenja eha gospodaru posebno su se istakli fikus-premijer Đuro Macut i Porfirije Perić, patrijarh Srpske napredne crkve. Obojica su ponovili stari, dobri, demagoški argument o tome kako je presuda Miloradu Dodiku napad na cijeli srpski narod. Prema Macutu, presuda je usmjerena protiv institucija Republike Srpske i čitavog srpskog naroda, dok patrijarh tvrdi, očigledno nadahnut nesvetim duhom, da presuda "dovodi u pitanje opstanak srpskog naroda".

Bukvalno iste riječi smo godinama slušali od raznih pripadnika antihaškog lobija koji su horski ponavljali kako je svaka haška presuda nekom viđenijem ratnom zločincu napad na cijeli srpski narod, kako se u Hagu sudi svim Srbima i sve u tom stilu. Ta vrsta promašene argumentacije dobila je svoj jezgrovit izraz u sloganu "Svaki je Srbin Radovan". Prođoše decenije od tog doba, a naši vrli inženjeri ljudskih duša nisu uspjeli da smisle ništa pametnije od ove besmislice.

Da li je pred Sudom BiH suđeno Miloradu Dodiku ili cijelom srpskom narodu? Pominje li se srpski narod u optužnici? Da li je bilo koja haška presuda naslovljena na srpsku naciju? Naravno da nije. Naša nesrećna elita ne samo da se služi najprimitivnijom demagogijom, već pokazuje da se slabo razumije i u stilske figure, u konkretnom primjeru – ne dobacuje ni do sinegdohe. To je providan i jeftin manevar kojim ideolozi pokušavaju da krivicu konkretnih pojedinaca koji pred sudovima odgovaraju za svoje postupke, volšebnom verbalnom akrobatikom prebace na cijeli kolektiv. A poslije zapomažu iz sveg glasa kako protiv srpskog naroda postoji belosvjetska zavjera koja ih optužuje za nekakvu kolektivnu odgovornost. Pored ovakve političke, intelektualne i crkvene elite nama neprijatelji zaista nisu potrebni.

Klimava podrška

Milorad Dodik bio je vjerni saradnik Aleksandra Vučića u podrivanju suvereniteta i državnosti Bosne i Hercegovine. Na prvi pogled, reklo bi se da je predsjednik Srbije voljan da brani svog lojalnog kompanjona svim sredstvima. Vučić je poručio kako Dodik u Srbiji neće biti uhapšen ako bude raspisana potjernica za njim, Dodik je odmah došao u Srbiju da drži zapaljive govore na obilježavanju godišnjice akcije "Oluja", sve se odvija po starom ustaljenom običaju.

Međutim, u predatorskoj, koruptivnoj politici Srpskog svijeta – nema stvarnog prijateljstva ni savezništva. Dodik je Vučiću koristan dok se nalazi na vlasti, dok ima moć da stvara tenzije i napada BiH. Ukoliko sudska odluka bude sprovedena u praksi i Dodiku bude zabranjeno da šest godina obavlja javne funkcije, Vučićeva podrška će nestati kao rukom odnesena. U tom slučaju, on neće biti ni od kakve koristi, već će predstavljati običan balast kog se valja ratosiljati. A potom potražiti saveznike među današnjim Dodikovim političkim protivnicima.

Vučić je zabio nož u leđa političkim očevima Vojislavu Šešelju i Tomislavu Nikoliću, surovo se obračunavao sa nepokornim saradnicima kakav je, recimo, Nebojša Stefanović, pa nema nikakvog razloga da se ophodi samilosnije prema Dodiku, kojeg je ionako naslijedio od Borisa Tadića. Nema moći – nema prijateljstva, tako glasi jednostavna Vučićeva formula. Čitava situacija mogla bi se sažeti parafrazom poznatog albuma Idola – čini se kao da je na djelu odbrana Milorada Dodika, a lako bi se moglo ispostaviti da je riječ o njegovim posljednjim danima.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.