Savez kolumnista | Lavić i Tokača: Žrtve da, poraženi ne! Osloboditi žrtve od gubitničkog narativa

Za postgenocidno društvo postoji niz dilema o tome kako se odnositi prema prošlosti i šta učiniti da se ona ne ponovi. Nažalost, sve poratne godine išle su smjerom naracije o zajednici i pojedincima u gubitničkom formatu žrtve, a time se vodilo u katastrofalno zaključavanje u geto. Insistiralo se na poziciji u kojoj će žrtva biti sažaljevana, oplakivana, sakralizirana po religijskom obrascu, a ne spasonosno rehabilitirana za životnu borbu.

Pišu: Prof. dr. Senadin Lavić i Mirsad Tokača, za portal Radiosarajevo.ba

Žrtvi nije vraćeno poljuljano dostojanstvo i na njenoj sudbini izgrađivala se uspješna politička pozicija, osvajala se vlast kreiranjem zakona koji su i od onih koji nisu bili žrtve, to postajali, zarad socijalnih beneficija. Žrtve su postale medij koji je trebalo koristiti da bi se učvrstila vlastita pozicija vlasti.

Žrtve su, dakle, bile i zloupotrebljavane za političke svrhe. Bošnjačke političke elite, čiji je narod van svake sumnje najviše stradao, nisu činile ni približno dovoljno da se žrtva emancipira, ekonomski i društveno ojača, osamostali, stabilizira, detraumatizira i moralno osnaži, kako bi se izbavila iz zacementirane pozicije sažaljevanja. Posebno je to prisutno u regijama u koje su se vraćali prisilno protjerani Bošnjaci iz Istočne Bosne, okupiranih dijelova Bosanske Krajine i Hercegovine ili Hrvata iz Posavine.

U getoiziranom položaju žrtva je izolirana od izazova stvarnog života i trajno onesposobljena da razumijeva stanje u koje je nasiljem dovedena i da takvo stanje mijenja vlastitom aktivnom i konstruktivnom ulogom. Pogotovo je opasno što se u takvoj poziciji potpuno gubi kritički odnos spram prošlosti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Bez obzira na činjenicu da su žrtve tuđom voljom i silom dovedene u poziciju u kojoj se nalaze, nikako se ne smije zanemariti i činjenica odsustva sposobnosti predviđanja, prepoznavanja i priznavanja vlastite naivnosti, nespremnosti i greška, što ih nanovo dovodi u situaciju da ignoriraju vlastitu odgovornost za predviđanje, organiziranje i pripremanje za opasnosti koje nosi budućnost. Getoiziranjem, žrtvama je oduzeta mogućnost promišljanja budućnosti i aktivnog sudjelovanja u njenom oblikovanju. Žrtve ne smiju biti isključene iz života, sklonjene u neke refugijume ili odjele za patnju, nego potpuno uključene u rješavanje svih društvenih problema.

Sjećati se treba, komemorirati tragediju i sačuvati uspomenu na žrtve – kako one mrtve tako i one preživjele. Ali, jedino što nam se čini najsvrsishodnijim jeste osloboditi se ljušture žrtve u koju nas pokušavaju zatvoriti. Dakle, ne smije se dozvoliti smještanje žrtve u poziciju gubitnika. Gubitnici nemaju nikakve oslonce, počev od toga da su izgubili zemlju/domovinu, državu, socijalno okruženje, kulturu, svijest o vlastitom identitetu, političku, kulturnu, ekonomsku ili vjersku elitu. To se u Bosni nije desilo.

Bošnjaci/Bosanci kao žrtve agresije i genocida nisu gubitnici, jer nisu izgubili rat, zemlju, državu i sve ono što građanima nezavisne i internacionalno priznate države pruža mogućnost pune društvene obnove, reafirmacije kulturnih, nacionalnih, političkih vrijednosti i ekonomsko-socijalnih potencijala. Pokušaj da ih se sažaljeva i time zatvara u kafez vječnih žrtava kojima je potreban paternalizam i neki novi kolonijalni patronat, treba odbaciti i učiniti sve, apsolutno sve, da nikada više ne postanu bespomoćne žrtva. To znači da moraju biti naučeni i spremni da se brane svim raspoloživim sredstvima.

Žrtva ne treba vječno sažaljevanje

Svijet u kojem živimo i iskustvo koje smo stekli, govore nam da niko u naše ime i zarad našeg interesa neće projektovati budućnost, niti će učiniti bilo šta u slučaju da nam se historija ponovi. Svijet koji nas okružuje poštuje jake i sažaljeva bespomoćne i slabe. To se danas tako jasno vidi u internacionalnim odnosima. Žrtvama nije potreban monopol na poziciju žrtve, nego monopol na kreiranje sigurne budućnosti za sebe i generacije koje dolaze.

Dodatna opasnost od održavanja pozicije vječite žrtve je i stalno adresiranje potrebe, sebi i drugima, da ih treba sažaljevati. Vrlo nezrela tendencija da se cijeli narod prikaže u nekoj formi žrtve, čini tu narodnu zajednicu nespremnom da se suočava s novim iskušenjima života. Žrtve, umjesto da ih neko žali i oplakuje, trebaju uz pomoć društvenog mehanizma skupiti snagu, uspraviti se i obnoviti poljuljano dostojanstvo, lično i kolektivno samopoštovanje i samopouzdanje. Sve dok plačemo i jadikujemo nad svojom teškom sudbinom, tražimo da nas se sažaljeva, umjesto poštuje, mi nećemo povratiti ni samopoštovanje, ni dostojanstvo koje nam je, upravo genocidnom namjerom, koja u sebi sadrži našu potpunu dehumanizaciju ili obeščovječenje, trebalo biti oduzeto. 

Iz takvog autoviktimizirajućeg diksursa i stanja ne stvaraju se pretpostavke za bilo koji oblik satisfakcije za žrtve, bilo da je ona pravna, moralna, materijalna, simbolična, jer sažaljenje nije nikakva satisfakcija. Nju treba tražiti, i već je djelimično imamo, u presudama ICTY i domaćih sudova, u obnovi života na prostorima s kojih su nedužni ljudi prognani, a koje su naseljavali prije rata i genocida, u restituciji imovine i reparacijama (materijalnim i simboličkim), rješavanju problema nacionalizacije i otimanja imanja, u izgradnji trajne kulture sjećanja, utemeljene na znanju i punoj svijesti o uzrocima i posljedicama rata protiv Bosne iz devedesetih, ali ne samo na taj period, nego i na vjekove prikrivane, zabranjivane i otuđivane historije Bosne. Mrtvi i njihove žrtve nas obavezuju da prihvatimo izazove budućnosti, kako te žrtve ne bi bile uzaludne, a ne da potonemo u beznađe tuge zbog stradanja u prošlosti.

Žrtva najbolje zna vrijednost života

Bosanske/bošnjačke žrtve trebaju imati punu svijest o sebi, ponos, samopoštovanje i osjećaj vlastite vrijednosti, bez obzira na pretrpljene nepravde  i poniženja u ratu i poslije rata. Žrtve su izložene različitim vrstama pritisaka, manipulacija, ignoriranja, negiranja, instrumentaliziranja. Posebno opasan je pokušaj da ih se gurne u poziciju zaključanosti u sebe i poziciju vječne žrtve, u poziciju da ih se žali, umjesto da im se vrati dostojanstvo i da ih se poštuje. U opakom viktimološkom autodestruktivizmu, vječna žrtva živi, ali je suštinski mrtva a da toga i nije svjesna.

Svim žrtvama rata je jasno da su žrtve, oni znaju šta im se i zašto desilo. Ono što im treba dodatno objasniti jeste da nisu poraženi i da pred njima stoji život i novi ljudski izazovi. Njihova zajednica i država kao inrernacionalno priznati subjekt je ostala sačuvana, usprkos usamljenosti i oduzetom pravu na samoodbranu, zahvaljujući herojskom otporu daleko nadmoćnijim agresorima. Kada bi ih se posmatralo kao one koji su poraženi, onda je to konačno zatvaranje u poziciju koja ih trajno ponižava.

Poraz, rađa očaj, a očajni ljudi su lahak plijen ekstremista i političkih manipulatora. Čak i kada su, kao Bošnjaci, žrtve genocida, oni nisu poraženi. I to je izuzetno važan dio priče o simboličnoj pravdi. Jer, ni u najtežim ratnim uslovima, nisu dopustili da budu vojno i mentalno poraženi i da utonu u očaj i ekstremizam osvetničkih ili terorističkih akcija.

Žrtva koja ne razumije, ili joj niko nije objasnio uzroke stradanja, kao i žrtva koja se pomirila s počiniocem tako što je oprostila zločin i zaboravila uzroke i posljedice stradanja, pripremljena je za novi ciklus stradanja. Mirenje sa zločinom, praštanje i zaboravljanje su, istovremeno znak manjka ponosa, političke kulture, egzistencijalne rezistentnosti, samopoštovanja i svijesti o sebi i svojim vrijednostima.  To je vrsta traume i infekcije koja se može prenositi s generacije na generaciju.

Generacije koje dolaze mogu, kao i današnje generacije, biti žrtve iste genocidne namjere. Nikada više ne smijemo reći – nikada, jer nesreća prati slabe, neorganizovane i neodgovorne, prati one koji ne uče iz prošlosti, koji brzo zaboravljaju, olahko praštaju i odnose se neodgovorno spram prošlosti. Sav je smisao povijesti jasan: život, dakle budućnost, mora pobijediti smrt, dakle stradanja i žrtve. Treba uraditi sve, a to je samo i isključivo naša odgovornost, da nikada više ne dođemo u situaciju da budemo žrtva na način kako smo bili devedesetih godina prošlog vijeka, nesvjesni da se bratstvujuće-jedinstvujući sovjet raspao pred naletom povijesti.

Sladunjave propovjedi o miru bez slobode, o praštanju i pomirenju, neće promijeniti poziciju žrtava, nego samo krajnje ozbiljno studiranje iskustava iz prošlosti, kritičko i konstruktivno suočavanje s prošlošću, radikalna promjena načina mišljenja i ponašanja, besprijekorna organizacija, disciplina   i odgovornost svakog pojedinca za ulogu koju imaju u ekonomsko-socijalnom razvoju i odbrani državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta bosanske države. Odgovori za naše trenutno stanje i za ono što nam se može desiti sutra, nalaze se u nama i pred nama, u odgovornom učenju iz prošlosti, i hrabroj racionalnoj orijentaciji u sadašnjosti i budućnosti. Koncept odnosa prema prošlosti koji je usmjeren na budućnost, znači gledanje naprijed uz povremeno osvrtanje unazad, na prošlost.

Novi početak nije okretanje leđa prošlosti, to nije ni zaborav, ni praštanje ili pomirenje sa zločinom i zločincima, nego sposobnost žrtava da znaju i razumiju prošlost, ali da su i pored toga, sposobni sebi otvoriti vrata budućnosti, da u njima još postoji želja i sposobnost osvajanja i savladavanja izazova života u slobodi, osvajanje samosvijesti i samopoštovanja. Jer, žrtva, bolje od bilo  koga drugoga, razumije iskustvo susreta sa smrću, izloženost poniženju i negiranju, pa baš zbog toga, ponajbolje može razumjeti vrijednosti života. Takvo njihovo iskustvo je od neprocjenljive važnosti posebno za nove generacije, jer se i na njih može prenijeti osjećaj prošlošću zarobljene žrtve.

Tugovanje i sjećanje, ne znači gubitak potrebe i osjećaja za sreću. Potraga za sretnom budućnošću podrazumijeva odgovoran odnos i prema prošlosti. Tako shvaćen suodnos čini od prošlosti i budućnosti isti vremenski kontinuum. Prošlost i budućnost su u stalnom i neraskidivom zagrljaju. Budućnost vuče naprijed i od objašnjene prošlosti uči korake, slijedi utabane staze, kako ne bi ponovila greške prošlosti.

Budućnost uči od prošlosti, a prošlost svojim slojevitim iskustvom potiče budućnost na dalja, neprestana traganja za novim spoznajama, promjenama koje će unaprijediti ljudske slobode i omogućiti siguran i sretan život. Budućnost je nesigurna i neizvjesna, a prošlost izvjesna. Znajući i razumijevajući prošlost, mi se pripremamo za odlučno koračanje prema toj nesigurnoj, ali izazovnoj budućnosti. Znanje, uporan rad, hrabrost i odgovornost, jasnoća cilja, osiguravaju put prema budućnosti, bez obzira na izazove s kojima ćemo se susretati.

Zadatak generacija koje dolaze je da nepravedni mir pretvore u pravedan, trajan demokratski mir – mir u slobodi, ljudskom dostojanstvu i jednakosti pred pravednim zakonima, bez ekskluziviteta i granica koje grade predrasude šovinizma, etnonacionalizma, rasizma, vjerskog fanatizma, desekularizacije i  bilo koje vrste dominacije ili diskriminacije, bez straha da se pruži otpor svakom pokušaju dezintegracije i teritorijalnog jedinstva i suverenitet bosanske države.

Najveća prijetnja opstanku nekog naroda/građana nije njihovo bogatstvo ili siromaštvo, nego napuštanje želje da budu politički faktor, da proizvode, ne samo materijalna bogatstva i dobra, nego da budu subjekti političkog i javnog uticaja. Bez toga, izgubiće i ono što misle da je bitno – bogatstvo. Preuzimanjem, a ne napuštanjem odgovornosti za političku sudbinu, garantuje opstanak i napredak, čak i onda kada se nad narodom nadvija strašna opasnost. Narod, shvaćen prvenstveno u smislu demosa, a ne samo etnosa, dakle građani sposobni i spremni da preuzmu punu odgovornost za svoju sudbinu, naći će načina da se odupru opasnosti. Politička odgovornost za sadašnje i buduće generacije je nepobjediv motiv za opstankom.

* Prof. dr. Senadin Lavić, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu;

Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra Sarajevo

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba