Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić i sjećanje na Štrpce: Voz zaglavljen u mjestu

Voz na relaciji Beograd – Bar, poznatiji kao "barac", bio je svakodnevna linija koja je povezivala gradove, porodice i živote širom ondašnje Jugoslavije. Toga dana, 27. februara 1993. Štrpci u Bosni i Hercegovini postali su mjesto na kojem je historija stala. Obično putovanje pretvorilo se u putovanje u smrt. Putnici su oteti, za većinu se ni danas ne zna ni gdje su im posmrtni ostaci. Pronađena su samo četiri tijela. Pretpostavlja se da su bačeni u jezero Perućac. Jednu od najvećih masovnih grobnica.

Piše: Dinko Gruhonjić za portal Radiosarajevo.ba

Hiljadu putnika putovalo je kući, na posao, kod porodice. Neki su bili studenti, neki radnici, neki izbjeglice. Većina otetih i ubijenih bili su Bošnjaci.

Među putnicima je bio i penzionisani oficir JNA Tomo Buzov. Ustao je i pobunio se jer su odvodili ljude samo zbog "nepodobnog" imena i prezimena. A bio je samo krenuo sinu u posjetu. Sin je bio na odsluženju vojnog roka u Podgorici. Otac nikada nije stigao do sina. O Tomi i o šutnji govori film Čovjek koji nije mogao šutjeti (2024), autora Nebojše Slijepčevića, nagrađen za najbolji kratki igrani film na festivalu u Kanu.

Štrpci su danas, 33 godine kasnije, mnogo više od geografskog pojma. Jedan od onih toponima za koji nikada većina ljudi ne bi čula da nije bilo rata. Kao ni većina putnika iz tog voza.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Posebna težina ovog zločina leži u tome što se dogodio pred očima drugih. Voz nije bio pust. Ljudi su slušali kako se imena prozivaju. Kako putnici ustaju i nestaju. Čuli su se krici. Kroz prozor se vidjelo kako nakaze ljude trpaju u kamion. "Neprozvani" ljudi su šutjeli. Osim Tome Buzova. Poslije njega, u vagonima je ostala tišina.

Šta se događa sa društvom u kojem većina bira da šuti? U kojem većina bira da sjedi? Da sklopi oči kao dijete koje se plaši babaroge? Kakva je ta nelagodna tišina koja prati svaki zločin? Tišina bez koje zločina ne bi ni bilo? Tišina njih 980 protiv urlanja njih 20 naoružanih, zakrvavljenih očiju? Tišina koja odjekuje? Tišina koja pristaje? Kako se živi poslije toga?

Nekada je voz Beograd - Bar bio više od obične željezničke linije. Bio je put ka moru. Ljudi su u njega ulazili bezbrižno, bez mnogo razmišljanja, noseći kofere, sendviče i uvjerenje da putovanje znači nešto jednostavno i bezbjedno: siguran prelazak iz jednog mjesta u drugo. Put na odmor.

Tog 27. februara 1993. godine pokazalo se da voz više ne povezuje, nego razdvaja. U stanici Štrpci, na teritoriji Bosne i Hercegovine, zaustavljeno je putovanje koje je za dvadeset ljudi postalo posljednje. U toj stanici voz "barac" tada je stao prvi put ikada. Za dvadeset ljudi i posljednji. A šta sa onih 980 koji su nastavili putovanje? Da li su ga zaista nastavili? Ili su ostali zaleđeni u tom trenutku. Trenutku u kojem su svjedočili brzoj smrti 19 inovjernih i jednog neposlušnog.

A onda je voz krenuo dalje.

Kao da se ništa nije dogodilo.

Devetnaestoro ljudi i jedan čovjek koji je ustao više nisu bili u njemu. Ostali su nastavili putovanje.

Da li su se toga ljeta već kupali u moru?

Ili je voz u njihovim glavama zaostao zaglavljen u Štrpcima?

Neki vozovi nikada ne stignu tamo gdje su krenuli.

Većina otetih bili su Bošnjaci, državljani tadašnje Savezne Republike Jugoslavije. Sigurno su vjerovali da ih svakodnevni život štiti od rata koji su organizovali oko njih.

Danas, više od tri decenije kasnije, Štrpci ostaju opomena da se zločin ne završava onog trenutka kada se dogodi. On traje kroz generacije lišene pravde. On traje u tišini, u sjećanju, u pitanjima na koja društva nerado odgovaraju. Pa tako i društvo u Srbiji. Kojim s vrha vlada ista ona mržnja koja je i tada ljude slala u smrt.

Sjećanje na Štrpce nije samo pitanje prošlosti. Ono je pitanje odgovornosti prema mrtvima, ali i prema živima koji i dalje biraju da li će šutjeti ili govoriti. Da li znaju da im od toga zavisi i budućnost?

Činjenice o zločinu u Štrpcima

Dana 27. februara 1993. godine, pripadnici paravojne formacije "Osvetnici", pod komandom Milana Lukića, zaustavili su voz broj 671 na relaciji Beograd - Bar na željezničkoj stanici Štrpci u Bosni i Hercegovini.

Iz voza je izvedeno 20 civila, uglavnom Bošnjaka, državljana tadašnje Savezne Republike Jugoslavije.

Oteti putnici odvedeni su u okolinu Višegrada, u selo Prelovo, gdje su zvjerski mučeni i ubijeni. Posmrtni ostaci većine žrtava nisu pronađeni ni do danas. Otmicu je izvela formacija "Osvetnici", na čijem je čelu bio Milan Lukić. Otmičari su bili pripadnici zvanične formacije Republike Srpske, regrutovane i naoružane u Srbiji.

Milan Lukić je pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina, uključujući i monstruozne zločine počinjene u Višegradu. "Žive lomače" u šta je pretvarao kuće u koje je zatvarao Bošnjake i potom ih žive spaljivao. "Požari u Pionirskoj ulici i na Bikavcu najgori su primjeri nečovječnih postupaka jednog čovjeka prema drugom", rekao je predsjedavajući Sudskog vijeća Haškog tribunala Patrik Robinson izričući presudu.

Ubijeno je 19 državljana tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, nesrba, i jedno nepoznato lice (putnik afričkog porijekla, za čijim se identitetom nije mnogo tragalo).

Na svoja odredišta nisu stigli građani, putnici voza 671 koji je saobraćao na relaciji Beograd - Bar: Esad Kapetanović, star 19 godina, zaposlen u preduzeću "Rad", Beograd; Ilijaz Ličina (43), zaposlen u preduzeću "Ratko Mitrović", Beograd; Fehim Bakija (43), zaposlen u "Planumu", Beograd; Šećo Softić (48), zaposlen u ŽTP-u, Beograd; Rifet Husović (26), zaposlen u Bijelom Polju; Ismet Babačić (30), zaposlen u preduzeću "Wall Street", Podgorica; Hail Zupčević (49), izbjeglica iz Trebinja; Adem Alomerović (59), zaposlen u "Raketi", Prijepolje; Rasim Ćorić (40), zaposlen u "Limci", Prijepolje; Fikret Memetović (40), zaposlen u ŽTP Beograd; Favzija Zeković (54), vlasnik radnje u Kraljevu; Nijazim Kajević (30), zaposlen u pribojskoj pošti; Muhedin Hanić (27), zaposlen u "Zmaju", Beograd; Safet Preljević (22), zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu; Džafer Topuzović (55), zaposlen u "Planumu", Prijepolje; Jusuf Rastoder (45), zaposlen u Beogradu; Zvezdan Zuličić (23), student, izbjeglica iz Sarajeva, Tomo Buzov, vojni penzioner iz Beograda; i najmlađi među njima, šesnaestogodišnji Sead Đečević, učenik iz Bara. Najmlađa žrtva imala je 16, a najstarija 59 godina.

Na spomen-obilježju žrtvama otmice koje se nalazi u Prijepolju daas stoji poruka:

"Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti."

*Autor je ugledni novinar i profesor na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, jedan od istinskih simbola borbe za medijske i općeljudske slobode u Republici Srbiji i regiji

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba