Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić o 9. januaru: Kada Beograd slavi horor koji je BiH preživjela

Postoje datumi koji ne pripadaju kalendaru, nego optužnici za ratne zločine i genocid. Deveti januar je jedan od njih. To nije dan "jedinstva, mira i dostojanstva", kako ga ovih dana opisuje, na primjer, Maja Gojković i drugi visoki funkcioneri radikalskog režima "kišobrandžije" Vučića. To je datum kada je započeto institucionalno ubistvo s predumišljem Bosne i Hercegovine i kada je otvoren put ka isplaniranom ratu, etničkom čišćenju i genocidu.

Piše: Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba 

Kada predsjednica Pokrajinske vlade Vojvodine čestita 9. januar kao "Dan Republike Srpske", i to uz poruku da "Srbija čvrsto stoji uz Srpsku", ona ne čestita praznik. Ona čestita neustavnost, diskriminaciju i ratno nasljeđe. Ona, dakle, svjesno slavi zločinačku politiku u čijem je kreiranju i sama učestvovala. 

Trending

Picula o četničkom derneku državnog vrha Srbije: "S njima ne možete pregovarati o ulasku u EU"

Kada govorimo o "Danu RS", ne govorimo o nekoj "kontroverzi" ili "različitim tumačenjima historije", kako se to često relativizira. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u više navrata – jasno, nedvosmisleno i konačno – utvrdio da je 9. januar neustavan. Zato što diskriminira građane koji nisu Srbi. Zato što je vezan za jednu naciju i jednu vjeru. Zato što je suprotan Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima. 

Dakle, ne radi se o političkom stavu, nego o pravnoj činjenici. 

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

A kada se na tu činjenicu odgovara ništavnim referendumima, paradama koje prkose sudskim odlukama, a zatim i čestitkama iz zvanične Srbije, onda više ne govorimo o simbolici, nego o politici sile, mržnje i sistematskog poricanja prava. 

Deveti januar je dan kada je 1992. godine takozvana Skupština srpskog naroda u BiH proglasila "Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine", politički projekat koji je od samog početka bio zasnovan na ideji "etničkog razgraničenja" i nasilja. Taj projekat nije bio apstraktan: imao je svoje lidere, svoje stranke i svoje koncentracione logore. Imao je i svoje presude. 

Radovan Karadžić, njegov najistaknutiji politički simbol, pred Međunarodnim sudom u Hagu osuđen je na doživotni zatvor za ratne zločine i genocid. Mnogi drugi visoki funkcioneri te politike osuđeni su na dugogodišnje kazne zatvora. To su, opet, činjenice, a ne "antisrpska propaganda". 

I upravo zato je svaka čestitka 9. januara istovremeno i čestitka politici genocida, bez obzira koliko se ona danas umotavala u fraze o "miru", "dostojanstvu" i "budućim pokoljenjima". 

Mir se ne gradi negiranjem sudskih odluka. Dostojanstvo se ne gradi na diskriminaciji. A budućnost se ne gradi slavljenjem dana koji je za nesrpske građane Bosne i Hercegovine simbol početka progona, a za cijelu zemlju simbol pokušaja raspada. 

Posebno je cinično kada se sve to izgovara iz Srbije, države koja formalno tvrdi da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a suštinski već decenijama podržava političke strukture koje taj integritet potkopavaju. Poruka da "Srbija čvrsto stoji uz Srpsku" nije poruka mira. To je poruka kontinuiteta politike koja nikada nije do kraja poražena i koja se kao vampir vraća i hrani se ljudskom krvlju. 

Deveti januar nije spor oko datuma. To je spor oko istine. O tome da li su presude sudova obavezujuće ili opcione. O tome da li su žrtve važne ili su kolateralna šteta "nacionalnog jedinstva". O tome da li region ide naprijed ili ga uporno vraćaju na mjesto zločina. 

Zato je svaka čestitka tog dana ne samo čin političke provokacije, već i moralnog sunovrata. Te čestitke su u stvari glasnici da rat nikada nije zaista završen, već samo preimenovan. 

Istovremeno, u toku je čuđenje pobunjene javnosti u Srbiji što u paramilitarnom kampu zvanom "Ćacilend" u centru Beograda borave i osobe koje su osuđene na višegodišnje robije zbog teških krivičnih djela, među kojima su i ubistva i silovanja. U toku je čuđenje što je na krvožednoj TV Informer, na Božić, publiku u studiju pjesmom zabavljao, kako su mediji prenijeli, osoba koja je 1992. godine ubila osamnaestogodišnju djevojku, za šta je osuđen na 12 godina zatvora. 

Ali to čuđenje je lažno. Ili, u najboljem slučaju, zakašnjelo. 

Jer isti taj javni prostor decenijama je sistematski pripreman da prihvati upravo takvu "normalnost". Nasilje, ako je "naše", prestaje biti zločin. Ubistvo, ako je umotano u "patriotizam", postaje anegdota. Silovanje, ako se dogodilo u "našoj borbi", podrazumijeva se kao "ratni plijen". A presude sudova, domaćih ili međunarodnih, proglašavaju se nevažnim, neprijateljskim ili izmišljenim. 

Prije oko 17h

"Bal vampira": Vučić i Brnabić na božićnom slavlju, uz četničke pjesme, zagrljeni sa osuđenim ubicom

Zato nije nikakav incident to što su se uz osuđenog ubicu na televiziji "veselili" najviši državni funkcioneri: Ana Brnabić, Ivica Dačić, osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, niti to što je ubica pravio selfije s predsjednikom države Aleksandrom Vučićem. To nije skandal. To je logičan ishod dugog procesa u kojem su zločinci pretvarani u "naše momke", a "tuđe" žrtve u zaboravljenu fusnotu. 

Isto onako kako se u RS, usred Bosne i Hercegovine, uprkos presudama i činjenicama, uporno slavi 9. januar kao "dan mira i dostojanstva", tako se u Srbiji danas slavi nasilje – simbolički, kulturno i politički. Slavi se poricanje. Slavi se kontinuitet. Bez krvi. Zasad… 

Zato između čestitki neustavnog "Dana Republike Srpske" i normalizacije kriminalaca u javnom prostoru Srbije nema nikakve suštinske razlike. To je ista matrica. Ista poruka: Srbija je politički sigurna kuća za svakovrsne zločince. Politika u kojoj pravo ne obavezuje, sudovi ne važe, a zločin prestaje biti zločin ako je počinjen "u naše ime". 

Prije oko 15h

Uz naoružane crvene beretke i Noćne vukove obilježen neustavni 9. januar: Spominjali gusle, ognjišta

Ko se danas čudi prizorima iz Beograda, mora se zapitati: gdje je bio prethodnih 35 godina? Jer društva se ne raspadnu preko noći. Ona se polako navikavaju. Na zločin. Na laž. Na poniženje žrtava. Na to da im se "krv i tlo" objašnjavaju kao "historijska nužnost". 

Dakle, 9. januar nije izuzetak, nego pravilo. A čuđenje nad današnjim prizorima samo je još jedan oblik saučesništva: pokušaj da se odgovornost prebaci na "neke druge", iako je ogledalo već dugo okrenuto prema građanima Srbije. 

Da li nadu ipak ulijeva ono što se već duže od godinu dana događa na ulicama gradova Srbije, na fakultetima, u školama i u javnom prostoru? Da li će pobunjena mladost, za razliku od svojih roditelja i djedova, koji su pristajali na laž u ime "nacionalnog interesa", imati dovoljno hrabrosti da pokaže da nacionalizam nije sudbina, nego izbor? I da se taj izbor može odbiti? Oni su odbili da prihvate laž kao normalnost. Sada još "samo" da odbace i najveću laž: da je od svih čovjekovih identiteta najvažniji onaj nacionalni. Oni nemaju više ništa da izgube osim okova koji su im ponuđeni kao tradicija. 

Ako pobunjeni građani nisu spremni da aplaudiraju ubicama iz "Ćacilenda" ili ubicama iz programa TV Informer, onda je prirodno da ne aplaudiraju ni ratnim zločincima koji su počinili zvjerstva nad "drugima i drugačijima" u ime nekakvog "srpstva". U suprotnom, bit će to još jedna jednosmjerna ulica koja vodi u nastavak propasti. Dvosmjerna ulica ili bulevar budućnosti bilo bi odricanje od onih koji su i Srbiju i region gurnuli u historijsku propast. To bi bio stvarni revolucionarni čin. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba