Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić: Pećina zvana ćaci Srbija

Požalio mi se prije neki dan mladi kolega, naš bivši student novinarstva, da mu je urednik u jednom ovdašnjem relativno pristojnom mediju, odbio objaviti vijest kojom se građani pozivaju na prikupljanje novca za nastavak filma pod nazivom Quo vadis, Aida – dio koji nedostaje?. Veli da mu je urednik rekao da to neće objaviti jer je u pitanju "reklama". Pa me pita da li je takvo uredničko objašnjenje na mjestu.

Piše: Prof. dr. Dinko Gruhonjić, za portal Radiosarajevo.ba

Tim prije, nastavlja, što mu se ta urednička primjedba čini neumjesnom jer isti taj medij sa istim tim urednikom na čelu nerijetko vara publiku tako što pod krinkom novinarskog teksta zapravo objavljuje – reklame. To se nekada zvalo "prikriveno oglašavanje" i bilo je zabranjeno novinarskim kodeksom. Danas su marketinški magovi izmislili drugo ime: "native advertising". To je, tobož, dozvoljeno. A u stvari je isto sr..., drugo pakovanje.

Trending

Savez kolumnista | Dinko Gruhonjić: Pećina zvana ćaci Srbija

Jer mediji u vlastitom sveopštem siromaštvu vrlo često prodaju dušu advertajzerskom đavolu ne bi li nekako preživjeli. Klikbejtovi, ričevi, ingejdžmenti, storitelinzi, ekonomija pažnje..., i čitava ta silesija bijednih pokušaja prilagođavanja medijskih sadržaja algoritmima društvenih mreža. U kojima nema hepienda, već je u pitanju "kvaka 22": pošto su algoritmi društvenih mreža suštinski naštimovani na tabloidni, senzacionalistički, skandalozni sadržaj koji guraju korisnicima, u krajnjem to prilagođavanje takvim "žutim" digitalnim urednicima vodi ka gubljenju povjerenja publike u profesionalne medije. Dakle, pod izlikom borbe za opstanak, tradicionalni mediji pucaju sebi u koljeno. Epilog će biti, u najvećem broju slučajeva, bankrot takvih medija i – što je najgore – potpuni gubitak povjerenja publike u novinarstvo kao profesiju. Zbog čega će razni trampovi, putini i ostali zadovoljno trljati prljave ruke, a demokratija će doživjeti još veći sunovrat od ovoga koji danas gledamo.

No, to je velika, zanimljiva i tema koja zaslužuje posebnu obradu, a mi da se vratimo na početak našeg teksta. Pa da ipak krenemo od marketinškog opravdanja učinka vijesti kojom se građani pozivaju da doniraju nedostajući iznos novca za višestruko nagrađivani, bolni i neizmjerno važan film za našu budućnost. Jer bez istine o prošlosti, nema nam budućnosti.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Na primjer, da li je film Quo, vadis, Aida? – dio koji nedostaje dovoljno "provokativan" kada je recimo javnost u Srbiji u pitanju? Nema sumnje da jeste. Da li bi takva vijest bila "kliktabilna", makar i zato što bi proizvela uobičajeno odvratne masovne reakcije šovinističkog dijela Srbije? Malo je reći da bi. Da li bi, samim tim, taj medij dobio i klikove, i rič, i ingejdžment i šta god treba, i samim tim privukao na sebe više oglašivača a potom i profita. Naravno da bi. Bio bi to klasični "rage-bait", kojeg je Oxford University Press proglasio za riječ 2025. godine. "Rage-bait" je, u najkraćem "mamac za bijes", dakle svjesno plasiranje sadržaja koji kod publike izazivaju bijes. To su sadržaji koji su osmišljeni da izazovu ljutnju i ogorčenje kod publike, kako bi se privukla pažnja i angažovanje, što je postalo dominantna taktika na društvenim mrežama za zaradu i vidljivost.  

Dakle, pomenuti urednik se očigledno nije vodio ekonomskim argumentima da bi mladom kolegi cenzurisao vijest. Pa čime se onda vodio? 

Za ovu prigodu valjalo bi se vratiti dobrom, starom Platonu i njegovoj alegoriji o pećini sjenki. Scena je sljedeća: zamislimo grupu ljudi koji su od rođenja okovani u pećini. Okrenuti su ka zidu i ne mogu se okrenuti niti vidjeti bilo šta drugo osim tog zida ispred sebe. Iza njih gori vatra, a između vatre i zatvorenika prolaze drugi ljudi noseći razne predmete, figure, statue. Sve što zatvorenici vide jesu sjenke tih predmeta na zidu. Za njih – to je jedina stvarnost. Sjenke su "stvari", sjenke su "istina", sjenke su "svijet". 

Međutim, jednoga dana, jedan zatvorenik se oslobađa okova. Isprva mu je strašno, svjetlost ga boli, zbunjen je. Sjenke su mu bile jasne, ovo sada je haos. Razmišlja da se vrati u okove. Ali, dok razmišlja, polako počinje shvatati: sjenke nisu bile stvarne stvari, već odraz nečega stvarnijeg. Odluči da izađe iz pećine i potom shvata da je cijeli svoj život bio u iluziji. Sretan zbog otkrića, oduševljen se vraća kod "saboraca" u pećinu da im kaže istinu i da ih oslobodi. Iako mu se oči  sada teško privikavaju na mrak, on "kolegama" govori da sjenke nisu stvarne. Ruši im cio poredak svijeta na koji su navikli. Ostali zatvorenici mu se podsmjevaju, ne vjeruju mu, spremni su da ga ubiju jer im ruši "jedinu istinu" koju poznaju. 

Ova univerzalna priča veoma očigledno govori da većina ljudi živi u svijetu privida, navika, propagande i površnih objašnjenja, jer je istina često neugodna, bolna i destabilizirajuća. Isto tako, i sloboda nije nešto što je lako nositi, jer podrazumijeva odgovornost prema sebi i prema drugima. Zato oni koji pokušaju drugima "otvoriti oči" često budu proglašeni ludima, opasnima, izdajnicima... U boljem slučaju, bivaju ekskomuncirani iz zajednice, a nerijetko i likvidirani kao strano tijelo, kao demon kojeg treba kamenovati jer će se samo tako stvari u našoj pećini vratiti u "realnost". 

U našem slučaju, to jest u slučaju ćaci javnog mnjenja u Srbiji a bogami i univerzalno: pećina je dominantni medijski prostor, zid je televizijski ekran, portal, naslovna strana, sjenke su vijesti, narativi, spinovi, vatra je politička moć, a oni koji nose figure koje okovani građani vide kao sjenke su zapravo PR timovi, spin doktori, partijski aparati, tajkuni i - kontrolisani urednici. Građani, dakle, ne gledaju događaje, već njihovu režiranu verziju: vide ulične proteste - ali samo kao "incident", vide korupciju - ali kao "napad na državu", vide kritiku - ali kao "strano plaćeništvo". 

Zašto ljudi ostaju u pećini? Zato što je pećina: kognitivno lakša, emocionalno sigurnija, društveno nagrađena. Dakle, jesi rob, ali si barem "na sigurnom". Autoritarni režimi to, naravno, znaju i zato nude jednostavne priče, jasne neprijatelje, moralnu binarnost (mi/dobri – oni/zli). I, što je ključno: "nagrađuju" poslušnost, a kažnjavaju radoznalost. 

Sljedstveno tome, onaj koji izađe iz pećine je novinar, zviždač, kritički intelektualac, aktivista. Oni vide kako se proizvodi "istina", ko drži vatru, ko pokreće figure. I onda se vraća nazad u pećinu, što je najopasniji trenutak. Jer, kada se "prosvijetljeni" vrati, on ne govori jezikom sjenki, on ruši stabilnost sistema, samim tim - on izaziva strah a ne radoznalost. Umjesto da ga slave kao Prometeja, reakcije su sljedeće: "On mrzi svoju zemlju", "On je izdajnik", "On preuveličava", "Kome ti vjeruješ: njemu ili svojim očima?" Potom slijede tabloidne kampanje, sudski progoni, ekonomsko iscrpljivanje, prijetnje, nasilje, egzil. A ako ne ide drugačije, pećina se brani i tako što ubije one koji donose svjetlost. Svjetlost, odnosno sunce, jeste sposobnost da povezuješ informacije, vidiš interese iza poruka, razlikuješ činjenice od propagande. Autoritarni režimi se ne plaše neistomišljenika koliko se plaše ljudi koji misle samostalno, jer takvi ljudi više ne zavise od sjenki. Sve u svemu, Platonova pećina danas je informativni sistem u kojem građani ne žive u mraku neznanja, već u svjetlu pažljivo režirane iluzije: najopasniji nisu oni koji lažu, nego oni koji pale svjetlo. 

Veliki dio građana Srbije živi u šovinističkoj pećini sjenki, već bezmalo 40 godina. Takva ćaci-Srbija danas nije društvo u zabludi, nego društvo koje je izabralo pećinu. Urednici, mediji i političari koji čuvaju sjenke nisu žrtve sistema – oni su njegov stub. Urednik koji zabranjuje kolegi da objavi vijest o filmu Quo vadis, Aida? – dio koji nedostaje dobrovoljni je vojnik pećine. Suštinski i bez okolišanja: on je besplatni saučesnik u odbrani narativa koji je neodbranjiv – sem u pećini u koju su razni miloševići i vučići pretvorili Srbiju. 

Ta ćaci-pećina je jedna tužna, usamljena naseobina, u kojoj vlada poruka da su ratni zločinci heroji. Društvo koje se boji istine ne propada iznenada. Čitava budućnost ove zemlje, dakle, zavisi od brojnosti onih koji će imati snage da ljude oslobode okova. Bez toga, epilog je strašan i jednostavan: truljenje i izumiranje.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba