S ove strane Drine | Dragan Banjac: Srbija Dvadeset tri godine bez Đinđića, ni vizije ni vizionara

Godine "lete", kaže se u narodu. Topličanina po ocu koji je preko majke posjedovao i dosta bosanskog dobrodušja, nema već pune dvadeset tri godine. Zlovoljom još nedovoljno razjašnjene, i nedovoljno kažnjene, grupe mračnjaka, 12. marta 2003. strijeljan je Zoran Đinđić, predsjednik srpske vlade.

Piše: Dragan Banjac, za portal Radiosarajevo.ba

Za života uglavnom neshvaćen. A, nakon ubistva, kako to obično biva, posebno u Srbiji, kratko uzdizan do neba. Pojašnjavajući taj fenomen privatni mudrac mi je davno rekao da u samilosti kod Srba uvek ima više zadovoljstva zbog nečije smrti, jer im je, tobož, žao.

Trending

Viktor Orban se snimao dok razgovara s porodicom: 'Ukrajinci mi prijete unucima'

Slika o Đinđiću formirana je isključivo putem medija. Stoga je pučina o njemu znala samo ono što joj je servirano, da je lopov i njemački špijun. Većinskom jajarskom mentalitetu ovdašnjem – dovoljno.

Ništa bolje nisu ga znali ni oni koji su mu se, zarad ličnog interesa približili, pogotovo oni kojima je dao mrvu vlasti. Hajde da izdvojim profesora Žarka Koraća, ali mnogi koji su, politički prije svega, stasali isključivo njegovom zaslugom, briga o narodu i državi podređena je ličnoj promociju i šićarluku. Kako godine prolaze kao da bi svi željeli da ga pohrane u neke dobro zašvajsovane škatule, posebno oni kojima i dalje nije mirna savjest jer im s njegovim nestankom nisu čiste ruke.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Dragoljub Žarković (1951-2020), dugogodišnji urednik nedjeljnika Vreme, koji mi je davno u Borbi ostavio astal i tri fioke s lijeve strane, zapisao je na prvu godišnjicu Đinđićeve likvidacije da u sitnom politikantskom kolu koje se igra na njegovom grobu nema baš mnogo nevinih s obje strane političke barijere: Nema nevinih ni među onima koji ga posthumno napadaju, niti među onima koji su ga svojatali, ali dok ovi drugi ispadaju danas glupi u društvu, ovi prvi postaju opasni promovišući govor mržnje kao legitimno sredstvo javne komunikacije.

GADOVI SE VRATILI: U njegovoj Srbiji već treću deceniju nedaće se samo uvećavaju. Reforme su pokopane s njim. Njegov politički projekti Demokratske opozicije Srbije (DOS) i DS su se raspali, nekadašnji saborci u borbi protiv Slobodana Miloševića, radikala Vojislava Šešelja i SPO bradatog Vuka Draškovića raspršili se i većina je prišla najgorem od svih srpskih vladara, Prepodobnom Josifu i njegovim navodno opranim radikalima u liku Srpske napredne stranke.

Komadina grijeha ide na dušu Borisa Tadića, čovjeka koji je proćerdao dva mandata i koga su građani Srbije upamtili jedino po stalnom ponavljanju "ja kao predsjednik Srbije..." Da bi mu stražnjica ostala u skamiji.

Podsjećam da je s onim čuvenim "vaš i naš bol" u politički život vratio Miloševićeve socijaliste i uzdigao ništa manjeg monstruma od njega, nasljednika Ivicu Dačića. Nije tu bilo ni truna žala ni za Đinđićevim strijeljanjem ni za Miloševićevoj smrti. Čist račun. Đinđić svakako nije mogao da pojmi dokle nisko mogu da padnu jedan Dragan Šutanovac koji je čak predvodio Demokratsku stranku a sada je ambasador u SAD sa Vučićevom fotografijom iza leđa na zidu, ili Goran Vesić koji je zajedno sa ratobornim Srđom Popovićem (ne brkati sa poznatim advokatom) bio budućnost demokrata. Ili kontroverzni Čedomir Jovanović. Spisak "krpa" je predugačak!

Gromoglasni obračun sa organizovanim kriminalom, borba protiv baraba s kravatama i dripaca koji imaju više godina u zatvoru nego razreda škole, sveo se na nedovoljan broj uhapšenih i na suđenje Miloradu Ulemeku i družini od koje neko u ovoj zemlji i dalje, ipak, pravi paradu.

ČOVJEK BUNTA: Ko je bio Zoran Đinđić? Većina njegovih biografa kao početak političkog djelovanja "srpskog Kenedija" navode 1974. godinu, kada je bio student filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Jedan od profesora bio mu je Dragoljub Mićunović koji je dosad bezbroj puta rekao da ga iz tog vremena pamti kao "veselog" i "dječački drskog" i da ga je volio više nego druge.

Mićunović je uvijek govorio da je mladi Đinđić odmah po dolasku na fakultet stao na čelo studentskog bunta, organizovao generalni štrajk kad su otpuštani (praksisovci) profesori, napravio organizaciju sa zagrebačkim i ljubljanskim studentima. To ga je koštalo godinu dana zatvora.

Nije stao. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, nekoliko ljevičarskih pokreta u ondašnjoj Jugoslaviji pobunilo se protiv totalitarnog režima Josipa Broza Tita, političkog monopola SKJ, a podržali su i Đinđićevu ideju - da socijalističko uređenje ne isključuje demokratski sistem. Borio se za odbranu profesora (kasnije istjerani), da bi već 1974. godine bio aktivan na konferenciji zagrebačkog, ljubljanskog i beogradskog filozofskog fakulteta, u pisanju deklaracije u kojoj su prvi put javno napadnuti Tito i Savez komunista. Potpisuju je Lino Veljak, Darko Štrajn i Zoran Đinđić. Dobija "uslovnu", povlači se i završava studije.

Uvijek je bio pomalo mangupski snalažljiv, govorio je Pavluško Imširević, navodeći da je 1978. godine uspio da od Tihomira Vlaškalića (predsjednik CK SK Srbije) iskamči dobijanje pasoša". Ležeran, razbarušen, šarmantan, duhovit, inteligentan, brzo je mislio, priča Imširević. U nečem i previše razbarušen, ali to je pripadalo imidžu tog pokreta. Cijele grupe su, recimo, razvijale teoriju da je krađa knjiga legitimna ako se knjige kradu za potrebe obrazovanja. On je bio jedan od mahera za krađe knjiga, proslavio se. Mislim da su ga i hvatali i kažnjavali zbog toga. Najveći majstori su bili Boža Borjan i on, koji su imali specijalne jakne sa unutrašnjim džepovima u koje su trpali knjige.

ODLAZAK U NJEMAČKU I POVRATAK U ZEMLJU: S pasošem u džepu Đinđić, na poziv i preporuku Dragoljuba Mićunovića, odlazi u Njemačku. Ovako profesor Mićunović opisuje Đinđićev dolazak na Univerzitet Konstanc. "Banuo je jednog dana i, pošto je sve bilo zaključano, kroz prozor je ušao Jirgenu Habermasu u kabinet. Rekao je 'Ja sam taj i taj, bio sam na Korčuli sa studentima, prijatelj sam tih i tih ljudi...'.

Kad je došao u Konstanc, predstavio sam ga filozofu Vermeru, koji je bio šef tog odjeljenja. I odmah smo sredili da tu radi doktorat, da ima malu finansijsku potporu i da stanuje u jednoj kući koju su studenti bili 'zauzeli'. Bilo ih je nekoliko asistenata i studenata. Njegova kreativnost zbunjivala je i šokirala Nijemce, koji znaju pravila, red. On je išao mimo toga. Recimo, izriljali su baštu, našao je nekog Turčina, od njega nabavio sjemenje za luk, krompir... Jabuke koje su padale po putevima prema gradu... odmah je našao neke dječake da to skupljaju, Grka da po pola podijele sokove... Stalno smo pili svježe sokove od jabuka."

Nakon što je doktorirao, Đinđić se vratio u zemlju, odslužio vojni rok i s prestižnom Humboltovom stipendijom nastavio da se bavi filozofskim teorijama. Inače, njegov rad u Njemačkoj bio je usmjeren ka Beogradu, a bavio se i njemačkim idealizmom.

U Beogradu je objavio knjigu Subjektivnosti nasilja, u kojoj je pokušao da kritički preispita Hegelovu filozofiju. Pored filozofije zanimala su ga historijska istraživanja, naročito je cijenio iskustvo njemačkog historičara Rajnhata Koseleka, kaže Dunja Melčić, koja je zajedno sa Đinđićem prevela Svijet života, kapitalno djelo Edmunda Huserla.

STALNO U POKRETU: Đinđićev vozač Aleksandar Bjelić od februara 1999. do kobnog 12. marta 2003. govorio je da je sa šefom imao blizak odnos i da je uspijevao za kratko vrijeme da iščita sve novine. Potom da je bio jedini koji nije mogao da se umori. Bjelić akcentuje medijsku sliku u javnosti o Đinđiću ("hladan, proračunat, ambiciozan čovjek, bez pretjeranog smisla za humor, bez emocija, čovjek koji je veoma puno radio"), misleći da je sasvim drukčiji.

"Mislim da su tome najviše doprinijeli mediji koji su ga do 2000. godine predstavljali kao državnog neprijatelja broj jedan. Bio je vrlo emotivan, ali i ambiciozan. Meni je izgledalo kao da stalno radi. Nije volio kafane", kazivao je Bijelić.

Biljana Stankov, sa Đinđićem je radila od 1991, a od 1996. godine, bila je lična sekretarica bivšeg premijera. Kaže da "zbog izbora u životu šta će da radi, šta je cilj, nije ni bilo moguće da održava prijateljstva. Ljudi su podrazumijevali da su mu prijatelji ako stalno dolaze, da nešto očekuju od njega, da nešto traže, da im on to omogućuje, ispunjava, pomaže. On za to nije imao vremena. Imao je vremena da ode sa njima na večeru, popriča. Ali, opet, od njih je očekivao ideje, inicijative, pomoć u onome što radi. Mnogo ljudi je bilo oko njega, ali ne bih mogla da izdvojim nekog, da je bio prijatelj i da ga je posebno cenio".

DOMIŠLJATOST: Đinđićev politički angažman ipak je vezan za Demokratsku stranku. Vremenom ju je prilagođavao uslovima "na tržištu", umio da "počisti" Dragoljuba Mićunovića, ode na Pale, sjedne na kanabe kod Slobodana Miloševića. Ipak, niko mu ne osporava veliku energiju i viziju.

Prilikom odlaska na jedan od mitinga (najčešće je bio u autobusu sa novinarima) govorio je da je, uglavnom, ostvarivao sve svoje naume. "Dao sam sebi zadatak da ću za tri godine završiti filozofiju i to sam uradio. Potom da ću za dvije godine doktorirati na nemačkom jeziku. Rekli su mi da to nije moguće. Pitao sam postoji li zakonska prepreka. Kažu ne. Ostvario sam i to".

Kenedijevu preporuku Amerikancima - da ne postavljaju pitanje šta zemlja može da učini za njih nego šta oni mogu da učine za Ameriku - Đinđić je modifikovao i apelovao na građane Srbije da se zapitaju - šta svako od njih može da učini za sebe. Išao je dalje pa tromim sunarodnicima poručivao "Mogu za vas, ali ne mogu - umjesto vas".

ATIPIČAN SRBIN: "Ako bi Srbi iz Bosne rekli: Hoćemo da živimo zajedno u građanskoj Bosni mi bismo otvorili bocu šampanjca i niko ne bi bio sretniji. Nas, ipak, niko ništa ne pita i nismo mi ti koji sole pamet, bilo Kninu ili Palama", što mi je rekao tokom intervjua za Našu Borbu.

"U rukovodstvu Crne Gore, govorio je, vidim mnogo više političke volje i vještine nego kod srpskog. Srpsko je, pak, nesposobno na strateškom planu, što ne shvata globalnu situaciju. Milošević ima toliko ‘repova’ da je prinuđen da pravi ustupke međunarodnoj zajednici i oni to otvoreno govore. Imamo vladu kao da ju je Brežnjev sastavio, sve starci i direktori", rekao je autoru ovog priloga u pomenutom  intervjuu Našoj Borbi 15-16. aprila 1995. godine, dodajući da se u slučaju "Simpa", Ce-marketa, "Takova" i "Sartida" radi o "monopolistima, latinoameričkoj vladi".

Bio je vječiti optimista, naročito u proljeće 2000. godine. Tokom razgovora tih dana govorio je da je "naivno očekivati da se vlast može promijeniti samo na izborima", naglašavajući da "po svaku cijenu treba izbjeći nasilje". Operacija je neizbježna - preživjećemo, rekao je.

NESTANAK REFORMATORA: Poslije ubistva, o Đinđiću su govorili mnogi, među njima i neki od najbližih saradnika iz vlade i DS. Nebojša Čović, jedan od njegovih potpredsjednika, prisjećajući se dana ubistva pominje "paniku, veliki strah, veliku žalost, veliku tugu..."

Za Žarka Koraća Đinđićeva smrt je nestanak reformatora koji je svu svoju energiju i političko umijeće uložio u viziju buduće Srbije. Profesor Korać napominje da nas historija uči da smrt nijednog vizionara nije uništila njegovu viziju, a vizija Zorana Đinđića je ona moderna država koju su sanjali srpski reformatori i za čije ostvarenje je dao svoj život". Korać najčešće pogodi u sridu, ovaj put je mašio.

Bivši ministar policije Dušan Mihajlović kaže da je pucanje u premijera "organizovala i izvela zločinačka organizacija koja predstavlja ostatak kriminalnog naslijeđa iz Miloševićevog perioda", a dugogodišnji saradnik u DS i nasljednik na premijerskoj  poziciji, Zoran Živković smatra da je Zoran Đinđić bio najbolji u Srbiji, da su to mnogi znali i pre atentata, ali da su "mnogi, nažalost, to shvatili tek nakon ubistva".

Mnogo se govorilo o ulozi medija i novinara u stvaranju atmosfere linča pred Đinđićevo ubistvo. Advokat porodice, nedavno preminuli Rajko Danilović tvrdio je da su "orkestrirani napadi na vladu i premijera prethodili ubistvu".

Bez obzira na sve - bio je drukčiji od skoro svih Srba, vrijedniji, pametniji, ljepši... Njegov i problem građana Srbije je što se pojavio kasno i nije više trajao. Da je manje čekao na tron i više na njemu ostao...

BUDALA, PREVARA, PACOV: Na Đinđićevoj sahrani Zoran Živković je rekao da su ga ubili oni koje je najviše mrzio, grupa u kojoj su Budala, Prevara i Pacov... I ne samo u toj grupi nego i u mnogim drugim grupama gdje je bilo i još ima puno budala, prevara i pacova".

Upravo ovih dana Živković mi se sa suznim očima povjerio da se zavjetovao da će da se založi za Đinđićev san - evropsku, demokratsku, efikasnu, bogatu Srbiju, bez budala, prevara i pacova". Možda vam se učini neprimjerenim, čak djetinjastim ali najbliži Đinđićev saradnik se  nakon prijateljevog ubistva zatvorio, u jednu sobu i u njoj sve polupao!

Danas će se ponoviti predstava. Jedna grupa će da se okupi na mjestu likvidacije, ispred dvorišnog ulaza u Vladu Srbije, potom ne grobu ali – niko ni s kim!

ČETNIČKI VOJVODA TOMA: Nije postao deda! Da ga je srpsko-ruska tajna zločinačka organizacija ostavila na miru i da mu je svevišnji (koji, naravno, ne postoji) dao još malo života možda bi bio najglasniji insajder. Čuli bismo, govorio je reditelj Aleksandar Mandić, stvari pod kapom nebeskom o kojima ne sanjamo, već samo slutimo. Da su mu date još dvije godine da poživi, sjedio bi sa liderima Evrope i Amerike. Da mu je nebo dalo još koju deceniju, ponovo bismo bili najvažnija tačka svijeta, a deda Zoran bi bezbjedno džogirao po Košutnjaku.

Dvadeset i trećeg februara 2003. godine, dvadesetak dana pred Đinđićevo ubistvo četnički vojvoda Tomislav Nikolić koji će kasnije postati i predsjednik Srbije, na ispraćaju Vojislava Šešelja u Hag (24. februar 2003 – 12. novembar 2014) izrekao je nešto što se na bivšim jugoslovenskim prostorima stalno treba isticati. "Ako neko od vas u idućih mjesec ili dva vidi negdje Zorana Đinđića recite mu da je i Tito pred smrt imao problema sa nogom", kraj citata.  

SINONIM ZA EVROPSKU SRBIJU: Zoran Đinđić je sinonim za evropsku modernu Srbiju, za sve ono što ona očito nije, kaže predsjednik Građanskog demokratskog foruma Zoran Vuletić. "Jasno se to vidi sa distance od tragičnog atentata 2003. Bio je arhitekta DOS-a i što je mnogo važnije politike DOS-a. Nedvosmisleno pridruživanje EU, povratak Srbije u UN, i sve druge međunarodne institucije odakle je Miloševićeva Srbija protjerana tokom 90-ih. Pružio je najbolju ruku pomirenja susjedima predajući Slobodana Miloševiča Haškom tribunalu, kreatora ratova zarad sumanute politike ’velike Srbije’. Nije li to bio najbolji diskontinuitet sa balkanskim kasapinom? To je bila Đinđićeva vlada i DOS-ova politika. Zbog toga je ubijen, da Srbija nikada ne stigne na Zapad. Imao je naravno i grešaka tokom operacije Srbija na Zapadu. Možda je najveća uvođenje vjeronauke u škole… Ono što je nesporno, njegov koncept i cilj državnog puta Srbije bio je grandiozan.

Obračun sa njegovim naslijeđem je počeo i prije pogibije, Vojislav Koštunica ga je optužio za veleizdaju i državni udar zbog predaje Miloševića Hagu. Boris Tadić, najveći politički korisnik atentata, sjetio se pre par godina da zaključi (spekuliše) kako je Zoran ubijen zbog Kosova, i da su ga na to upozorili Amerikanci prije atentata. Zašto oko tih okolnosti nije svjedočio na suđenju za atentat 2006.-2009. godine?! Imao je "amneziju” sramotni nasljednik Đinđića na čelu DS-a? Kažu poznavaoci da se Vučić silno obradovao uz kapljicu, Šešelj i danas slavi Legiju i društvo…. Nažalost, ni današnja opozicija sa sve studentima ne razumije ko je bio Zoran Đinđić, a tek ne razumije zašto je ubijen. Ti politički diletanti misle da je krajnji domet politike ujediniti se na jednoj listi i pobijediti Vučića. To je najpogrešnija paralela između Đinđićevog DOS-a i takve liste, rekao je Vuletić za portal Radiosarajevo.ba.

BASARA ZA KRAJ: U najnovijoj knjizi Svetislava Basare (Đinđić: Memoari s onu stranu groba) rukopis završava ovako: Još jednom za kraj. Smrtonosni metak u leđa nije bio iznenađenje, još manje bol, više je to bilo vječno vraćanje istog i folozofsko pitanje: šta je u smrti epifenomen, šta koncept? Krater na mojim grudima nije bio rana, bila je to šifrovana poruka. Smrt nije bila prekid, prije je to bilo kao da je neko pritisnuo dugme "pauza" usred rečenice Jakob Böhmea koju sam pročitao 1972. koje sam se sjetio u trenutku smrti, a koja glasi: "Ne treba pomisliti da je život tame ogrezao u jad i izgubljen kao u tuzi. Tuge nema. Tuga, naime, nestaje u smrti, a smrt i umiranje sam su život tame".

Tuga je nestala u mojoj smrti, Srbija je kao zombi nastavila da živi životom tame. Pucanje kostiju, cijepanje tkiva i masivno krvarenje zabilježeni na audio zapisu crne kutije nisu bili biološki događaj, bila je to poslovna politika primitivne, mađunarodno priznate fabrike za preradu ljudskog mesa koja je pseudomorfološki iskristalisala u državu na brdovitom Balkanu, u kojoj je riječ "istina" uvreda časti, a riječ "budućnost" neprijateljska propaganda...     

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.