S ove strane Drine | Banjac: Knjige u Vijećnicu!

Da se zna, nemam namjeru bilo kome da se pravdam zbog uzimanja prava da sudim o sarajevskom hramu kulture što ga ovi "moji" varvari spržiše u posljednjem mrziteljskom pohodu ne samo na sarajevsku Gradsku vijećnicu nego i na jedan predivni kosmopolitski grad i istu takvu zemlju, Evropu u malom, skotovi jedni iz takozvane "međunarodne zajednice".

Oni koji su se tek poslije četiri godine sjetili da papcima kažu: Dosta!

A mogli ste još 1992, da ponovim skotovi jedni. E, to ste vi, i pogledajte u RSHKJ, knjiga 5, strana 815, objašnjenje pod dva.

Piše: Dragan Banjac za portal Radiosarajevo.ba

Svaka kuća knjiga, biblioteke i knjižare..., za mene su bogomolje.

GRANATAMA NA KNJIŠKO BLAGO: Držim četiri kilograma monografije Opsada Sarajeva, mart 1992 – mart 1996, (FAMA, 2005) od 1325 strana formata 29,5X22 cm. Na 136-oj nalazim prvih jedanaest od brojnih redaka o stradanju ove predivne građevine iz 1894. godine pseudomaurskog stila. Pedeset granata stiglo je sa Trebevića u noći između 25. i 26 avgusta 1992. godine, navodi se.

Pedeset granata! Plakao sam. Nazvao sam dramaturškinju Mirjanu Miočinović, bivšu suprugu Danila Kiša koja je takođe plakala i nije imala snage da govori. Samo je rekla da sve to ("što rade ovi Karadžićevi zlikovci") ide i na naš obraz i na našu dušu. Mira je zaspala ne prekidajući vezu do ranog jutra.

Čitam svjedočenje (Huso Česko) vatrogasca: "Tad tačno nismo imali vode. I izvorište Pivara je samo bilo presušilo... Prilikom tog gašenja mi smo imali tri-četiri povrijeđena radnika. Tad je naveče oko 21 sat, kad je počela da gori Vijećnica, preko noći palo oko 200 granata u blizini i na objekat Vijećnice... Što se moglo spasiti to se i spasilo".

PARALELA SA KOSANČIĆEVIM VENCEM I SVIJETOM: Narodnu biblioteku Srbije na današnjem Kosančićevom vencu nedaleko od Kalemegdana gađali su Nijemci 1941. godina početkom aprila u tri navrata počev od 6. aprila.

U njoj je bilo pohranjeno nacionalno blago Srbije, uključujući neprocjenjive srednjovjekovne ćirilične rukopise, povelje, inkunabule i stare štampane knjige.

Biblioteka je namjerno ciljana u operaciji "Odmazda". U požaru je trajno izgorjelo oko 350.000 knjiga i više od 1.400 unikatnih srednjovjekovnih rukopisa, što se smatra najvećim pojedinačnim uništenjem kulturne baštine u Drugom svjetskom ratu na tlu Evrope.

Srbi ne bi bili to što jesu da oko ovog slučaju nisu ispleli brojne verzije. Od toga da je zapaljena iznutra i da knjiško blago nije spašavano nego uništavano. Ako je makar nešto od toga tačno, plodove takvih tikava imamo i danas.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Davne 1258. vojska Hulagu kana (unuka Džingis-kana) uništila je Kuću mudrosti u Bagdadu (Irak), a Mongoli su bacili stotine hiljada knjiga u rijeku Tigar. Univerzitet i biblioteka Nalanda (Indija) stradala je 1193. godine. Bilo je to najveće sjedište budističkog učenja na svijetu, sa bibliotekom koja je čuvala milione rukopisa o filozofiji, astrologiji i medicini. Kompleks je napala i zapalila tursko-muslimanska vojska pod vođstvom generala Bahtijara Hildžija. Biblioteka je gorila neprekidno tri mjeseca. Istu sudbinu doživjele su i biblioteke u Pergamu i Celzusova biblioteka (Turska), biblioteka u Efesu, Aleksandrijska biblioteka...

Pogledajte vrijeme uništenja. Šta bi sve Radovan spalio da se pojavio sedam-osam vijekova ranije.

NACISTIČKI MODEL: Desetog maja 1933. godine nacisti su na ulicama palili lomače i u njih bacali knjige nepodobnih autora. Posebno revnosni u odbrani tzv. "njemačkog duha" bili su studenti.

Na trgu gdje počinje najpoznatiji berlinski bulevar Pod lipama (Unter den Linden), bilo je oko 70.000 ljudi i oko 20.000 knjiga, među njima su bila i djela njemačkih autora poput Heinrich Manna, Erich Maria Remarque, ili Joahima Ringelnaca.

Vođa nacističkih studenata Herbert Guthjah rekao je:

"Okrenuli smo se protiv onoga što ne pripada njemačkom duhu. Sve što nije nemačko prepuštam vatri", uzvikivao je pred masom. Imao samo 23 godine.

Centralni događaj te studentske akcije bilo je spaljivanje knjiga u Berlinu, na tadašnjem Opernplacu. To je praćeno i radijskim prenosom. Mnogi studenti bili su obučeni u uniforme SS-a ili Jurišnih odreda. Uz takozvane "vatrene parole" odabrani studenti bacali su knjige u vatru.

"Protiv dekadencije i moralne truleži! Za vaspitanje i običaje u porodici i državi! Predajem vatri spise Heinrich Manna, Ernsta Glaesera i Ericha Kästnera"

Američki časopis "Newsweek" nazvao je to "Holokaustom knjiga". Jedan od autora čije su knjige spaljene u Berlinu, bio je i njemački pjesnik iz 19. vijeka Heinrich Heine.

On je još 1821. pisao: "Tamo gde se spaljuju knjige, na kraju će se spaljivati ljudi".

ZALUDAN POSAO: Sarajavesko zgarište ipak je jedan od najvećih pokušaja zatiranja kulture jednog naroda i zemlje u novijoj istoriji Evrope. Ali, koliko god se trudili u tome neće uspjeti.

Žilavi su Bosanci.

"Nakon pokolja iz 1924. godine, dio preživjelih iz crnogorskih Šahovića među kojima su bili i Bajraktarevići naseljava se u istočnoj Bosni, uključujući Podrinje. Tamo nastaju nove generacije, koje pokušavaju živjeti normalno. I onda dolazi period od 1992. do 1995. godine, kada se ista matrica nasilja ponavlja u Srebrenici – opkoljavanje, izolacija, oduzimanje mogućnosti odbrane i na kraju masovno ubijanje u genocidu. Ponovo nestaju očevi, ponovo nestaju djedovi, ponovo se prekidaju porodične linije. Preživjeli ponovo odlaze, ovaj put u Švicarsku, Ameriku i druge zemlje, noseći sa sobom isti obrazac raseljavanja koji je započeo još u Šahovićima. U tom lancu, Esmir Bajraktarević predstavlja treću stranicu jedne iste istorijske priče – Šahovići, Srebrenica, Amerika… I upravo u toj slici, u tom spoju prošlosti i sadašnjosti, nalazi se odgovor - Bosnu i Hercegovinu na Mundijal nije odveo samo jedan igrač. Odvela ju je i istorija i jedan narod koji je odbio da nestane", razmišlja iz daleka sa srcem u Bosni.

BEOGRAD I VIJEĆNICA: Mogao bih navesti stotinu imena ovdašnjih dobronamernih ljudi kojima je nakon vijesti da je Vijećnica izgorila nastao grč, i u stomaku i u grudima. Umjesto navođenja upućujem na tekst Viktora Ivančića povodom jedne godišnjice ZAVNOBiH-a, pod naslovom "Prijatelji i neprijatelji Bosne" iliveć  sličnim. Tamo su pobrojani.

Većinski Beograd (unutrašnjost je bila neobaveštena i zaluđena lažima državne televizije i većine medija), valjda slijedeći zamisli svojih političkih predvodnika, najradije bi da zapali cijelu Bosnu, čak i onaj dio koji ću nešto kasnije u svojim tekstovima zvati rukavac, koje "gedže" rado vide samo kada Srbija uvozi glasače. 

Beograd je imao malo, časno ali beznačajno jezgro građanskog i antiratnog, ali i ono većinsko koje  je bilo za to za se "pobiju sve ustaše i balije". Za ove druge Vijećnica je bila značajna koliko i banjalučka Ferhadija ili fočanska Aladža džamija. Taj nekad kosmopolitski i, kako je Meša Selimović govorio, "grad širokog neba" umio je da kod Autokomande i duž autoputa cvijećem zasipa tenkove koji su kretali za Vukovar i na ratišta u Hrvatskoj i BiH.

Posebno su nabrijane bile žene. Oni tamo idu da ubijaju, kažem jednoj debelguzi što je zapjenušala:

"Neka, treba sve ustaše i balije pobiti";

"A šta ako pogine tvoj sin ili neko bližnji", sprema je odgovor: "Neka pogine!" (Za svoju zemlju).

ULAZAK U OPKOLJENO SARAJEVO Bio sam prvi mučenik koji je u ratu kao reporter Borbe, preko Budimpešte, Rima, Ankone, Falkonare... ušao u opkoljeno Sarajevo.

Na tome mi pola kolega zavidi, a pola me mrzi "kao Njemca". Ono što sam vidio i kasnije objavio u svom listu Sarajlije pamte i cijene, a ovdje će me zbog toga neprijatnosti pratiti do smrti.

Bilo je i smiješnih situacija. Nakon povratka nekoliko NVO me je pozvalo u prostorije Građanskog saveza Srbije gdje sam kratko govorio o svom iskustvu i gdje su neke sredovječne i dobro situirane dame predlagale da posredujem kako bi išle u Sarajevo i nosile civare pri obnovi Vijećnice.

NEPOTREBNA POLEMIKA: Vidim da su umni ljudi u Sarajevu podijeljeni. Bliski su mi pogledi Azre Zornić, dr. Bakira Nakaša, Semezdina Mehmedinovića i drugih koji su za vraćanje knjiga u "staru košnicu". Zbilja civilzaciju (Zornić) "ne čine beton i staklo, ni turističke brošure već riječi koje odolijevaju vremenu". Nakašev stav da bi povratak knjiga u Vijećnicu bio dokaz da neprijatelj nije uspio u svojoj namjeri sasvim je logičan.

Mile Stojić misli da Vijećnica "ne može odgovoriti na suvremene potrebe nacionalne biblioteke, jer nema podzemne trezore za čuvanje rijetkih rukopisa niti suvremenu tehnologiju koja omogućava kompjutorsko preuzimanje knjiga". Ovo ne bi trebalo odbacivati a priori, ali nisam saglasan s vrlopoštovanim pjesnikom da je "ovu zgradu lako pogoditi u slučaju eventualne agresije".  Mile, dragi, s tim je gotovo.

I pozivam na jedinstvo u pogledu Vijećnice...

Umalo zaboravih. Sa tim hrsmom sreo sam se u dječačkim godinama. Ne znam otkud je limena kutija "Josip Kraš"10-12X25 cm(?) išarana, s malo oljuštenom bojom došla u našu kuću, ali na njoj je bila naslikana upravo Vijećnica. U njoj je majka držala šećer i mesto joj je bilo u "bifeu" kredenca "MARLES". Kada sam dosta kasnije stajao ispred nje od kutije nije bilo traga.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.