S djecom na (u) moru je odmor ili umor?

Odjeveni u šarene bermude od krep materijala, koje nam je mama sašila po zadnjem šnitu iz Burde ljetnjeg izdanja (a nikada nije primjetila naše kolutanje očima), moja braća i ja bismo se sa zadnjeg sjedišta žute Zastave 128, takmičili ko će prvi ugledati Jadransko more. Iako smo znali da ćemo svi biti nagrađeni, uglavnom se ta igra završavala svađom. I tako svake godine. Sjećanje na more s mamom i tatom su možda i najljepše uspomene iz mog djetinstva.

 

 

I tako, kao i svake prethodne godine pred more s djecom, u mozgovima mog supruga i mene upale se dva specifična područja: centar za strijepnju i centar za nadu. Strijepimo, jer znamo šta nas čeka – period intezivnog servisiranja u vodi i na kopnu, a nadamo se da će baš ove godine biti drugačije i lakše.

 

Upustili smo se u "ljetnu avanturu" i došli na more kako bismo  napunili baterije i pružili djeci  još jedno ljeto za pamćenje.

 

Ove godine sam savladala umijeće pakovanja, pa sam umjesto tri velika kofera uspjela da spakujem sve stvari u dva velika kofera i jedno deset kesa (mislim da mi nijedan zakon fizike ne može pomoći kada treba sve te stvari staviti u auto, a možda je bolje da ipak pitate mog supruga).  Što su djeca manja to su koferi teži.

 

Naoružala sam se antibioticima i probioticima, i molim Boga da ne zatrebaju. I da, ove godine knjigu nisam ponijela, jer poučena prethodnim iskustvima, znam da neće ugledati svijetlost dana.

 

U jednom malom ribarskom mjestu koje smo još ranije zavoljeli, smjestili smo se u apartman blizu plaže (što je jako bitno kada imate djecu). Sa puno entuzijazma, i natovareni punim arsenalom kantica, šlaufa, dušeka i ostale neophodne opreme došli smo na plažu. Kada ste novi u mjestu,  sljedeće što slijedi je odmjeravanje već iskusnih i preplanulih kupača, a mi onako bijeli i još uvijek ispijeni od puta stidljivo počinjemo da stavljamo peškire i obilježavamo naš teren.

 

“Jesu li ovo sva vaša djeca“? „Da, to su sva naša djeca“! I tako nekoliko puta na dan ponavljamo i suprug i ja.

 

Djeca malo podivljaju kada ugledaju more. Dok smo ih pohvatali i svakog od njih namazali fakorom 50, nas dvoje smo već izgorili. Tako smo naučili prvo pravilo – mazanje kreme za sunčanje od sutra obavljamo u sobi.

 

Opet se rastrčaše svi po plaži, jedno viče: “mamaaaaaaa gledaj plivam”, drugo  se dere “mamaaaaaa, vidi ona djevojčica ima Frozen kanticu, a ja samo Hello Kitty”, beba stavlja kamenčiće u usta, a ovaj četvrti iz vode “mamaaaaaa piški mi se”!

 

Prvih dana vikala sam i domahivala im, konstantno. A sve iz straha da će im se nešto desiti. Pazi, nemoj, opasno je, dođi, izađi, ne skači, ne…ne…ne… A, onda počnu da mi naviru sjećanja – upravo to mi je bilo najgore, kada je moja mama pred drugom djecom nas „sramotila“ i dovikivala da ne idemo daleko, a mi se pravili da je ne čujemo. Mislim da sam se u međuvremenu ipak malo opustila, pa umjesto vikanja i mahanja sada samo vičem.

 

Već smo deset dana na moru i danas sam prvi put legla cijelim tijelom na peškir. Uh, kakav osjećaj. Bilo je momenata kada bih pozavidjela ženama kojima su djeca veća, ispratim svaku knjigu ili magazin koji pročitaju, mackaju se uljima i kremicama, izležavaju se po cijeli dan. Kaže mi suprug, opusti se, tako ćeš i ti 2036. godine!

 

Beba je spavala u kolicima, dječica se sa tatom igrala u plićaku a ja sam ih krajičkom oka posmatrala. Prvi put otkad smo došli osjetila sam toplinu sunca, miris mora, glasove drugih ljudi na plaži. Sve ono što možda prije, dok nisam imala djecu, nisam primjećivala, danas intenzivno zapažam.

 

Na upeklom suncu, mi veliki ponovo postanemo djeca i oživimo uspomene. Uspomene kada satima s udicom na namotavanje pecamo babure i stavljamo ih u kanticu s vodom, kada usne pomodre jer smo cijeli dan u vodi, kada tražimo svakih pola sata da jedemo (mortadela salama u kifli sa paradajzom), kada izgorimo i znamo da ćemo ostatak dana mirisati na jogurt, kada molimo mamu da nam po treći put tog dana kupi sladoled, ili one skupe breskve koje su mještani donosili čamcima na plažu. Kada se svake godine vratimo kući izranjavanih koljena, jer more nije samo plaža, more je i igra na vrelom betonu. A slikanje sa magarcem na plaži, eh, to je tek bio doživljaj.

 

Sunce polako zalazi iza planina, a mi istim ritmom kupimo svoje stvari sa plaže. „Samo još malo, mama molim teeeeee. Samo još jedan skok sa stijene“.  Zašto mi ovo zvuči poznato!?