Blogerica iz Zagreba: Sarajevu gradu od mene

S potpisom Limunada ona je objavila svoje impresije o Sarajevu, gradu u koji se nedavno preselila. Limunada nam je poslala svoj blog,a  mi ga sa zadovoljstvom objavljujemo u cijelosti.

Piše: Limunada na svom facebook profilu

20:33. Kroz otvoren krovni prozor, dok kiša glasnim udarcima krupnih kapi najavljuje još jednu kratku proljetnu oluju, u daljini čujem poziv na akšam-namaz. Prije par dana počeo je ramazan pa mi i taj poziv, kao i sve drugo u gradu, zvuči svečanije i radosnije. Ovaj poziv objavljuje i prekid dnevnog posta, pa se postitelji u ovo vrijeme okupljaju oko stola, na zasluženi objed.

Baš neku večer, prvi put sam bila pozvana ''iftariti'' s dragim ljudima. Prvo sam zamolila pojašnjenje pojma kako bi znala što moje prihvaćanje podrazumijeva i kako ne bih (po običaju) brzopleto obećala svašta; a kad sam saznala da je sve što se od mene očekuje dolazak među veselo društvo i isprobavanje novih specijaliteta, iftar je postala jedna od meni dražih riječi ''bosanskog'' rječnika. A ima ih, podosta.

Doselila sam se u ovaj grad ima već evo skoro dvije godine; i počela sabirati svoj mali rječnik najdražih riječi i izraza, koje svakodnevno kupim, osluškujem, ispitujem im značenje.
Doselila sam u ovaj grad nekim čudnim spletom okolnosti, za koji sada znam da je bio potreban i pravi, spletom okolnosti koji mi je uljepšao život i dao mi neki novi polet kroz svakodnevnicu.

Prve dane u Sarajevu pamtim po suzama. Ni sama nisam znala da mogu toliko plakati. Suze na tramvajskoj stanici, suze u redu za blagajnu u trgovini, suze nasred ulice, suze dok tražim neku ulicu koja je blizu, ali je ipak ne mogu pronaći, suze ujutro i suze navečer. Moj izbor, moj san, moja nova prilika, ali ipak velika promjena koju sam sama sa sobom morala razraditi na karti svog životnog puta. I onda nakon preslagivanja misli i buđenjem znatiželje za istraživanjem nepoznatog, suze su nekako same od sebe, bez truda i prisile, samo nestale.

Proputovala sam poprilično u svojih 29 godina. Vidjela svijeta, upoznala mnoge kulture, običaje, upijala, istraživala,... ove noge i bolovi na promjenu vremena svjedoci su propješačenih kilometara, ravnih i grbavih trotoara, kozjih staza, dalekih ulica, bučnih i sjetnih kolodvora... Ali nigdje nisam poželjela ostati i nijedno mjesto nisam nazivala domom. A nakon dvije godine ovaj grad zovem svojim domom. Došlo je to nekako samo i spontano u moj vokabular.

Nedavno mi je jedan jako drag prijatelj i dobar čovjek, nakon što sam rekla da se prvi put mogu zamisliti u nekome gradu trajno nastanjena, rekao: ''Ovo su ozbiljne izjave.'' I priznajem da jesu. I preuzimam svu odgovornost.

Zavoljela sam Sarajevo. I previše. Bojim se koliko. Zaljubila se u njegove stare i glasne tramvaje, mostove, ranjene fasade pune ožiljaka koje gostima i novim klincima nenametljivo pričaju o nekim prošlim godinama. Zaljubila sam se u Titovu i u male uličice koje me baš uvijek nekako izvedu tamo gdje i trebam doći. Zaljubila sam se u Miljacku, pa čak i kad je kiša oboji u boju krvi i ukrade joj bistrinu, u maglu i svježinu koja uslijedi nakon nje, zaljubila sam se u mirise rascvjetalih behara, uzbrdice koje me prate gdje god mi je poći... I u jednog Sarajliju. Vezala se za ovaj grad i ljude; stvorila sebi gnjezdašce koje mi daje i toplinu doma i mogućnost da zadovoljim neku svoju neobjašnjivu, a vječnu potrebu za životnim izazovima.

Čudan vam je ovo grad. Topao. Ljubavan. Merhametli grad. Miran samo naizgled. Ustvari slatko divlji. Kao malo kuče koje želiš pripitomiti. Pa ide dokle ide. Umiljat. Čaroban, posebno rano ujutro dok sviće i u smiraj predvečerja. Pun životne radosti u svoj svojoj ranjenosti.

A kad grad vežeš s emocijama, uspomenama, ljudima, onda si osuđen na blizinu.

Ovdje ako ne znate za neku ulicu, i upitate nekog neznanca na cesti za istu, nećete dobiti uputu; dobit ćete odgovor: ''Haj'mo zajedno, da ti pokažem!''.

Ovdje ujutro, bilo sunce, bila kiša, na ulici dobijete najljepše želje za uspješan dan od čika Fahre, koji tiho i uz pokoju cigaretu podnosi svoju sudbinu koja mu je donijela osudu zbog koje doživotno ne smije izaći iz svoje ulice. Živi od dobrih ljudi i najviše ga veseli tanjur tople juhe. I te njegove želje mi uvijek donesu dobre plodove.

Sarajevo je lijepa gospođa Aida koja strogo i dobronamjerno preuzima ulogu mame i prva primijeti da imate avitaminozu i kad vi sami sebe, a i nju, tvrdoglavo uvjeravate da ste dobro. Njezin topli dom je i moj dom. Ona je glavna rasparčivačica B vitamina, dobrog humora i strogoće kad je to potrebno. Ona je tipična žena kraljica.

Ovdje vam jako dobar prijatelj postane dječak od 11 godina kojem krenete davati instrukcije. On me, iako mlađi od mene tek nekih 17 godina, uči o smislu života, daje mi ljubavne savjete, nasmijava me i kad mi nije ni do čega. On me dočeka s desertom u vrućem ljetnom danu, on primijeti zečeve na mojoj novoj (cool) košulji i misli kako i na taj način pokušavam s njim riješiti problematični zadatak domaće zadaće u kojemu se traži da pronađemo pravu poantu Alise u zemlji čudesa.

Sarajevo je i gospođa koja mi u čitaonici uvijek čuva najdraži broj za sjedenje. Ona brine jesam li dobro i kako sam raspoložena (moram biti dobro raspoložena, jer su sve druge opcije nepoželjne). Već dvije godine pozdravlja moju mamu iako su se srele samo jednom, a mama radosno uzvraća još srčanijim pozdravima jer tamo daleko netko pazi na njezinu kćer.

Sarajevo je super tandem mojih spasitelja: sestra i brat. (Ne moji sestra i brat, ali kao da su i moji!) Oni su ljudi uz koje sve ima toplinu doma. Osobe uz koje svaki događaj ima neku dozu nove radosti i čarobnosti. Oni su netko uz koga smijeh ima neki drugačiji zvuk, zvuk veće radosti. Oni su prijatelji. Oni su moji. Oni su ljudi za koje znaš da i kada ne budete prostorno blizu, imaš prijatelje i imaš sigurnost. Oni su ljudi uz koje je prijateljstvo ovdje poprimilo pravi smisao te riječi.

Sarajevo je čovjek osebujnog karaktera koji te zaustavi nasred ceste i pita te: "Je l' različite čarape nosiš zbog borbe od uroka ili jednostavno voliš različite čarape?''. Odgovoriš mu da je to zbog straha od uroka, jer ga ne želiš razočarati običnim odgovorom da zapravo samo nosiš bezveznu bandažu za zglob.

Sarajevo je konobar koji ti u 7:00 ujutro, kad umorna nakon puta čekaš da se otvori ured javnog bilježnika, ponudi da čuva tvoj kofer dok ne obaviš sve što trebaš u gradu. Bez naknade. Bez razloga. Samo tako.

Sarajevo je taksist koji te ispred ulaza pričeka da uđeš u stan, jer je kasno i nije pametno da cura sama hoda gradom i koji ti ne naplati vožnju ''jer si simpatična neka cura''.

Sarajevo je najbolja asistentica na fakultetu koja ti vrati vjeru u tvoj izbor, tvoje sposobnosti i koja te odvrati od namjere da sve napustiš i pošalješ u "tri lepe".

Sarajevo su čika Ado i Ena i mjesto gdje osim što popiješ najdraži čaj i omirišeš sve nove pristigle arome, onako s nogu popričaš o smislu života, životnim problemima, ljubavnim jadima, novim radostima, putovanjima, planovima.

Sarajevo je Bistrik i ona visoka, stamena crkva u boji trule višnje u kojoj se duša umiri i rastereti.

Sarajevo je on. Slučajni susret na trotoaru. Pogled. Slučajni dodir njezinog dlana i njegove podlaktice. Poremećen srčani ritam, rumeni obrazi i malo drhtanja. Dotaknutost. Uzdrhtalost emocija. Misao o ljubavi što je mogla biti.

Sarajevo je nada i pogled u budućnost. Barem za mene.

Sarajevo je sve to. I još mnogo više.

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstini¬ram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..." D. Džamonja