Sa svog prozora vidim bijelu murvu, drvo koje me fascinira i koje je bilo jedan od razloga zašto sam se uselila ovdje. Murva je darežljiva biljka – cijelo proljeće i ljeto hrani desetine ptičjih porodica svojim slatkim i zdravim voćem. Ipak, sad murva nema lišća, pa vidim dio tihe ulice, kojom rijetko ko prolazi na putu ka parku.
Piše: Olga Tokarczuk, Frankfurter Allgemeine Zeitung
Vrijeme u Wroclawu je skoro ljetnje, sija osljepljujuće sunce, nebo je plavo, a zrak čist. Dok sam danas šetala s psom vidjela sam kako dvije svrake tjeraju od svog gnijezda sovu. Pogledale smo se sa sovom u oči sa tek dva metra udaljenosti. Imam dojam da i životinje čekaju na ono što će se dogoditi.
Gledam kroz prozor susjeda, pravnika koji puno radi, kog sam još nedavno viđala kako ujutro odlazi u sud sa togom prebačenom preko ramena. Sad se u vrećastoj trenerci bori s granom u vrtu, valjda je počeo uređivati. Vidim par mladih ljudi kako izvode starog psa, koji od prošle zime jedva hoda. Pas kleca, a oni ga strpljivo prate i hodaju najsporijim korakom. Smetljarski kamion s velikom bukom nosi smeće. Život ide dalje, a kako drugačije, ali u sasvim drugom ritmu. Napravila sam reda u ormaru i iznijela pročitane novine u kantu za papir. Presadila sam cvijeće. Uzela sam bicikl sa popravke. Prija mi kuhanje.
Uporno mi se vraćaju slike iz djetinjstva, kad je bilo mnogo više vremena i moglo ga se „gubiti“ satima gledajući kroz prozor, promatrajući mrave, ležeći pod stolom i zamišljajući da je to arka. Ili čitajući enciklopediju. A da se ne radi možda o tome da smo se vratili u normalan ritam života?
Da virus nije poremećaj norme, nego baš obratno – onaj kaotični svijet prije virusa je bio nenormalan? Pa virus nas je podsjetio na ono što smo tako strasno potiskivali – da smo krhka stvorenja, građena od najnježnijeg materijala. Da umiremo, da smo smrtni. Da nismo odijeljeni od svijeta svojom „čovječnošću“ i posebnošću, nego je svijet jedna vrsta velike mreže u koju smo upleteni, povezani s drugim bićima nevidljivim nitima međuzavisnosti i uticaja. Da zavisimo jedni od drugih i neovisno od toga iz kakvih smo dalekih zemalja, kakvim jezikom govorimo i kakva je boja naše kože, jednako se razbolijevamo, jednako se bojimo i jednako umiremo.
Osvijestio nam je da, kako god se osjećali slabi i nezaštićeni pred opasnošću, oko nas ima ljudi koji su još slabiji i trebaju pomoć. Podsjetio nas je kako su krhki naši stari roditelji i djedovi i kako im je potrebna naša briga. Pokazao nam je da naša grozničava pokretnost ugrožava svijet. I vratio ono pitanje koje smo si rijetko imali hrabrosti postaviti: Šta zapravo tražimo?
Strah od bolesti vratio nas je s puta pretvorenog u omču i iz nužde podsjetio na postojanje gnijezda iz kojih potičemo i u kojima se osjećamo sigurno. I čak i da smo ne znam kako veliki putnici, u situaciji kao što je ova uvijek ćemo hrliti nekom domu.
Samim tim shvatili smo tužnu istinu – da se u trenutku opasnosti vraća mišljenje u zatvarajućim i isključujućim kategorijama naroda i granica. U ovom teškom momentu ispostavilo se kako je u praksi slaba ideja evropske zajednice. Unija je zapravo predala utakmicu bez borbe, prepuštajući odluke u vremenu krize nacionalnim državama. Zatvaranje državnih granica smatram najvećim porazom ovog ružnog vremena – vratili su se stari egoizmi i kategorije „našeg“ i „tuđeg“, dakle ono protiv čega smo se zadnjih godina borili s nadom da nam nikad više neće formatirati umove. Strah od virusa je automatski vratio najprimitivnije atavističko uvjerenje da su krivi neki stranci i oni uvijek odnekud donose opasnost. U Evropi je virus „odnekud“, nije naš, tuđi je. U Poljskoj su sumnjivi postali svi oni koji se vraćaju iz inostranstva.
Talas s treskom zatvaranih granica, monstruozni redovi na graničnim prelazima sigurno su bili šokantni za mnoge mlade ljude. Virus podsjeća: granice postoje i dobro se drže. Također se bojim da će nas virus uskoro podsjetiti na još jednu staru istinu, kako smo jako neravnopravni. Neki od nas će odletjeti privatnim avionima u kuću na otoku ili u šumsku izolaciju, a drugi će ostati u gradovima da rade u elektranama i vodovodima. Treći će rizikovati zdravlje, radeći u prodavnicama i bolnicama. Jedni će zaraditi na epidemiji, drugi izgubiti životnu ušteđevinu. Kriza koja dolazi sigurno će dovesti u pitanje one principe koji su nam izgledali stabilni; mnoge države se neće izboriti s njom i usljed njihovog raspada probudit će se novi poredak, kako to često biva poslije kriza. Sjedimo kući, čitamo knjige i gledamo serije, ali se u stvarnosti spremamo za veliku bitku za novu stvarnost, koju ne umijemo ni zamisliti, polako shvaćajući da više ništa neće biti isto kao prije. Situacija prisilnog karantina i zatvaranja porodice u kući može nam osvijestiti ono što uopće ne bismo htjeli priznati: da nas porodica muči, da su bračne veze odavno sagorjele. Naša djeca će izaći iz karantina ovisna o internetu, a mnogi od nas će postati svjesni besmisla i neplodnosti situacije u kojoj ostaje mehanički i po inerciji. A šta ako nam poraste broj ubojstava, samoubojstava i psihičkih bolesti?
Pred našim očima nestaje kao dim civilizacijska paradigma koja nas je oblikovala zadnjih dvjesto godina: da smo gospodari postojanja, možemo sve i svijet pripada nama. Dolazi novo doba.
S poljskog prevela Tanja Miletić Oručević, Abrasradio.info
