Noćas sam sanjao stadion Koševo, bordo dresove i svoju malu zastavu...

Šta je prvo na šta pomislite kada izgovorite Celtic FC? Henrik Larsson s dredovima u onom Umbro dresu sa vodoravnim zeleno-bijelim prugama, finale s Mourinhovim Portom i pjesma Celticovih navijača te noći u Sevilli. Tekma s Liverpoolom u četvrtfinalu i You'll never walk alone u izvedbi 6.000 ljudi na Celtic Parku, velški tenk John Hartson, prvi Old Firm koji sam gledao na TV-u, Nakamura u "devet banki" protiv Manchester Uniteda, Boručev odbranjen penal Sahi kasnije i ludnica na tribinama. Martin O'Neill pored terena, kapiten Lennon, ona tekma u Ligi prvaka protiv Barcelone za 125. rođendan kluba... To je ono prvo što meni padne na pamet kada neko spomene Celtic. Ej, Celtic. Gigant. Irski ponos, a prvak Škotske 50 puta! 50!

Ne postoji derbi koji ne bih volio gledati uživo. Sa tribina. Gradski. Gradski derbi je posebna utakmica. Gdje god da se igra. Ali ovaj koji igraju Celtic i Rangers visoko je na listi. Odmah nakon svetog grala fudbala. Utakmice koja je više od života. Boca i River su ipak svijet za sebe. Ali Celtic i Rangers. Kakva je to utakmica, kakva je to tradicija, rivalitet i kakvi su to samo klubovi. Strast, ljubav, sreća, tuga, život. Identitet. Sve stane u 90 minuta. Bukvalno.

I onda se probudiš jedno jutro i shvatiš da će taj Celtic doći u tvoju domovinu, tvoj grad, da igra sa klubom koji voliš, sa kojim se raduješ i tuguješ, zbog kojeg si zavolio fudbal, koji te oblikovao kao čovjeka. Dolazi Celtic da igra utakmicu o kojoj si sanjao kao dijete. Makar neće biti zastave sa zvijezdama na centru i sa razglasa "Die Meister, Die Besten, Les grandes équipes, The champions..." Liga je prvaka i igraju Sarajevo i Celtic! Uefa Champions League, First qualifying round, leg one, stadium Asim Ferhatović Hase, FK Sarajevo (BiH) - Celtic FC (SCO). Tuesday, 9th of July at 19:45.

Pa šta, reći će neko. I to je ono što, neka mi ne uzmu za zlo, ali zaista je tako, navijači Barcelone, Reala, Manchestera (nastavi niz), iz Bosne i Hercegovine nikada neće moći ni shvatiti ni razumjeti. Baš kao ni oni koji tokom svog života nisu razvili ljubav prema nekom fudbalskom klubu. Nisu zbog toga nešto puno bolji, nisu ni gori, ali vjerujem da jesu siromašniji. Onako, u duši.

Ne može se opisati tuga u očima i osmijesi sreće, koji u zavisnosti od onoga što se dešava na zelenom terenu istovremeno preplave vas i stotinu drugih ljudi oko vas. Na koji način se povežete s ljudima kojima ne znate ime, a znate ko su i kojima letite u zagrljaj kad se lopta zapetlja u protivničkoj mreži. Ništa o čovjeku ne znate, ali viđate ga svake druge subote na onom istom mjestu već godinama. I kad je Evropa i kad je titula i kad je pingvinima zima i kad se asfalt topi i kada pada i kada puše i kad Troglav s Regvarom odnosi bodove i kad igramo nikad lošije. E njima, tim ljudima, ova tekma je poklon, da nahrane dušu i podgriju nadu, za neki novi, budući san koji će se jednog dana ostvariti. Danas Celtic, a sutra što da ne i Milan, i Real, i Liverpool, Barcelona...

Zato se i igra, zato ga i volimo, zato je najposebnija sporedna stvar na svijetu. Sve je moguće dokle god se lopta kotrlja. Nit' su se Nijemci nadali da će praktično na Copacabani "složiti" Brazilcima sedam, nit' su to ovi u najgorim noćnim morama mogli sanjati. Pa se desilo. Samo je, kada taj dan dođe, kao što je došao ovaj, osjećaj ponosa i sreće u grudima kudikamo ljepši i jači nakon desetina hiljada odgledanih minuta "domaćih" utakmica.

A vjerujemo li? Oni što su tu bez obzira na ime gosta na semaforu vjeruju. Vjeruju i da piše Real Madrid, a ne Celtic. Ta nada, šansa, koliko god ona mala i sićušna bila, to je ono što čini fudbal tako posebnim. Hoće li biti tragedija ako Celtic pokaže nadmoć? Pa, naravno da neće. Njihov najbolji igrač košta 50 miliona, a pojačanje plate osam miliona. Eura. Svakog vikenda gleda ih 60.000 ljudi. Od TV prava i marketinga zarade što naši klubovi ne mogu za 20-30 godina.

I zato u utorak navečer uživajte, ovo je poklon za briljantnu, zlatnu prethodnu sezonu, podržite ekipu i ne budite previše samokritični. I nikako, nikako ne zaboravite! Ne bi bilo prvi put da David porazi Golijata! Treba vjerovati i ići na utakmice klubova iz svog grada, svoje države, ma s kim oni da igraju. Podržati ih, navijati za njih. Jer samo tako će biti više "celtica". I svima će nam biti ljepše.

Sretno Sarajevo, igraj i pobijedi...