Monika Ponjavić preporučuje: Moji oskarovski favoriti

Sudeći samo na osnovu filmova nominovanih ove godine za nagradu Akademije u kategoriji Najbolji film, reklo bi se da je 2018. godina lošeg filma, iako je takva tvrdnja zapravo daleko od istine. Svi koji su pratili moje sedmične recenzije u okviru rubrike ”U susret Oskaru” znaju da ovogodišnje kandidate dijelim na tri grupe, na filmove koji su zaslužili nominaciju, na sigurne ili manje bolne izbore i na filmove koje su svoje mjesto u ovoj trci zaslužili isključivo zahvaljujući svojoj popularnosti, ali i popularnosti teme koju film obrađuje.

Piše: Monika Ponjavić za Radiosarajevo.ba

U prvoj bi se onda našli ”Roma” Alfonsa Kuarona i ”Miljenica” Jorgosa Lantimosa, u drugoj ”Zelena knjiga” Pitera Farelija, ”Crni pripadnik KKK” Spajka Lija i ”Zvijezda je rođena” Bredlija Kupera, dok bi se u trećoj našli oni koje ovom prilikom ne bih preporučila, bez obzira na popularnost koju uživaju. Riječ o preostala tri: ”Čovjek iz sjenke”, ”Crni panter” i ”Boemska rapsodija”.

Favoriti kritike

”Roma” i ”Miljenica” su ovogodišnja dva favorita sa najviše nominacija (deset za ”Romu” i devet za ”Miljenicu”) i svega četiri pobjede, u kategorijama Najbolja režija, Najbolja glavna glumica, Najbolji strani film i Najbolja fotografija.

U pitanju su takođe filmovi reditelja ne-američkog porijekla, odnosno Alfonsa Kuarona, Meksikanca i Jorgosa Lantimosa, Grka, te filmovi koji načelno nisu američke produkcije, čime je odluka Akademije da ih uopšte nominuje daleko interesantnija. Ako ste ispratili moju godišnju listu najboljih filmova iz 2018, onda znate da su oba ova filma našla svoje mjesto u najboljih deset, s tim što sam ”Romu”, nakon dugog razmišljanja ipak stavila na prvo mjesto, a ispred ”Klimaksa” Gaspara Noea i ”Srećan kao Lazaro” Alis Rorvaher.

Ono što je posebno interesantno kada je ”Roma” u pitanju, Kuaronova oda djetinjstvu i ženama koje su ga odgajale, jeste njena geneza, te činjenica da je ovdje riječ o filmu koji je u cijelosti Kuaronov projekat, jer je on i producent i scenarista i režiser i direktor fotografije i montažer, a nagrade za režiju i kameru osigurale su mu mjesto u istoriji kinematografije, jer je on prvi reditelj koji je za isti film ujedno nagrađen i kao režiser i kao direktor fotografije.

Pored toga, važno je napomenuti da Kuaron nastavlja odličan niz meksičke trojke započet upravo njegovim prvim Oskarom za režiju i to na filmu ”Gravitacija”. Ako bacite pogled na ovu kategoriju i nagrađene reditelje unazad šest godina, shvatićete da stvari izgledaju ovako: 2014 – Kuaron (Gravity), 2015 – Injaritu (Birdman), 2016 – Injaritu (The Revenant), 2018 – Del Toro (The Shape of Water) i 2019 – Kuaron (Roma).

U pitanju su tri meksička reditelja, tri prijatelja, koja, kao što možemo vidjeti iz priloženog, apsolutno dominiraju ovom kategorijom. Jedina godina u kojoj nisu dobili ništa bila je 2017. (Damijen Šazel – La La Land), godina kada nijedan od njih nije imao film kojim bi se takmičio. Sa druge strane, ”Miljenica” je, iako se ovdje radi o Lantimosovom najkonvencionalnijem filmskom djelu, za razliku od ”Rome” nekonvencionalan izbor, jer filmovi Jorgosa Lantimosa traže istančan ukus i jak želudac i, kako se uvijek ispostavlja, oštro dijele publiku na one koji njegove filmove vole i one koje ih mrze.

”Miljenica”, savremeni portret apsurda prikazan kroz bizaran odnos tri moćne žene koje vladaju cijelom jednom imperijom, ali i svijetom, nikako nije izuzetak. Međutim, uprkos rediteljskoj vještini da ispriča dosadnu priču na poseban način i da se poigra sa temom moći i ličnih interesa, a u kontekstu jedne šire političke slike i klime, ”Miljenica” je ove godine ostala kratkih rukava, s tim da je jedna nagrada, sasvim zasluženo, otišla u ruke Olivije Kolman, za ulogu kraljice Ane, nesuđene majke, kraljice Britanije i predmeta okrutne igre u borbi za moć.

Sigurni izbor Akademije

”Zvijezda je rođena”, ”Zelena knjiga” i ”Crni pripadnik KKK” su tri filma za čiju nominaciju ove godine nikada nećemo imati validno objašnjenje (osim onog da su ogromni novci uloženi u njihovu kampanju lobiranja), jer je ipak riječ o prosječno dobrim filmovima koji pri tom nemaju veliku fan-bazu poput, na primjer, ”Crnog pantera” ili ”Boemske rapsodije”. Iako su sva tri filma ove godine vrlo lako mogla ponijeti titulu najboljeg, ta čast je ipak pripala ”Zelenoj knjizi”, filmu za dobro raspoloženje koji se rasizmom bavi sa prilične distance i u bijelim rukavicama.

S obzirom da glasanje Akademije funkcioniše po principu rangiranja, podatak da je ”Zelena knjiga” pobijedila tako što se na 9 300 listića našla negdje u zlatnoj sredini, recimo na broju 4, ne bi uopšte iznenadio. Ipak, bez obzira na očigledni nedostatak hrabrosti kod članova Akademije, ”Zelena knjiga” je pristojan, lijep film za nedjeljno popodne koji će vas zabaviti, nasmijati i opustiti, a možda čak na momente i navesti na razmišljanje. Mimo toga, ono što ”Zelenu knjigu” stavlja malo iznad u odnosu na druge kandidate u ovoj grupi svodi se na nevjerovatnu igru njenih glumaca, sa akcentom na Viga Mortensena kakvog niste gledali do sada.  

 Strani filmovi

Kao i prošle, i ove godine je kategorija Najbolji strani film u odnosu na onu za Najbolji film daleko jača kada je kvalitet u pitanju. Kako je ”Roma” bila nominovana i u ovoj kategoriji, ono što nam ostaje jesu ”Capernaum” (Liban), ”Shoplifters” (Japan), ”Cold War” (Poljska) i ”Never Look Away” (Njemačka), filmovi koje bih, bez izuzetka, preporučila kao djela koja su kvalitetom za klasu iznad onih nominovanih u najvažnijoj kategoriji.

Uzevši u obzir da je ne-američka kinematografija, a ovdje je riječ o evropskoj, blisko-istočnoj, meksičkoj i azijskoj, još uvijek, na svu sreću, skoncentrisana na reditelja-autora koji uživa mnogo veću autonomiju, za razliku od svojih američkih kolega gdje su producent i studio alfa i omega, ostaje nada da ćemo i u budućnosti, ako se takav trend nastavi, tokom Oskara ipak moći pronaći vrhunska filmska ostvarenja, ako ništa, onda barem u ovoj, kako je često zovu, sporednoj kategoriji (najboljih).