Monika Ponjavić savjetuje: Kako izabrati seriju za gledanje

Legat novog zlatnog perioda televizije, pored kvaliteta i statusa koji serije danas uživaju, o čemu sam govorila u svom prethodnom tekstu, jeste nažalost i hiperprodukcija sadržaja. Sa tolikim izborom, dani u kojima bismo gledali osrednju seriju samo zato što na programu nema ništa bolje su stvar prošlosti.

Piše: Monika Ponjavić za Radiosarajevo.ba 

Serije danas uveliko pariraju filmu, ne samo svojim kvalitetom, pedantnim i predanim tekstom, vizuelnim identitetom, nego i velikim imenima iz svijeta filma koje okupljaju, čime je standard uveliko podignut, a srazmjerno tome i naša očekivanja. Biti samo dobra više ne znači mnogo, naprotiv, serija danas mora biti velika kako bismo joj ustupili desetine svojih dragocjenih sati i pogledali cijelu sezonu od početka do kraja. Međutim, šta je to što seriju čini velikom i kako izabrati?

Da bih vam približila elemente na osnovu kojih tražim novu seriju kojoj ću pokloniti svoju punu pažnju i koje ću se držati do kraja, koristiću “Igru prijestolja” (Game of Thrones) kao studiju slučaja, jer je u pitanju serija koja je, htjeli mi to priznati ili ne, postavila nove trendove. “Igra prijestolja” je takođe serija koju najbolje poznajem, o kojoj sam najviše pisala i čije sam epizode posljednjih pet sezona pratila na sedmičnom nivou i analizirala, kako u odnosu na knjigu tako i u odnosu na svijet u kojem živimo. Uz “Igru prestola” koristiću se i primjerima nekih drugih serija koje možete smatrati preporukom, čak i kada se koristim djelima koja možda nisu vrhunska.

POPULARNOST

Nagrade, popularnost, odnosno gledanost neke serije su jedan od najdirektnijih pokazatelja njenog kvaliteta, međutim, uzevši u obzir vrijeme u kojem živimo i način na koji industrija danas funkcioniše, sasvim je izvjesno da popularna i višestruko nagrađivana serija nije nužno i najbolja. Problem nastaje u trenutku kada marketing i lobiranje od strane bogatih i značajnih producentskih kuća zaguši ono što bi trebalo da dođe u prvi plan – kvalitet. I kao što se na ovogodišnjim listama najboljih filmova iz 2018. našao “Crni panter” (Black Panther) ili “Boemska rapsodija” (Bohemian Rhapsody), kandidati za neke od najprestižnijih nagrada, umjesto (ili uz), na primjer, manje poznatog “ Neće mi smetati ako u istoriju uđemo kao varvari” (I Do Not Care If We Go Down in History as Barbarians) rumunskog dragulja, tako su i u domenu serija dominirali naslovi poput “Oštri predmeti” (Sharp Objects), “Prokletstvo Kuće na brdu” (The Haunting of Hill House), “Psihijatar” (Alienist) ili “Zapadni svijet” (Westworld) koji, ruku na srce i nisu najbolje što nam je televizija ove godine imala za ponuditi. Odličan primjer za to je i sedma sezona planetarno poznate “Igre prijestolja”, serije koja se već sada smatra jednom od najboljih, uz, naravno “Porodicu Sopranos”, (The Sopranos), “Doušnike” (The Wire) i “Na putu prema dolje” (Breaking Bad). Sa 38 nagrada i 128 nominacija za EMI-ja, gdje je jedna od nagrada, u kategoriji najbolje serije, otišla sedmoj i ubjedljivo najgoroj sezoni, “Igra prijestolja” je uspjela nadmašiti “Frejzera” (Fraiser) i tako postati najnagrađivanija drama u istoriji ovog medija. Iako su nagrade de fakto dokaz, opipljiv i mjerljiv, koji bi svakako trebalo da je potvrda kvaliteta, sedma sezona “Igre prijestolja” i priznanje koje je dobila od stručne javnosti jasan je pokazatelj da stvari i nisu crno-bijele kao što bi se dalo pretpostaviti. Samim tim, voditi se nagradam ili gledanošću neke serije, iako najjednostavniji i najpristupačniji način za dolazak do određenog materijala, kao što vidimo, ponekad nije i najtačniji. 

VODITE SE ŽANROM (ILI NEDOSTATKOM ISTOG)

Najbolje ocijenjene serije od strane kritike za 2018. godinu (ne nužno one koje bih stavila u svojih top pet) bile su, između ostalog, i “Ubijanje Eve” (Killing Eve), “Atlanta” (Atlanta), “Beri” (Barry), “Veoma engleski skandal” (Very English Scandal), te “Kraj j*benog svijeta” (The End of the F*cking World). Ukoliko ste gledali ove serije, onda vam je jasno da se nijedna od njih ne uklapa u određeni žanr, niti se može smjestiti u neku kategoriju. Ono što im je zajedničko jeste da su sve posegnule za kreativnim rizicima koji su se na kraju višestruko isplatili. I u tome je danas izazov i cijela poenta – kako se izdvojiti u moru novog sadržaja kojeg, u slučaju da ste korisnici nekih od “striming” platformi (Netfliks, Hulu, Amazon, HBO), znate da ima i previše. Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan i svodi se na vještinu autora da stvore što zanimljiviji, a često i što čudniji sadržaj kako bi bili primijećeni i kako bi se, u vremenu hiperprodukcije, nametnuli širem auditorijumu. Upravo su zato gore pobrojane serije uspjele da se izdvoje kao svježe i originalne. 

Kada smo već kod žanra, odnosno nedostatka istog, jako je važno u prvi plan staviti činjenicu da je žanr danas, barem kada je u pitanju televizijski program, skoro prevaziđena stvar. U tom smislu, voditi se žanrom kao odrednicom za pronalazak novog sadržaja više nije ono što je bilo samo deceniju ranije. Istina, danas i dalje postoji ono što možemo okarakterisati dramom, komedijom, sitkomom i slično, međutim, granica koja je nekada ranije bila jasna i kategorična danas je fluidna i prilično neodređena. Upravo takav pristup, gdje fluidnost i efemernost, preuzimaju glavnu ulogu, doveo je do generisanja sadržaja kakav je “Igra prestola” – politička drama sa elementima trilera i fantazije smještena u relativno istorijski kontekst. Ovakva formula i poigravanje sa žanrovima bili su presudni za njen uspjeh i popularnost među raznolikim auditorijumom, jer je plasiranje takve vrste sadržaja (koje graniči sa pastišom) do “Igre Prestola” bilo, pa, nezamislivo. Upravo zato, šanse su da će vaša sljedeća serija biti prije hibridnog nego standardnog žanra, jer je to pravac u kojem se savremena televizija trenutno kreće o čemu, pored već navedenih serija, svjedoče i nedavno završeni “Amerikanci” (The Americans), te “Tvin Piks” (Twin Peaks), “Prostranstvo” (The Expanse) ili “Čak” (Chuck).

 POGLEDAJTE PILOT EPIZODU

Pilot epizoda, za koju smatram da je najbolji način da pronađete novu zanimaciju u ove zimske praznične dane je sigurno jedan od načina da se lično uvjerite da je baš ta serija odličan izbor za vas. Na kraju krajeva, svako od nas na raspolaganju ima sat-dva vremena koje može u toku jednog vikenda ili sedmice izdvojiti, a pilot epizoda prije svega mora da postigne određene ciljeve osim onog primarnog – da započne narativ serije. Prije svega, pilot epizoda mora dokazati da serija ima budućnost.

Uspješna serija mora imati potencijal da traje godinama, što u prenesenom znači da mora dokazati da svijet koji prikazuje i likovi koji ga nastanjuju mogu generisati beskrajan broj priča. To znači da likovi moraju biti jasno postavljeni, jasno definisani i nikada kompromitovani zarad zapleta (što se nažalost dešava u posljednjim sezonama “Igre prestola”). Upečatljivi i veliki zapleti se razvijaju prirodno, tako što dobro napisane likove stavljaju u teške i zanimljive situacije, ostavljajući im dovoljno prostora da se ponašaju autentično i da, samim tim, rastu i razvijaju se (Succession, Young Pope, Patrick Melrose, Bron|Broen, True Detective...). Jer jedno je sigurno, ukoliko publika voli i vjeruje vašim likovima, onda će se vraćati i vašoj priči.

I u tome je ključ, u dobro napisanom scenariju, što je evidentno već iz prve epizode. Pored toga, pilot postavlja strukturu i formulu serije, pokazujući nam na koji način će epizode funkcionisati. Kada gledate pilot epizodu važno je da obratite pažnju na strukturu, atmosferu i vizuelni stil priče koju pratite. Da li je riječ o antologiji (Black Mirror, Room 104, Fargo, American Crime Story…), ili o seriji čiji se likovi kroz sezone razvijaju, iako su im epizode zatvoren krug, kao što je često slučaj u proceduralima (The Good Wife, The Good Fight, Sherlock…), ili je pilot tu da postavi temelje priči koja će kroz naredne sezone rasti, prelazeći u nešto potpuno drugo od onog što je inicijalno bila (Breaking Bad, Fringe, The Americans, Mr. Robot, Leftovers, Black Earth Rising, Bodyguard…). Zadatak pilota je da putem montaže, fotografije, scenografije, kostima, šminke i muzike, čiji kvalitet više ne kaska za onim koji vidimo na filmu (Game of Thrones, Little Drummer Girl, The Night of, Killing Eve, Borgen, The Crown, Downton Abbey, Westworld, Maniac, You, Big Little Lies, Trust, Lost, Twin Peaks, Sacred Games, Black Mirror, Fargo, Young Pope…), stvori određenu atmosferu svojstvenu za narativ koji nastoji ispričati.

Dobra atmosfera je znak da svi elementi od kojih je serija satkana rade za istu stvar, u simbiozi, generišući tako jedan svijet u koji možemo povjerovati, kojem se možemo prepustiti i koji ima svoj karakterističan pečat. Dobra pilot epizoda ima snagu da hrabro postavi svoje likove, zaplete i situacije, da zaokruži priču i da joj da kraj kakav ćemo pamtiti i koji će, jednim potezom, biti u stanju da nam prenese suštinu onoga što gledamo stavljajući nas u poziciju gledaoca koji više ne traži samo eskapizam nego prostor neophodan za razmišljanje i refleksiju. S tim u vezi, velika je ona serija koja je napisana maestralno i u čiji razvoj i produkciju se uložilo najviše vremena, jer sve počinje tekstom. Naš angažman i učešće počinje trodimenzionalnim likovima, koji djeluju, reaguju, evoluiraju i ponašaju se kao ljudska bića pa bio to i prizor Džejmija Lanistera koji zarad svoje porodice baca osmogodišnjaka u sigurnu smrt.

PROČITAJTE KRITIKU

I za kraj, pročitajte kritiku ili spisak najboljih serija koji izlazi krajem stare ili početkom nove godine. Svi filmski i TV kritičari, uključujući i mene, sumiraju godinu tako što izdvajaju između 10 i 50 najboljih serija, odnosno filmova koji su obilježili prethodnu godinu i koji su vrijedni vaše pažnje. Kao kada je riječ o bilo kojoj umjetnosti, šanse su da vam neće sve pobrojane serije odgovarati, jer ukusi su različiti, ali ćete zato sigurno biti na pravom mjestu gdje ćete moći izabrati nešto za sebe jer nijedan kritičar neće izdvojiti seriju upitnog kvaliteta čiji početak ne korespondira sa njenim krajem niti onu koja u svom ponavljanju prijeti da postane dosadna i čiji likovi stagniraju ili donose nelogične odluke koje nisu svojstvene ljudskom biću (koje bi trebalo da simuliraju). Jer ukoliko se to desi, onda će ta serija s vremenom izgubiti na svojoj inciijalnoj snazi, bez obzira na kvalitet njene pilot epizode, teksta ili finala njene prve sezone što nažalost možemo vidjeti na primjeru “Sluškinjine priče” (The Handmaid’s Tale) i “Stranih stvari” (Stranger Things). Napredak i razvoj serije, te njeno finale, često su važniji od pilot epizode (iako je sve to zajedno jedini garant njenog kvaliteta) jer je u većini slučajeva, kako se na kraju ispostavlja, zapravo puno jednostavnije postaviti i započeti priču nego je završiti. “Izgubljeni” (Lost) ili “Kako sam upoznao vašu majku” (How I Met Your Mother) su ugledan primjer takve tvrdnje što je, između ostalog, jedan od razloga zbog kojih su se “Oštri predmeti”, uprkos enormnom potencijalu, ove godine pronašli u kategoriji dobrih, a “Nasljednici” (Successesion) u kategoriji velikih serija. Kako je ovaj potonji pokazao, ponekad je dovoljan samo posljednji minut sezone i jedna replika – “You are my boy, my number one boy” – da dobru seriju vine u nebesa izvrsnosti.